Boraveći u Americi, našao sam u kultnom magazinu “Life“ jednu fotografiju koja je uvrštena među 100 najboljih fotografija svih vremena.
Radi se o fotografiji sportskog fotografa Heinza Kluetemeira sa Olimpijskih igra u Pekingu 2008. godine koja pokazuje djelić trenutka u kome je američki plivač Majkl Felps pobijedio Srbina Milorada Čavića.
Zašto je ona svijetu toliko zanimljiva?
Zato što je uvrštena među 100 najvažnijih fotografija magazina “Life“ ikada? U zvaničnom objašnjenju stoji da ona predstavlja snagu tehnologije i ljudskog oka u simbiozi koji nam u hiljadinki jedne sekunde pokazuje stvarnost.
I zato je tu gdje jeste. Uhvaćeno je skoro neuhvatljivo.
Zašto je Srbiji (ne)važna?
Zato što se “nije desila“.
Zato što je nepostojeća. Za nju se ne zna. E, zato deceniju i po poslije i dalje vlada mit da je „Srbija prevarena na OI od mrske Amerike“ i „Omega“ mjerača vremena iako fotografija vijeka ne da postoji, ne da pokazuje suprotno, nego je obavezan međaš sportske fotografije.
Kažem, sa druge strane, njeno postojanje je “izbrisano“, preciznije nikad prikazano i narativ o “svjetskoj uroti protiv Srba“ može mirno da živi u “zemlji seljaka na brdovitom Balkanu“.
Ponavljam, na tamo nekoj Olimpijadi u nekoj Kini, zli Amerikanci, nadopingovani kakvi i jesu, podmitili su sudije, kako naš čovjek ne bi pobijedio, iako smo svi vidjeli da jeste. Dobro, nije se baš jasno vidjelo, ali ako bolje pogledate…
Zašto vam sve ovo pišem?
Pa zato što će i dalje na 126. strani magazina “Life“ stajati ova fotografija, među 100 najvažnijih fotografija svih vremena, nosiće naziv ”The Touch”, ”Dodir“ i neće biti poznata u “nije se desilo Srbiji“, iako je u ostaku svijeta ikonična. Pojedini ljudi, nećete vjerovati, prave i foto- tapete od nje, a opet nećete vjerovati, bez ikakve veze sa nacionalizmom i ideologijom. Čisto vole sportsku fotografiju i jednako bi pravili neumjesne foto-tapete i da je srpski plivač Čavić pobijedio.
Evropski Oskar? Nije se desio
Ali zašto vam ja i dalje pišem sve ovo, kad je tema film Jasmile Žbanić, sjajni “Quo vadis, Aida“, koji je dobio čak tri evropska Oskara – za najbolji film, režiju i žensku ulogu (ovjenčana je Jasna Đuričić, Vojvođanka je tako postala zvanično najbolja evropska glumica).
Eto, zato što se i ovo “nije desilo“ u nedešavajućoj Srbiji, koja od realnosti – kao sa izmaštanog švedskog stola – uzima šta joj se ćefne, pa onda to servira u svojim medijima. Dakle, potpuno nezapaženo je prošla vijest da su komšije Bosanci i Hercegovci napravili najbolji evropski film za 2021, a da je Jasna, glumica iz Rume, najbolja u toj Evropi, kojoj se, jelte teži.
Kako je ovo moguće?
Vrlo lako. U infantilnom, a nacionalističkom društvu u kome se čak i opozicioni, ekološki lideri upinju da negiraju genocid, u kome je zlotvor odgovoran za genocid na državni pogon, dakle Ratko Mladić, otporan na svaki jeftini kreč, opet na državni pogon, pa se hrabro vraća na svoje murale diljem Srbije, ne biva – eto – da se čitava mistika oko “nije se desio genocid“ pred očima filmske publike pretvori u “genocid itekako“ i da se počne sa denacifikacijom.
Po cijenu i da “Srpkinja – najbolja glumice Evrope” bude – “nije se desilo“.
Naravno da nije u interesu Srbije da prikaže lice anfas genocida u čijem nastanku je logistički učestvovala. Naravno da se film “Quo vadis, Aida“ krije od državnih medija kao zmija noge. Naravno da je jeka šutnje na Jasmilu, na Jasnu i na imaginarnu a najstvarniju Aidu, zaglušujuća u toj zemlji seljaka na brdovitom Balkanu sa Marićevim i Mitrovićevim toksičnim državnim frekvencijama.
“Quo vadis, Aida“ tu i tamo
Ima onih koji opet relativiziraju stvar pa na riječi rediteljice Jasmile Žbanić kako će se rat završiti kada film „Quo Vadis, Aida?“ bude prikazan u Srbiji, kažu kako eto ima filma tu i tamo “ko hoće da ga pogleda“.
Na ovo mogu reći samo jedno: manite me tih sranja “pogledaće ga ko ga treba vidjeti“. Znam ja to, znam za sve zatvorene i poluzatvorene projekcije. Znam sve dobre ljude Srbije koji su pogledali film. Ne trebaju njima nikakva uputstva niti preporuke za gledanje „Aide“. Ali hoću da film bude u nedjelju naveče na RTS1, pa da ga rendom Zlatibor iz Ljiga vidi jer mu je tu pred očima. Hoću da se čovjek suoči sam sa sobom, sa svojim demonima, sa svojim poricanjem, pa da shvati kako nije on kriv, nego ljudi koji su u njegovo ime počinili genocid zajedno sa onim najkrivljim koji ga gleda sa murala. Jednostavno je i kristalno jasno.
(Autonomija)
