Boris Dežulović
Dok ste vi te subote – na Međunarodni dan osoba s invaliditetom – uz ožujsko pivo, svinjsku vratinu i Normabel pratili dramu s hrvatskim lijevim bekom, roditelji, braća i sestre djece s teškoćama u razvoju i osoba s invaliditetom izbrojali su već četrnaestu godinu uzaludne borbe za Zakon o osobnim asistentima i uređenje svog statusa
Prava drama odigravala se prošlog tjedna u hotelu Dusit u Dohi. U subotu, samo dva dana prije osmine finala Svjetskog nogometnog prvenstva u Kataru i utakmice protiv Japana – baš na Međunarodni dan osoba s invaliditetom! – javljeno je da je otpao Borna Sosa, i selektor Zlatko Dalić morao je hitno izmisliti rješenje za lijevi bok obrane. Od svih igrača, baš Sosa! Lijevi bek! Pouzdani lijevi bočni, kako znamo, najrjeđa je zvijer, mitološki jednorog u svijetu profesionalnih nogometaša: veliki klubovi za dobrog lijevog beka daju cijela bogatstva, a ozbiljne svjetske reprezentacije za takvoga daju državljanstvo, ženu i ovjereno rodoslovno stablo do sedmog koljena.
Još od Roberta Jarnija Hrvatska nije imala dobrog i pouzdanog lijevog bočnog, i kad ga je nakon četvrt stoljeća konačno našla u malom Hercegovcu iz Stuttgarta – otevši ga moćnoj Njemačkoj, koja je onomad u očaju čak i Philippa Lahma gurala na lijevi bok – ovaj se taman uoči nokaut faze razbolio! Na užas hrvatske nacije, Borna Sosa osjetio je slabost i vrućicu, a dijagnoza je bila razarajuća: viroza.
Niste, eto, o tome razmišljali dok ste zavaljeni u kauč gledali kako se protiv brzih Japanaca na lijevoj strani muči zlosretni Borna Barišić, Borna za siromašne, nisu vam te stvari bile na umu dok ste molili Gospu Međugorsku da naš originalni Borna ozdravi do četvrtfinala s Brazilom, ali sva je sreća ispala da je Sosa na kraju pokupio samo običnu virozu, a ne, štajaznam, multiplu sklerozu, ili – daleko bilo – Duchenneovu mišićnu distrofiju.
Ne, naravno, zbog toga što bi s tako katastrofalnom dijagnozom naš pouzdani lijevi bek bio otpisan do kraja Svjetskog prvenstva – dobro, malo i zato – nego zbog toga što s dijagnozom obične viroze građanin Borna Sosa po Zakonu o sportu ima u hotelu Dusit u Dohi dvadeset četiri sata dnevno na raspolaganju tri osobna liječnika i čak pet fizioterapeuta da vode računa o njegovom zdravlju, te još dva kondicijska trenera i pet izbornikovih asistenata za oporavak i rekonvalescenciju, plus video analitičara, team-managera i kuhara koji pazi na njegovu prehranu, četiri ekonoma i oružara koji vode računa o njegovoj odjeći, obući i ostaloj opremi, zatim glasnogovornika koji o drami građanina Borne Sose pravovremeno izvještava uznemirenu javnost, i na koncu dva policajca hrvatskog MUP-a koji se u hotelu Dusit u Dohi brinu o njegovoj sigurnosti: ukupno dakle dvadeset pet ljudi koji se brinu za to da se naš oboljeli lijevi bočni oporavi i uključi u društvo, svakodnevni život i nogometnu reprezentaciju.
Dvadeset pet ljudi.
Da je, međutim, umjesto obične domaće viroze pokupio multiplu sklerozu, ili – daleko bilo – Duchenneovu mišićnu distrofiju, naš nemoćni i nepokretni lijevi bočni ne bi imao ni osobnog liječnika, ni fizioterapeuta, ni kondicijskog trenera, ni trenerskog asistenta, ni video analitičara, ni team-managera, ni kuhara, ni ekonoma, ni oružara, ni glasnogovornika, ni policajca. Po Zakonu o osobnim asistentima i Zakonu o inkluzivnom dodatku, imao bi tek oca Gorana i majku Vesnu, da se sa statusom njegovatelja za naknadu od cijele četiri tisuće kuna dvadeset četiri sata dnevno brinu o njegovom zdravlju, sigurnosti, prehrani, odjeći, obući i ostaloj opremi.
Ili to, ili jednog osobnog asistenta sa završenim brzim tečajem – jer po hrvatskom zakonu ne može i jedno i drugo – koji bi njihovom malom bio na raspolaganju cijela četiri sata dnevno. Osim, jasno, vikendom, kada multipla skleroza ili Duchenneova mišićna distrofija u Hrvatskoj misteriozno nestaju i vraćaju se u ponedjeljak, što je fenomen kojim se svjetska medicina bavi evo već trideset godina.
Niste, kažem, o tome razmišljali zavaljeni u kauč pred televizorom, ali dok ste vi te subote – na Međunarodni dan osoba s invaliditetom – uz ožujsko pivo, svinjsku vratinu i Normabel pratili dramu s hrvatskim lijevim bekom, roditelji, braća i sestre djece s teškoćama u razvoju i osoba s invaliditetom izbrojali su već četrnaestu godinu uzaludne borbe za Zakon o osobnim asistentima, uređenje svog statusa i sistemski okvir za pomoć nepokretnima i nemoćnima, te dvanaestu godinu borbe za Zakon o inkluzivnom dodatku.
