недеља, новембар 24, 2024

Bard prošao nezapaženo

Slične objave

Podeli

Piše: Dragan Banjac

Pre dva dana u Beogradu je na poziv Fonda za humanitaro pravo boravio Zlatko Dizdarević. Sarajlija, rođen Beogradu (1948), gde je pohađao i osnovnu školu, gimnaziju je maturirao u Sarajevu gde je diplomirao na Pravnom fakultetu. Pohađao je Visoku školu novinarstva pri Francuskoj radio-televiziji (ORTF) u Parizu, i Nacionalnu školu žurnalizma u Lillu.

Novinar i urednik Oslobođenja bio je od 1972. do 1998. godine. Za to vrijeme prošao je put od reportera, kolumniste, urednika Unutrašnjo-političke rubrike i šefa Deska, do stalnog dopisnika s Bliskog istoka (Kairo) i zamjenika glavnog urednika lista. Bio je glavni urednik sedmičnika Svijet i Nedjelja i urednik u ratnoj redakciji Oslobođenja. Surađivao je u više dnevnika i nedeljnika u zemlji i svetu. Pored ostalih bio je kolumnista u rimskoj La Repubblica, Le Libre Belgique (Brisel), Diario (Milano), Il Giorno (Milano), a objavljivao je i u listovima Time, Le Monde, Liberation, L’Espresso…  Na prostoru bivše Jugoslavije pisao je za zagrebački Danas riječki Novi list, ljubljanskom Delu…

Počasni je član udruženja novinara u Francuskoj, Italiji i Kolumbiji. Bio je predavač u više novinarskih škola i povremeno na fakultetima za žurnalizam, u BiH, Hrvatskoj, Albaniji i Kolumbiji. Dobitnik je više novinarskih nagrada u BiH inostranstvu. Prvi je laurat svjetske nagrade za Odbranu slobode javne riječi – Reporters sans Frontieres (Pariz), Nagrade za novinarsku hrabrost Paolo Borsalino (Rim), Nagrade Udruženja novinara Kolumbije Medios para La Paz (Bogota), kao i književne nagrade Premio Capri (Capri), te Nagrade za ljudska prava Bruno Kreisky (Beč).

foto: portalforum.rs

Od 2001. do 2012. godine radi u Ministarstvu inostranih poslova Bosne i Hercegovine (BiH). Imenovan je za ambasadora u Hrvatskoj, kasnije u Jordanu, Siriji, Iraku i Libanu.
U međuvremenu, kao Ambasador at large u MVP bio je šef Ureda za potrebe diplomatske aktivnosti i Nacionalni koordinator za Srednjeevropsku inicijativu (CEI) i za Jadransko-jonsku inicijativu (JJI)….

Autor je osam knjiga, od kojih je šest prevođeno u inostranstvu, u Francuskoj, Italiji, SAD-u, Njemačkoj, Holandiji, Kolumbiji i Češkoj, a „Ratni dnevnik“ i na esperanto.
Član je P.E.N. International u BiH.

„Po velike profitere male pameti đavo i šejtan dođu kad – tad. Istorija kazuje da je tajming tu negdje, oko dvije decenije neinteligentnih šenluka, plus minus, uobičajeno vrijeme za okretanje stranice. Na štetu novokomponovanih kobajagi prijatelja i neprijatelja. Tu kategoriju skorojevića, pa i u priči o nekadašnjim i današnjim “Kumovima”, u starom beskrajno iskusnom Damasku prepoznali su i u čaršijskim kafanicama. Naši politički džeparoši i njihova služinčad još nisu i zato smo tu gdje smo. Uključujući ovdje i one koji odavno slute neupitne istine, pa šute. U tako rađanom mentalitetu koji baš nije krasio prošlost ovih prostora, normalno je što ni neprijatelji i prijatelji nisu što su nekad bili. Gorka istina u gorkim vremenima.

