Piše: Heni Erceg
Poretka kojemu ne da nije prijetnja, nego je simbol izvjesni Branimir Glavaš čija „sigurnosna“ provjera govori o krivnji za niz zločina nad srpskim civilima u Osijeku ratne 1991., a koji, iako osuđen, prelazi granicu, slobodno šeće Hrvatskom s državnim odlikovanjima na reveru. Zato je on pravo lice poretka što ga od „terorista“ Fadila, Omera… sladostrasno štite bezimeni makroi sustava.
Mnogi od nas su to prošli, neki su pristali, neki nisu, neki su vjerovali da biti doušnik tajne policije i cinkati Službi tračeve o kolegama spada u patriotizam i ljubav prema Jugoslaviji, Hrvatskoj, svejedno.
I naši su roditelji to prošli, moju su majku toliko prijeteći davili da špijunira svoje kolege u ono doba stvaranja Jugoslavije, da je, iako zavidnog obrazovanja, u punoj radnoj snazi postala domaćica, prije toga – drčna kakva je bila – svratila je na ono mračno mjesto, u sjedište Udbe, tadašnje tajne službe, na Katalinića brigu u Splitu i tamo im šutnula pod nos partijsku knjižicu. Ona je odavno mrtva, a oni i dalje stoluju na toj predivnoj klisuri iznad mora, samo se sada zovu SOA ili tako nešto.
Hrvatska evo živi više od 30 godina, u nju se u međuvremenu zbog radikalnog odljeva Hrvata u inozemstvo slilo skoro 300 tisuća inozemnih radnika, mahom iz nerazvijenih ili ratom zahvaćenih država, koji ne govore hrvatski, voze taksije, glume poštare i raznose hranu, rade u trgovinama… Špije ih izgleda manje maltretiraju, nije da ne bi, nego takav je nalog državne vlasti, jer važni su za kakvu-takvu privrednu opstojnost države, dakako za najniže, bijedno plaćene poslove. Ali prije demografskog sloma Hrvatske i nestašice radne snage, Služba je još itekako uživala, pa se osim prisluškivanja domaćih „terorista“ zbog tobožnjih prijetnji paranoičnom šefu vlade, rado iživljavala na sumnjivcima nepoćudne vjere.
Fadil Seferović u Hrvatskoj je živio od ranog djetinjstva kao državljanin BiH, pa je 2011. zatražio hrvatsko državljanstvo, te dobio uvjet da se odrekne bosanskog državljanstva. Učinio je to i 2014. ponovio zahtjev koji pretpostavlja i sigurnosnu provjeru, i mladi je Fadil otišao u policiju gdje ga je dočekao B., to jest agent Službe za nacionalnu sigurnost. Priča tu postaje tipična, banalna ali zastrašujuća, jer je B. zatražio od Fadila da mu bude doušnik ili, finije kazano, da dostavlja podatke o osobama iz muslimanske zajednice. Mladić je to odbio, a Služba je obavijestila policiju da se sumnjivcu, zbog sigurnosnih prepreka, ne smije dati državljanstvo. Ima eto sve uvjete da postane državljanin Hrvatske, ali bilo bi to „protivno interesima RH“. Svi su sudovi prihvatili ovu odluku, a potom i onu o protjerivanju mladića iz RH, jer da predstavlja prijetnju za nacionalnu sigurnost, uz zabranu ulaska od jedne godine. Sve su mu žalbe odbijene, postao je apatrid bez državljanstva i dokumenata, potom je pokušao ilegalno prijeći slovensku granicu, ali je uhvaćen i smješten u prihvatni centar, a onda je sam napustio Hrvatsku i srećom uspio vratiti državljanstvo BiH, gdje danas živi.
Znači: hrvatske su institucije – zahvaljujući uvijek budnom gospodinu B. – Fadilu uskratile državljanstvo i napravile ga apatridom, protjerale ga iz zemlje u kojoj samo što nije rođen, potom ga pola godine držale u centru za strance gdje je sobu dijelio s još 11 ljudi. Zato jer je agent B., kojemu mladić nije htio biti doušnik, zaključio da tada 23-godišnji student zagrebačkog sveučilišta, sportaš, neosuđivan, predstavlja prijetnju za sigurnost dične RH. Naravno, mišljenje jednog perverznog bezveznjaka kojim se mladi Fadil proglašava neprijateljem Hrvatske nije nikada obrazloženo, ali je zato Evropski sud za ljudska prava, gdje je Fadil tužio Hrvatsku, ovih dana presudio da se radilo o teškoj povredi ljudskih prava, arbitrarnosti sudova, te da bi bilo vrijeme da Fadil Seferović sazna zašto je postao apatrid i što su mu to institucije koje paze na sigurnost RH stavljale na teret. Naravno da je to iluzija i da se onaj „važan“ klasificirani dokument o njemu kao nacionalnoj prijetnji neće nikada otvoriti, nego će tek dobiti odštetu od pet tisuća eura.
Agent C. pozvao je pak na razgovor Omera Mahdija koji je među rijetkima stekao azil 2018., te ga navalio ispitivati, oduzeo mu mobitel kako bi mu pregledao pozive i poruke, tražio informacije o drugim izbjeglicama, prijetio da mora surađivati s njima ili će mu oduzeti azil i vratiti ga u Irak. Sve u zgradi policije i sve zbog partnerice mu, Hrvatice koja se usudila prozvati hrvatsku policiju zbog odgovornosti za smrt malene Afganistanke Madine Hussiny. Budući da je Mahdi odbio prijedlog špije za „neformalno sastajanje po kafićima“ i suradnju, azil mu je ukinut s obrazloženjem da predstavlja prijetnju za nacionalnu sigurnost i javni poredak RH.
Ne znam kakvu je sigurnosnu provjeru prošla ona malena Sirijka u mom kvartovskom dućanu, koga i da li špijunira za nekog agenta Ž., ali znam da sam formulaciju, identičnu Fadilovoj, svojedobno našla u svom dosjeu što su ga neki B. i C. marljivim višegodišnjim radom sročili o meni i kolegama kao neprijateljima režima – sve u ime zaštite javnog poretka RH. Poretka kojemu ne da nije prijetnja, nego je simbol izvjesni Branimir Glavaš čija „sigurnosna“ provjera govori o krivnji za niz zločina nad srpskim civilima u Osijeku ratne 1991., a koji, iako osuđen, prelazi granicu, slobodno šeće Hrvatskom s državnim odlikovanjima na reveru. Zato je on pravo lice poretka što ga od „terorista“ Fadila, Omera… sladostrasno štite bezimeni makroi sustava.
