понедељак, јул 22, 2024

Pismo iz Dubrovnika: Zašto obrazovanje za ljudska prava?

Slične objave

Podeli

Nepoznavanje ili nepoštivanje materije o ljudskim pravima u miru,  vodi u osobno i nacionalno barbarstvo, a u ratu, vodi u zločin kršenja međunarodnog humanitarnog prava koji nikad ne zastarijeva

Piše:  prof. Zdravko Bazdan

Ljudska prava su fundamentalni faktor upravljanja demokracijom. Može se reći da su ljudska prava norma opće ljudske slobode, temeljni  element demokracije i glavni faktor promicanja mira te gospodarske, pravne, političke, socijalne, kulturne, znanstvene, humanitarne pa čak i sportske sigurnosti u jednoj zemlji – ali i šire.

Također,  ljudska prava su  kruna demokracije. Ona su i lakmus-papir demokracije. Ljudska prava su sinonim za međunarodni mir, sigurnost i pravdu. Ljudska prava bi trebala biti naš moralni kompas. Ona predstavljaju optimalnu razinu javnog morala. Negacija su političke doktrine i prakse u okviru kojih je mržnja prema drugome i drugačijemu condicio sine qua non.

Šovinizam, sa svojim pojavnim oblicima, kao što su vjerski, nacionalni, rodni itd.,  nalazi se na suprotnom polu vis-à-vis poštovanja i zaštite ljudskih prava. A šovinizam se može definirati političkom doktrinom koja glorificira čak i rasističke i nacističke teorije, uključujući i praksu, koja se hrani tim teorijama s ciljem raspaljivanja mržnje prema drugome i drugačijemu. Pri tome se raspaljuju strasti, poučavanjem – u pravilu većinskog naroda – o njihovoj superiornosti nad onima prema kojima je šovinizam usmjeren. U nacionalnom i etničkom kontekstu koji u temeljima ima vjersku komponentu, šovinizam je svaki oblik krajnjeg nacionalizma 

Stoga se može reći kako su individualna ljudska prava iznad nacije i države. Ona su izraz prirodnog prava,  opća su, tj. univerzalna. Ona bi trebala postati – pogled na svijet. Način života. Cilj. Ideal.

Deklaracija o ljudskim pravima  UN-a iz 1948.

Od 1948., kada je na trećem zasjedanju Opće skupštine održane u Parizu 10. prosinca 1948. prihvaćena Opća deklaracija o ljudskim pravima u 30 točaka, ljudska prava su najznačajnija kategorija globalnog sustava UN-a. Ljudska prava su područje moralnih principa i norma koje oblikuju, ili bi trebale oblikovati standarde ljudskog ponašanja. Ti standardi su u demokratskim državama zaštićeni nacionalnim pravom, a na globalnoj razini su zaštićeni međunarodnim javnim pravom koji bi trebao biti obveza i onih država koje nisu demokratske. Snažno se naslanjaju na raison d’etre UN-a, a to je njezin ustavni dokument – Povelja UN-a.

Imajući na umu da je borba za ljudska prava ujedno borba za mir, UNESCO – čiji je moto “Izgradnja mira u umovima muškaraca i žena” –  još je  1953. pokrenuo inicijativu o “Udruženom školskom programu”, koji je bio početni pokušaj uključivanja ljudskih prava u formalni školski program.  UNESCO je 1974., izdao preporuku u pogledu “Obrazovanja za međunarodno razumijevanje, suradnju i mir te obrazovanja u pogledu ljudskih prava i temeljnih sloboda”.