Više puta mi je minulih godina padalo na pamet: U nebrojenim dogodovštinama iz života provedenog na Bliskom istoku, među tri-četiri koje ostaju najduže i vraćaju se u sjećanje najčešće, jedna je naoko bizarna, a zapravo vječna poput mnogih nauka iz tamošnje svekolike mudrosti. Ponovio sam je puno puta u tekstovima odande ali eto, svako malo se vrati novim povodom, a zapravo vječnim smislom. To je pričica o tome kako sam jednom poodavno u Damasku, u starogradskom kvartu Bab Tuma, u uvijek  živom sokaku, na velikom prozoru tipičnog tamošnjeg kafea, ugledao poster sa Brandom kao Kumom, Don Corleoneom iz kultnog filma. Namrgođen, sa podignutim prstom, kazivao je čuvenu misao: “Čuvajte prijatelja blizu sebi, a neprijatelja još bliže…”

Nastavak priče od prije dvije godine – tada sam posljednji put bio u Damsku – ugnijezdio mi se evo baš ovih dana povodom prijatelja, neprijatelja i razloga zbog kojih je onaj Kum, mudri veliki šef mafije kao institucije, skinut iz izloga kafea u kvartu Bab Tuma, blizu crkve u kojoj je čak i sv. Pavle progledao. Preklani, pohitavši po dolasku u kafe sa starim prijateljima, prvo što sam vidio bilo je da plakata sa Corleoneom više nema. Koji tren kasnije, stari lukavi i mudri gazda objasni mi, zašto ga nema: Skinuo sam ga uz saglasnost svih ovdje. Zašto? Ne igra više! Kako? Pa tako što neprijatelji, a i podosta prijatelja, nisu više što su nekad bili…!

foto: Zlatko Dizdarević

I tamo i po povratku kući ova mi je storija puno puta pala na pamet. Argumenti zbog kojih je mudrost Kuma, baš tamo, u najstarijem živom gradu u cijelom svijetu, istinski igrala i prkosila skepticima, bili su očigledni. Kao što je očigledno zašto je „novi svijet“ tu staru mudrost i istrajnost brutalno, lažnim a interesnim povodima i podvalama napao – uz pomoć zločinaca koji su dobri kad trebaju. No, inicijalni razložni pragmatizam velikog Kuma, lidera starih i dignitetnih mafija i pitanja kako je onaj poster u Damasku igrao tako dugo pa onda sam sebe skinuo jer ga život unaokolo više ne podržava, pada mi na pamet povodom naših ovdašnjih, malih, piljarskih, fakinskih i samosvojnih mafija. Ma koliko se one profitima trpanim u džepove preko leđa raje ne mogu požaliti. Naprotiv.

Bijedni načini na koje se ponašaju ovdašnji legalizirani a „ugledni“ mafijaši, njihove organizacije, ustanove, firme i karteli sve do lopovluka na nivou manjih a sistemskih džeparoša, ne bi mogli bivati ovako uspješni da im to njihove žrtve nerazumijevanjem realnosti, apatijom i šutnjom ne dozvoljavaju. Pa tako i sve uočljivijim rezultatima uzgoja onoga mentalnog sklopa u kojem ni neprijatelji a bogme ni prijatelji „nisu više ono što su nekada bili“. Nekada su i neprijatelji za lidere velikih mafija bili respektabilni, a prijatelji neupitni. Tako je bivalo i u poslovima sa novcima, a tako i u ozbiljnoj politici i tzv. običnom životu. Priča je, u skladu sa svim ostalim danas, evoluirala kroz radikalno suprotne standarde, u nova poimanja malog i velikog, uspjeha i gluposti. Pošten i budala jeste istorijska uzrečica ali, nikada toliko smislena i zadovoljno legalizirana kao sada.

Šprdnja sa kategorijama neprijatelja i prijatelja, spram nekada dostignutog smisla ovih kategorija, uz prihvatanje i te reakcije danas kao logične i razumljive, tužna je, i na terenu cirkuske politike u nas. Legalni i legitimni “lideri“ u BiH (to je za EU navodno najvažnije da ih se može interesno čuvati) do smijurije su svakodnevno, za medije i raju (kao) sukobljeni, do mrzilaštva su (kao) suprotstavljeni, a onda eto ih zajedno u ljubavi po kafanama, feštama, proslavama i gozbama. Istovremeno, uz takvu tzv lidersku politiku dogovora koju Bruxelles rutinski priznaje, prvo jaranski po odurno malograđanskim rođendanima i svadbama pa teatarski zajednički i kolektivno pred uvaženim strancima, te drugačije pojedinačno pred naručenim novinarima – priča postaje groteskna.