Zakon koji bi barem malo olakšao život djeci što su umjesto talenta za lijevog beka dobila multiplu sklerozu ili Duchenneovu mišićnu distrofiju, čeka se otkako se hrvatska država Zakonom o socijalnoj skrbi iz pradavne 2011. obavezala taj zakon donijeti najkasnije do 2013. Pa onda do 2014. Pa do 2016. Pa ga je 2019. premijer Andrej Plenković obećao do 2020. Pa su ga 2021. obećali do 2022. Pa su prije nekoliko dana svečano najavili donošenje zakona 2023. i njegovo stupanje na snagu 2024. Za svaki slučaj ne uvrstivši najranjivije skupine društva u proračun za sljedeću godinu: umjesto naknada za roditelje i samohrane majke oboljele djece, saborski su zastupnici ovih dana povisili vlastite plaće, kupili avionske karte i otputovali u Katar.
Kako stvari sada stoje, prije će se negdje u Hrvatskoj roditi novi Robert Jarni – prije će završiti školu, stasati i kao junior zapeti za oko splitskim skautima, odigrati pet-šest sezona u Hajduku, otići u Italiju, zaigrati za Juventus i prijeći u Real Betis, pa na lijevom boku odigrati Mundijal života i zabiti Njemačkoj u četvrtfinalu – nego što će okrutna i bešćutna šupačka hrvatska država preživjelim roditeljima omogućiti da s osamdeset pet godina konačno odu u jebenu apoteku po jebene lijekove, ne umirući od straha tko će tih pola sata paziti na njihovo već odavno odraslo, nepokretno dijete.
U sjeni spektakla u Kataru, eto, daleko tamo na rubu nacionalnog interesa, dok se Hrvati šaraju ratničkim bojama i pjevaju „jebote kolko nas ima“, iscrpljeni članovi obitelji djece s teškoćama u razvoju i osoba s invaliditetom – ili barem oni među njima koji su spektakl u Kataru uopće doživjeli – traže od države samo i jedino ono što nacionalni interes zapravo jest, samo i jedino ono čemu država uopće služi: da pomogne slabijima.
Hrvatska država, međutim, nije ta. Ona nije ni pravljena ni napravljena, niti je ikad uopće bila zamišljena kao servis svojih građana. Hrvatska država samo je nejasni „izraz povijesnih težnji“ i „tisućljetni san“ iz narodne sanjarice, i sav njen povijesni, politički, društveni, kulturni, ekonomski i svaki drugi smisao iscrpljuje se u pukim manifestacijama i protokolima vlastite državnosti: zastavi, grbu, himni, uniformi, Crkvi u Hrvata, domoljubnim budnicama, Domovinskom ratu, povijesnim bitkama, slavnim godišnjicama, herojskim žrtvama, brončanim spomenicima, državnom ceremonijalu i ostaloj bidermajer bižuteriji iz devetnaestog stoljeća. U tom vlažnom, memljivom antikvarijatu kao historijski najmodernija ideja državnosti ispostavlja se, eto, jedva stogodišnji koncept nacionalne nogometne reprezentacije. A kao temeljni nacionalni interes pronalaženje dobrog i pouzdanog lijevog beka.
Svjetsko prvenstvo u Kataru stoga je upravo savršena kulisa te kolosalne hrvatske nesreće. Iz vizure građanina na kauču pred televizorom, slavna Republika Hrvatska danas postoji još samo za to da se svake četiri godine pojavi na svjetskom nogometnom prvenstvu, da na kakvom arhitektonskom čudu u dalekoj nekoj Pizdi Materinoj zasvira „Lijepa naša“ i da se Hrvat naježi kad svjetski televizijski komentatori kažu kako „mala, ali ponosna Hrvatska nikad ne odustaje“.
Nikad ne odustaje?! Hrvatska je odustala i prije nego što se onog povijesnog dana u Saboru uopće izglasala, Hrvatska i ne postoji izvan odustajanja od sebe, ona je u svojoj ispraznoj suštini odustala država: Dan državnosti Hrvati bi trebali slaviti kao Dan odustanka.
Tajming je tako ispao savršen. I kad za nekoliko dana Hrvati budu dočekivali svoje heroje iz Katara, kad ulice Zagreba opet proključaju u crvenom dimu bengalki, zastava, bubnjeva, budnica Zaprešić Boysa i davorija Perkovića Marka, veličanstveni nacionalni konsenzus o smislu hrvatske države remetit će još samo ona tužna grupica, jedina zapravo u cijeloj odustaloj državi Hrvatskoj koja tvrdoglavo „nikad ne odustaje“: u četvrtak, 15. prosinca još jednom će se tako na Trgu svetog Marka okupiti članovi udruge Sjena, neke umorne i bijesne žene s djecom u invalidskim kolicima, koje će i ove godine od hrvatske države uzaludno tražiti samo i jedino ono čemu država uopće služi: da pomogne slabijima.
Ali ne dajte da vam to pokvari slavlje. Neka pati od multiple skleroze koga smeta, Hrvatska je prvak svijeta.
(Portal Novosti.hr)
