Crna Gora u posljednje je vrijeme u velikim političko-etničkim previranjima, gotovo na rubu građanskog rata, između dviju nepomirljivih struja: jedne koja je trenutačno na vlasti i koja praktički radi na negiranju crnogorske državnosti i nacije, želeći od nje stvoriti ‘Srbiju na moru’, i druge koja po svaku cijenu žali održati opstanak crnogorske državnosti i zasebnog nacionalnog, kulturološkog i crkvenog identiteta.
Prošle nedjelje na Cetinju Crna Gora hodala po rubu sukoba. Strasti su se užarile kada je, uprkos velikim protestima i negodovanju dobrog dijela crnogorske javnosti, vrh SPC-a i vlast u Crnoj Gori odlučili su u tom gradu ipak provesti ustoličenje novog mitropolita crnogorsko-primorskog, čime je politička kriza, koja se vrlo lako može preliti preko crnogorskih granica po cijeloj regiji, dosegla kulminaciju. U destabilizaciji Crne Gore otvoreno sudjeluje SPC više kao ideološko-politička organizacija nego crkveno-vjerska, a prstom se upire i u akturlni režim Aleksandra Vučića.
O tome nalazi li se Crna Gora pred mogućim sukobima, je li opasnost po opstanak nacije i države doista tolika te što se može očekivati nakon burnih i nasilnih “cetinjskih događaja” Jutarnji je razgovarao s crnogorskim predsjednikom Milom Đukanovićem.“Helikoptersko” ustoličenje mitropolita Joanikija na Cetinju zapravo, kako neki misle, početak konačnog “obračuna” onih snaga koje žele detronizirati Crnu Goru i uključiti je u tzv. srpski svet te onih koji žele očuvati njezinu državnost i nacionalni identitet?
Ustoličenje Joanikija, mitropolita desantno-helikopterskog Crkve Srbije, jedna je u višegodišnjem nizu epizoda obnovljene ofanzive velikosrpskog nacionalizma na Crnu Goru. A sve u skladu s neugaslom strategijom Garašaninovih Načertanija još od sredine 19. vijeka. Iako je i ova faza anticrnogorske agresije zasnovana na istim, lažnim premisama negiranja crnogorskog nacionalnog, kulturnog i vjerskog identiteta, time logično i potrebe za nezavisnom Crnom Gorom, prioritetna meta je zapravo građanski i sekularni karakter naše države i njena evropska i evroatlantska orijentacija.
Nasilnički velikosrpski nacionalizam, situiran u samom sjedištu državne politike Srbije, drsko pokušava nametnuti sliku o Crnoj Gori kao drugoj srpskoj državi, koja je greškom i nepažnjom ranijeg beogradskog državnog vrha ostvarila nezavisnost. I sada se ta “greška” pokušava ispraviti militantno-političkim djelovanjem preostale prekogranične infrastrukture velike Srbije – Crkve Srbije, kvazivjerske zajednice odgovorne za većinu zločina koje je taj nacionalistički projekt počinio od 90-ih godina do danas.
Početni uspjesi dali su krila toj retrogradnoj klerofašističkoj menažeriji: političke su se litije uz gromoglasnu podršku službenog Beograda uspjele predstaviti kao odbrana ugroženih svetinja i vjerskih prava; teokratska vlada Crne Gore, anticrnogorska i kvislinška, u službi je posrbljivanja svoje države koju osvajanjem Cetinja žele i simbolično baciti na koljena i poniziti, da je kao pokrajinu pripreme za život u projektiranom “srpskom svetu”, što je eufemizam za Veliku Srbiju.
Ispostaviće se, vjerujem, da je to početak kraja te prljave prevare koja je lažnim prenemaganjem o navodno ugroženim pravima Srba u regiji, baš kao i ranih 90-ih godina, uspjela paralizovati pažnju evropske, zapadne politike, budući da se istovremeno sprovodi platforma hibridnog rata Rusije protiv Evrope i NATO-a na Zapadnom Balkanu.
Jesu li događanja na Cetinju pokazala da Crna Gora hoda po rubu mogućih sukoba, pa čak i građanskog rata kako neki misle, a svojevremeno ste i vi kazali da će Crnogorci, ako zatreba, ići i “u šumu”?
Đukanović: Bojim se da ste u pravu. Nije mali broj onih koji bi željeli gurnuti Crnu Goru u građanske sukobe. Ali, mi smo sačuvali mir i učvrstili multietnički sklad i u mnogo izazovnijim vremenima: u vrijeme krvavog raspada Jugoslavije, u NATO-ovoj kampanji na SRJ 1999., u pripremi i održavanju referenduma 2006., u pokušaju državnog udara 2016. Uspjećemo i ovaj put. Ja sam svojevremeno figurativno rekao da ćemo braniti Crnu Goru ako treba i odlaskom u šumu. Poslije najnovijih cetinjskih događaja još čvršće stojim iza tih riječi.
Je li ovo što se dogodilo na Cetinju Pirova pobjeda prosrpskih snaga, kako neki kažu, ili potvrda njihove snage i moći?
Vladinu akciju na Cetinju nazvao sam Pirovom pobjedom već u prvom reagovanju poslije sramnog napada i hemijskog rata, dosad neviđenog na ovim prostorima, protiv golorukih građana okupljenih na mirnim cetinjskim protestima. Nesretna vlada, zapravo obična igračka u rukama beogradskih državnih, crkvenih i paradržavnih struktura, kao što su opet oni to isto u rukama Moskve, bila je spremna proliti krv taj dan na Cetinju samo da bi za to optužili crnogorske patriote, i u krajnjem mene, za njihova nepočinstva. Cetinjska događanja proteklih dana pokazala su svu slabost, diletantizam i osionost aktuelne vlasti. Siguran sam da je to početak njihovog strmoglavog pada.
Zašto mislite da su crnogorska vlada i SPC insistirali da se, uprkos napetostima pa i mogućoj eskalaciji sukoba, ustoličenje obavi baš na Cetinju?
Linija zapovijedanja ofanzive na Cetinje i Crnu Goru je, makar danas, valjda očigledna. Vlada Crne Gore je servis Crkve Srbije, koja je instrument realizacije projekta Velike Srbije, što je službena državna politika Beograda. A Srbija je političko-sigurnosna i informativna baza za realizaciju ruskih geopolitičkih interesa na Balkanu. Dobro je da im pamet nije vrlina, pa nijesu izdržali da se ne pohvale svojom ulogom u toj dozlaboga glupoj operaciji na Cetinju.
Kao da smo ih mi učili kako da se ugruvaju. Uostalom, vidjeli ste to utrkivanje u samoreklamiranju predsjednika Vučića i portparolke ruskog MVP-a Zaharove. Zašto su to činili? Uvijek iz istog razloga: da Crnu Goru po bilo koju cijenu, uključujući i rat, stave pod svoju kontrolu. Srbija zato što misli da je vrijeme za novi pokušaj prekrajanja granica na Balkanu, a Rusija da bi poslala poruku NATO-u, EU i državama u regiji.
(Jutarnji.hr)