Dodik će, recimo, pred Erdoganom govoriti o traženjima rješenja za Bosnu isto kao Alija Izetbegović – kazivat će čitaoci po portalima. A potom će nestašni Dodo sebe spašavajući, inače ljubimac EU koja traži „status quo“ i nježnu riječ Washingtona, tragati za jedinstvenim rješenjima za Bosnu, otkrivajući sličnosti naših sudbina sa Afganistanom! Pa će tu dobaciti i do spasilaca, poznatih “probosanaca”, prekodrinskog predsjednika svih Srba Vučića i “bh sranje“ i „sapun-parfem“ Milanovića. Njih bi sve zajedno predvodio Alijin i Bakirov Brat Erdogan. Muslimanski, da ne bude zabune. Naravno, koliko zbog obaveza amaneta koje je Erdoganu ostavio Alija, toliko i zbog “Bratstva“ ali i grandioznih poslova koje Turska ima sa Srbijom, pa bi poneka vreća iz tog biznisa mogla biti skrenuta i ovamo.

Paralelno, u našoj ni nalik verziji Corleone priče o prijateljima i neprijateljima, nejednakopravni “lider”  Čović – osim kada je dva puta bio u fotelji Predsjedništva – satra se prikazujući se pokradenim predvodnikom istinskog europeizma u BiH. To su mu počesto priopćavali i iz Bruxellesa, ma koliko EU više nije po mnogo čemu ni nalik samoj sebi iz onih bivših vremena kada je s razlogom bila velika i neupitna želja većine ovdašnjih normalnih ljudi. Nije čudo što ih se danas ne pita šta o tome misle, uz “lidere” kojima su helikopterski rođendani sa porodičnim grbovima ili glamuroznim privatnim svadbama mnogo važniji događaji od svega ostalog. Naprimjer činjenice da stotine rudara ostaje bez posla, da su Skupština BiH ili Federacije, budžet ili sudstvo totalno blokirani. Kao što je, i na histerično “konstitutivno” političkoj temi, bezmalo pedeset odsto “nejednakopravnih” u BiH zapravo i ne postoji, u matematički jasno a histerično guranom HDZ BiH projektu izbornog zakona – uz kapitalnu pomoć matice iz Zagreba na nivou igrača tipa Željane Zovko.

“Lider” SDA Bakir Izetbegović, tretiran i od Zagreba i Beograda ali i od EU kao “lider Bošnjaka”, odavno je izvan bizarnih tema na domaćem terenu, pa i uz činjenicu da mu je sve više najbližih a nekad odanih saradnika što nadomak suda ili su već pred nadležnim porotama. Što partijska supstanca curi, nema veze. Važno je da je veliki Brat iz Stambola tu i da se nudi kao pomoć, pa još i kao kum na kćerkinom vjenčanju. Kumovi su istorijska realnost, obavezujuća.

Bilo bi doista lijepo da su prijatelji i neprijatelji još uvijek ono što su nekad bili, kako bi kazao kafedžija u Damasku. Do te spoznaje naši “lideri“ pa izgleda ni većina raje nisu dokučili. A rudare, medicinare, penzionere, većinu boraca, mlade ali i školovane sa poslom bez perspektive za vlastitu pamet pa masovno odlaze niko, nema niko potrebe nešto da pita o tome.

Šta jeste čudno? Pa eto, tragikomičnost te “pameti” novih, lokalnih mafijaša koja u navali nuđenja rušilačko-interesnih ideja o spašavanju do sada pokradenog kroz vlast, potežu paralelu Bosne sa Afganistanom. Sjajno ali uz mali problem: Pa današnji Afganistan i moć ekstremista i jesu rezultat ponašanja nekih njihovih, tamošnjih “lidera”, mafijaša i lopova velikih ambicija te male pameti koju je instalirao moćni inostrani intereždžija, vlasnik kabineta u kojima se kroje Daytoni crtani po potrebi i njihovom interesu. I važe dok njima treba. Potom se bježi glavom bez obzira jer se dostignuti jad više ne može braniti, a geostrategija njima i njihovim interesima odnekud kuca na vrata.

Gorka istina u gorkim vremenima.

Dragan Banjac i Zlatko Dizdarević (foto) portalforum.rs)

Preneo sam Dizdarevićev tekst s kraja avgusta prošle godine, objavljen na portalu tačno.net. Radovao sam se susretu sa starrim znancem, plašeći se da će ga beogradski novinari saletati i da neće biti vremena ni za kraću priču o bivšim vremenima. Loša procena.

Možda ovi mladi, početnici nisu ni čuli za njega? Možebit! A urednici? Jesu li i oni početnici? Niko posle najave nije ni „guglao“. A imali su (vratite se kratko na početak članka) kapitalca na nišanu.

Bard je prošao neopaženo. Uostalom, navikao je. Reče da na desetak sarajevskih portala ne može ni da pristupi.

1 KOMENTAR

Comments are closed.