Četiri godine nakon toga UNESCO je 1978. održao međunarodni  kongres učenja o ljudskih pravima. Zaključak je bio da se materija o ljudskim pravima uključi u školske kurikulume. A onda se održala druga Konferencija o ljudskim pravima UN-a[1] u Beču 1993. godine. Razlog sazivanja bila je humanitarna katastrofa koja se pred očima čitavoga svijeta odvijala na ratom zahvaćenom području bivše SFR Jugoslavije. Konferencija se održala u razdoblju od 14. do 25. lipnja, a odvijala se pod geslom „Sva ljudska prava za sve“. Posljednjeg dana konferencije – kojoj su prisustvovali predstavnici 171 države[2] i 841 nevladine organizacije s ukupno 7.000 sudionika – usvojena je tzv. Bečka deklaracija i Program djelovanja. Dokument se sastojao od Izvorišnih osnova i sto točaka. Dva su zaključka bila posebno važna. Prvi, koji je doveo do osnivanja Centra za ljudska prava, sa sjedištem u Ženevi, i drugi, zahvaljujući kojemu se utemeljen Ured visokog povjerenika za ljudska prava. Poseban dio se odnosio na „rasizam, rasnu diskriminaciju, ksenofobiju i druge oblike netolerancije“.

Na prijedlog Centra za ljudska prava  Gospodarskom i socijalnom savjetu UN-a, a ovaj Općoj skupštini, Opća skupština je 1995. proglasila prvu Dekadu obrazovanja za ljudska prava (1995. – 2004.), kako bi se potaklo stvaranje „univerzalne kulture ljudskih prava“. Na dan 10. prosinca 2004. Opća skupština je rezolucijom 59/113 A (LIX.) proglasila Svjetski program za obrazovanje za ljudska prava za razdoblje od 2005. do 2009. Program je u fokusu imao osnovno i srednjoškolsko obrazovanje. Godine 2009. donesen je Plan akcije za drugu fazu (2010. – 2014.) svjetskog programa za obrazovanje za ljudska prava. U fokusu je bilo fakultetsko obrazovanje.[3] Upravo je završila Treća faza za razdoblje od 2015. do 2019. Svjetskog programa za obrazovanje za ljudska prava. Plan akcije je bio prihvaćen rezolucijom 27/12 Savjeta za ljudska prava UN-a od 25. rujna 2014. Svrha je bila: „Ubrzati koncept obrazovanja za ljudska prava  u osnovno i srednjoškolsko obrazovanje, kao i u visokoškolsko obrazovanje, omogučiti poduku onima koji obrazuju, kao i državnim službenicima, policijskim i vojnim službenicima, kao i profesionalcima u medijima i novinarima, uz nastojanje primjene sustavne strategije koja se donosi u nacionalni okvir s prioritetima, kapacitetima i postojećim naporima.“

Dubrovački primjer  

Slijedeći razumne i civilizacijske naputke UN-a, Vlada Republike Hrvatske, kojoj se na čelu nalazila Jadranka Kosor, na svojoj je sjednici od 9. travnja 2010. donijela odluku o osnivanju i zadaćama Nacionalnog odbora za odgoj i obrazovanje za ljudska prava i demokratsko građanstvo. Tjedan dana nakon toga, tj. 16. travnja 2010. na Sveučilištu Jurja Dobrile u Puli, održana je 8. sjednica Rektorskog zbora. Druga točka dnevnog reda nosila je naslov: “Inicijativa za sustavno obrazovanje i istraživanje u području ljudskih prava i demokratskog građanstva.” Po tom pitanju je Rektorski zbor donio sljedeći zaključak: “Rektorski zbor smatra da je sustavno obrazovanje i istraživanje u području ljudskih prava i demokratskog građanstva važna društvena obaveza, a uloga sveučilišta u tome je veoma važna. Rektorski zbor smatra da je navedeno pitanje potrebno urediti na razini sveučilištâ, odnosno sastavnicâ, na način da svako sveučilište osnuje centar ili odjel za istraživanje o ljudskim pravima.” Potom je utemeljeno Povjerenstvo Rektorskog zbora za odgoj i obrazovanje za ljudska prava i demokratsko građanstvo (Povjerenstvo Rektorskog zbora), tako što je sa svakog sveučilišta izabran po jedan nastavnik.[4]

