понедељак, април 22, 2024

Račan je bio političar kakvog bih danas volio vidjeti na čelu Hrvatske

Slične objave

Podeli

Ivicu, kako je volio da ga se zove, osobno sam poznavao. Sa svim svojim manama on je netko koga se nikad nisam sramio, a kamoli bojao. Nije bio autokrat, nije mu smetala kritika, rado se konzultirao s kolegama

Piše: Hrvoje Klasić, povijesničar

Hrvoje Klasić (Foto: portalforum.rs)

Na današnji dan rođen je Ivica Račan. A već vrijeme i mjesto rođenja naslutit će buran život. Naime, rođen je pred kraj Drugog svjetskog rata na tlu Trećeg Reicha u nacističkom logoru u koji su mu roditelji dovedeni kao radna snaga iz pokorene Jugoslavije. Račan je političku karijeru započeo kao komunist, a završio kao socijaldemokrat. Igrao je ključnu ulogu u svim najvažnijim događajima vezanima uz raspad Jugoslavije, tranziciju iz komunizma u demokraciju i nastanak samostalne Hrvatske. Kruna njegova dugogodišnjeg bavljenja politikom pobjeda je na izborima 2000. i preuzimanje dužnosti hrvatskog premijera.

Forma i sadržaj Račanova odnosa prema politici već dugo su predmet brojnih rasprava. Je li bio neodlučan i spor u donošenju odluka ili strpljiv i promišljen? Je li mogao učiniti više u sprečavanju rata ili se njegov utjecaj na Beograd, ali i srpsko stanovništvo u Hrvatskoj precjenjuje? Je li trebao lijeve intelektualce aktivnije uključiti u stvaranje socijaldemokracije u Hrvatskoj ili je upravo njihovo neuključivanje bila dobra odluka? Odgovoriti na ova pitanja može samo netko tko jako dobro poznaje društveno-političke okolnosti u kojima je Ivica Račan živio i djelovao.

Ivicu, kako je volio da ga se zove, osobno sam poznavao. Sa svim svojim manama on je netko koga se nikad nisam sramio, a kamoli bojao. Nije bio autokrat, nije mu smetala kritika, rado se konzultirao s kolegama. Bio je spreman na kompromis i suradnju, ali ne i na neprincipijelne koalicije. Nije bio bahat ni vulgaran. Čak ni u razgovorima koje smo vodili u četiri oka nije vrijeđao ili omalovažavao političke suparnike i neistomišljenike. Bio je skroman, nije podnosio korupciju. Sve u svemu, bio je političar kakvog bih danas volio vidjeti na čelu Hrvatske.

Upravo 1970., kad je Račan diplomirao na Pravnom fakultetu i započinjao svoju političku karijeru, rodio se još jedan budući pravnik, ali i hrvatski premijer. Za razliku od Ivice Račana, Andrej Plenković je u život krenuo u potpuno drugačijim okolnostima. Nije se rodio u logoru, iako zemlju u kojoj se rodio neki njegovi stranački drugovi smatraju logorom. Međutim, u tom “logoru” Andrejevi su roditelji bili pripadnici privilegirane klase. Politikom se počeo baviti relativno kasno učlanivši se kao 40-godišnjak u HDZ. Njegov dolazak na čelo HDZ-a mnogi su doživjeli kao nagovještaj demokratizacije i europeizacije ne samo te stranke, nego i cijele Hrvatske. Treba biti iskren i reći da su neki potezi doista i bili na tom tragu.

Drugo lice Andreja Plenkovića

Nažalost, vremenom je javnost dobila priliku upoznati i drugo lice Andreja Plenkovića. U proteklih osam godina autokratski je učvrstio vlast u stranci. Ne podnosi one koji propituju, a kamoli kritiziraju njegove odluke, ali zato pokazuje visoki stupanj tolerancije prema korumpiranim političarima kojih se ne odriče kad ih se uhvati s prstima u pekmezu, nego tek kad pritisak javnosti postane prevelik. Za suradnike uglavnom uzima politički slabe, stručno neiskusne, ali bezrezervno lojalne ljude. Njegovi javni nastupi prožeti su bahatošću, nadmenošću i osjećajem superiornosti. Iako nije odrastao u obitelji hrvatskih nacionalista (naprotiv!), kako bi se dodvorio biračkom tijelu stranke kojom upravlja, bez problema poseže za nacionalističkom retorikom.

Upravo to je pokazao i nakon nedavnog protesta (lijeve) oporbe u Zagrebu. U nedostatku kvalitetnijih objašnjenja zašto je za glavnog državnog odvjetnika izabrao kontroverznu i kompromitiranu osobu u liku Ivana Turudića, pohvalio je njegovu rehabilitaciju Stepinca, dok je protest nazvao proruskim, ali i nedovoljno hrvatskim jer je vidio samo jednu hrvatsku zastavu, a organizatori skupa u Saboru nisu glasali za Zakon o hrvatskom jeziku. Trideset godina nakon neovisnosti nekoga prozivati da manje voli Hrvatsku zato što kritizira predsjednika HDZ-a tužan je i opasan podsjetnik na 1990-e.

Moram priznati da sam počeo osjećati strah od Andreja Plenkovića, njegova karaktera i ambicije. Zbog njega i njegove stranke Hrvatska umjesto na Dansku ili Finsku, nažalost, sve više podsjeća na Vučićevu Srbiju.

“Kad bih vam sad mogao naslikati moju sliku Hrvatske u budućnosti, bio bi to osmijeh. Osmijeh na licu djeteta.” Ove riječi izrekao je 2003. godine Ivica Račan. Nažalost, umro je četiri godine kasnije i nije dobio priliku saznati hoće li se njegova želja pretočiti u stvarnost. A, iako ne na način kako je zamislio, ustvari i hoće. Jer u današnjoj Hrvatskoj osmijeh se doista može vidjeti uglavnom na licima djece.

Izvor: 24 sata.hr (Tekst prenosimo uz Klasićevu saglasnost)