Dubrovnik, ulje na platnu, Dragan Banjac
foto: portalforum.rs

Povjerenstvo Vlade Republike Hrvatske za ljudska prava i demokratsko građanstvo, prošireno Povjerenstvom Rektorskog zbora, a pod predsjedanjem potpredsjednika Vlade prof. dr. sc. Slobodana Uzelca, održalo je u prostorijama Vlade u Zagrebu 6. srpnja 2010. svoju 4. sjednicu. Sjednici je prisustvovao i prof. dr. sc. Ivan Pavić, predsjednik Rektorskog zbora. U 2. točki dnevnog reda pod naslovom: „Integracija obrazovanja za ljudska prava i demokratsko građanstvo u visoka učilišta“, profesor I. Pavić je temeljem iznijetih prijedloga predložio tri zaključka koja su postala smjernice sveučilištima. Treći zaključak je glasio: „Na razini sveučilišta stvoriti punkt koji će upravljati sustavom za ljudska prava i demokratsko građanstvo.“ Pored toga, profesor S. Uzelac je formulirao tri zaključka, od koji je prvi glasio: „Zaključno je dana potpora Rektorskom zboru, Vijeću sveučilišta i visokih škola u procesu integracije obrazovanja za ljudska prava i demokratsko građanstvo.“

Nakon toga je 27. listopada 2010. konstituiran Nacionalni odbor za ljudska prava i demokratsko građanstvo (Nacionalni odbor), čiju su osnovu predstavljala dva spomenuta povjerenstva. Na toj konstituirajućoj sjednici, 2. točka dnevnog reda je glasila: „Izvješće Povjerenstva za ljudska prava i demokratsko građanstvo Rektorskog zbora visokih učilišta u Republici Hrvatskoj vezano za izradu dinamike integracije obrazovanja  za ljudska prava i demokratsko građanstvo u visoka učilišta.“ Pod točkom 2. je zaključeno: „Ponovo je dana podrška 8. sjednici Rektorskog zbora u pogledu sustavnog obrazovanja i istraživanja u području ljudskih prava i demokratskog građanstva na razini sveučilišta, veleučilišta i visokih škola.“ Preporučeno je da se „na svim sveučilištima – posebno na fakultetima društvenih i humanističkih znanosti – u nastavne planove i programe ugradi kolegij o ljudskim pravima i demokratskom građanstvu. Također je naglašeno kako je potrebno da se na svim sveučilištima osnuje punkt ili centar za ljudska prava.“

Centar za ljudska prava na univerzitetima 

Poslije toga je Sveučilište u Dubrovniku bilo prvo sveučilište u Republici Hrvatskoj koje je postupilo po navedenom naputku. Naime, početkom veljače 2011. prof. dr. sc. Mateo Milković, rektor Sveučilišta u Dubrovniku i autor ovog teksta, u svojstvu člana Povjerenstva Rektorskog zbora,  potpisali su Pro Memoriu. Na samom kraju je navedeno: „Rektor je zaključio kako podupire inicijativu o osnivanju Centra za ljudska prava na Sveučilištu u Dubrovniku te je prihvatio ideju da se sastavi nacrt Programa rada Centra za ljudska prava Sveučilišta u Dubrovniku.“

Na 3. sjednici Nacionalnog odbora od 25. veljače 2011. u 2. točki dnevnog reda pod naslovom „Rasprava o prijedlozima planiranih aktivnosti Nacionalnog odbora u 2011. godini“, dr. sc. Vini Rakić iz „Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa“ – a koja je tada ujedno bila i koordinatorica Nacionalnog odbora – u kontekstu analize nastavnih planova i programa vis-à-vis ljudskih prava je, među ostalim, izvijestila: „Zasad samo Sveučilište u Dubrovniku provodi modul o obrazovanju za ljudska prava.“[5] Na toj sjednici su definirane Zadaće Nacionalnog odbora, koje su se odnosile na „promicanje odgoja i obrazovanja za ljudska prava i demokratsko građanstvo na svim razinama, od predškolskog obrazovanja do sustava visokog obrazovanja i u svim oblicima učenja (formalno, neformalno, informalno), […].“

No, ubrzo je došlo do promjene vlasti. Novoizabrana koalicija na čelu sa SDP-om i Zoranom Milanovićem, nije nastavila putem koji je odgovorno trasirala prethodna Vlada. Ubrzo je sjajna strategija “da se na svim sveučilištima –  posebno na fakultetima društvenih i humanističkih znanosti – u nastavne planove i programe ugradi kolegij o ljudskim pravima“ – pala u zaborav. Pao je u zaborav i silan napor Opće skupštine UN-a, UNESCO-a  i ostalih njezinih specijaliziranih agencija oko stvaranja „univerzalne kulture ljudskih prava“ kroz proces poučavanja o ljudskim pravima od dječjeg vrtića do fakulteta.[6] Jer, po mome mišljenju: nepoznavanje ili nepoštivanje materije o ljudskim pravima u miru,  vodi u osobno i nacionalno barbarstvo, a u ratu, vodi u zločin kršenja međunarodnog humanitarnog prava koji nikad ne zastarijeva.

Sve su to bili razlozi koji su me motivirali da 21. oktobra 2020. uputim pismo g. Zoranu Vuletiću, predsjedniku Građanskog demokratskog foruma, s prijedlogom: “Da se u kurikulume svih srednjih škola i fakulteta društvenih i humanističkih nauka u Republici Srbiji uvede predmet ‘Ljudska prava u teoriji i praksi’ ili ‘Ljudska prava’.” Tada sam mislio, a mislim i danas kako bi inzistiranje na obrazovanju za ljudska prava trebala biti jedna od ključnih točaka aktivnosti Građanskog demokratskog foruma. Mislim da u regionu nitko o tome ne vodi računa.

Časno je biti prvi i to s prijedlogom iza kojega stoji čitav sustav UN-a. Jer, obrazovanje za ljudska prava – obrazovanje je za mir. Ljudska prava bi treba postati dio naše kulture. Trebala bi biti naš moralni kompas. Bez ovako definiranog obrazovanja od dječjeg vrtića do fakulteta – nikad ljudska prava neće postati dio naše kulture. Nikad neće biti naš moralni kompas. A to znači da na prostoru zapadnog Balkana – nikad neće biti mira.

______________________

[1] Prva se održala u Teheranu u razdoblju od 22. 4. do 13. 5. 1968. u povodu dvadesete obljetnice donošenja Opće deklaracije o ljudskim pravima. S jugoslavenske strane, na konferenciji je učestvovao prof. dr. Branimir Janković s Fakulteta političkih nauka u Beogradu. Konferencija je u fokusu imala nastojanje UN-a da Opća deklaracija o ljudskim pravima postane obrazac primjene za sve države svijeta. Na Konferenciji su razmatrana pitanja daljeg razvoja i osiguranja političkih, građanskih, gospodarskih, socijalnih i kulturnih prava, kao okončanja svih vrsta diskriminacije, posebno politike apartheida, koja je definirana kao zločin protiv čovječnosti. Na kraju je usvojena poznata Teheranska proklamacija, u kojoj su utvrđena najaktualnija humanitarna pitanja, iako u kompromisnoj formi i nekompletno.   Razlog tome je bila veoma zaoštrena međunarodna situacija, jer se blokovska polarizacija odražavala na samu atmosferu na plenarnim sjednicama, kao i na završni dokument. Na konferenciji su sudjelovala 84 predstavnika država i 48 nevladinih organizacija. 

[2] Tada 184 države članica UN-a; danas  193.

[3] Na dan 19. 12. 2011. Opća skupština UN-a je usvojila Deklaraciju o obrazovanju i obuci za ljudska prava.

[4] Na prijedlog prof. dr. Matea Milkovića, osnivača i prvog rektora Sveučilišta u Dubrovniku, autor je predstavljao svoje sveučilište u tom povjerentvu Rektorskog zbora. 

[5] Na inicijativu autora, na dodiplomskom studiju Odjela za komunikologiju Sveučilišta u Dubrovniku, školske 2006./2007. počeo se predavati predmet „Demokracija i ljudska prava“, što je bio prvi takav slučaj u Republici Hrvatskoj. Autor je objavio uđžbenik od 687 stranica na navedenu temu 2008. Bio je to prvi takav udžbenik u državi.  

[6] Ako je taj model propao kod nas u srcu Europe, a jest, može se zamisliti kako stoji stvar oko toga u nerazvijenim državama Latinske Amerike, Afrike i Azije.

(Autor je profesor Sveučilišta u Dubrovniku u mirovini i član Političkog saveta Građanskog demokratskog foruma)