Među prizorima naše opće propasti svega nema mnogo plastičnijih primjera od opće veličanstvene propasti domaće diplomacije, što se nekad davno školovala po najboljim europskim sveučilištima, a danas na poljoprivrednim školama, pa na međunarodnim konferencijama nasrće i slini po njemačkim ministricama
Piše Boris Dežulović
„Ne navaljuj u društvu, ne nudi se previše, ne dosađuj onima koji su atraktivni po svom položaju. Komplimenti ne smiju biti rutinski, neuvjerljivi, lažni. Činiš li to, devalviraš se i moralno i intelektualno, postaješ najgori diletant. Ali komplimentiranje je ipak važno, osobito ženama.“
Tako poslije Onoga rata diplomatskog juniora Budimira Lončara, savjetnika jugoslavenske misije pri Ujedinjenim narodima, podučava generalni konzul Jugoslavije u New Yorku Miodrag Marković, veteran Prvog svjetskog rata, karijerni diplomat stare škole obrazovan na francuskim i engleskim sveučilištima, i mentor mladih kadrova koji je kao predratni savjetnik u jugoslavenskoj diplomatskoj misiji u Njemačkoj isto valjda podučavao i tadašnjeg ambasadora Ivu Andrića.
Tako je, eto, bilo nekad, kad diplomacija nije bila kokošarska zajebancija, i kad su ambasadori i ministri vanjskih poslova bili ozbiljni intelektualci što su na više od jednog jezika znali razgovarati na više od jedne teme.
Kad je, recimo, te 1950. kao mladi regrut s diplomatske akademije putovao na misiju u SAD, Lončar je na proputovanju u Francuskoj provodio vrijeme s tadašnjim ambasadorom u Parizu, nadrealističkim pjesnikom Markom Ristićem, Krležinim i Andrićevim prijateljem koji se prije rata družio i s vodećim ideologom nadrealizma Andréom Bretonom. Kad se pak šezdesetih vrati u Beograd, Lončaru će šef biti ministar vanjskih poslova Konstantin Koča Popović, veteran španjolskog građanskog rata i legendarni komandant Prve proleterske brigade, ali i vrhunski intelektualac, student filozofije na Sorbonnei i Ristićev predratni nadrealistički suborac, još jedan iz Bretonovog pariškog kruga.
U međuvremenu, eto, Lončar u New Yorku uči tajne zanata od prekaljenog diplomatskog veterana Miodraga Markovića, pasioniranog ljubitelja slikarstva i kolekcionara koji tih dana obilazi njujorške galerije, depoe, ateljee i privatne salone, tražeći izgubljena platna iznenada u New Yorku preminule velike slikarice i majke srpskog nadrealizma Milene Pavlović-Barilli. I savjetuje mladog Lončara, koji do danas, u svojoj stotoj godini, još uvijek pamti njegove riječi.
„Ženama se udvaraj suptilno, bez da je muško-ženska strast vidljiva“, govori stari vuk mladom Budi. „Pohvali njezinu energiju i svježinu, a ne oči ili usne. Starijim ženama nikad ne komplimentiraj na njihovom dobrom izgledu. Ako si mlađi od žene, pohvali njeno znanje, zaključivanje, pokaži da si se tako zainteresirao.“
Kad tako nakon dvadesetpetogodišnjeg školovanja kod najumnijih ljudi onoga doba, ratnih veterana, nadrealističkih pjesnika, književnika i kolekcionara umjetnina, na vrhuncu svoje diplomatske karijere 1973. godine dobije akreditive kao novi jugoslavenski ambasador u Saveznoj Republici Njemačkoj, Lončar će biti dovršen, prekaljeni diplomat. Pa kad koji mjesec kasnije u Leverkusenu otvori veliku izložbu suvremenog jugoslavenskog slikarstva, i kad koje desetljeće kasnije kao posljednji jugoslavenski ministar vanjskih poslova na brojnim susretima s predsjednicima i kraljevima bude neobavezno ćaskao s njihovim gospođama suprugama, drug i gospodin Budimir Lončar dobro će znati o čemu govori i kako da se ponaša.
Danas, točno pedeset godina kasnije, hrvatski ministar vanjskih poslova je Gordan Grlić-Radman, diplomirani agrarni ekonomist i predani katolik čija je obitelj zbog vjere bila proganjana u komunističkoj Jugoslaviji, a proganjani otac u toj Jugoslaviji bio partijski sekretar, potom direktor tvrtke za zbrinjavanje životinjskih leševa, pa nakon pretvorbe i većinski vlasnik s nacionalnim monopolom na poslovima zbrinjavanja mrtvih životinja.
Takav je, eto, kadar stopama Budimira Lončara u Berlinu zasjeo kao veleposlanik Republike Hrvatske u Njemačkoj, i to u mandatu slavnog Plenkovićevog šefa diplomacije i svog mentora, hrvatskog diplomatskog doajena Davora Ive Stiera – ustaškog buldožera iz argentinske emigracije koji je s Vicom Batarelom hodao za život i katoličke obiteljske vrijednosti – pa na koncu i sam dočekao postati ministrom vanjskih poslova u vladi Andreja Plenkovića, premijera s neobično istančanim ukusom u biranju diplomatskog kadra.
Onda je Hrvatskom nedavno odjeknula zgodna mala afera teška dva milijuna eura, koliko je šef agrarne diplomacije dobio na ime dividendi od lukrativnog biznisa naslijeđene ćaćine komunističke firme, pa te obiteljske vrijednosti – neka prvi baci kamen onaj koji nikad u životu nije zaboravio par milijuna eura na računu – potpuno smetnuo s imovinske kartice.
Onda je Njemačkom i Europom odjeknula još zgodnija mala ljubavna afera, kad su se na Konferenciji o jačanju i proširenju EU u Berlinu okupili šefovi diplomacija zemalja članica Unije, pa se spremno postrojili za zajedničku fotografiju, a naš se prekaljeni diplomatski vuk iznenada, iz čista mira, okrenuo prema kolegici njemačkoj ministrici vanjskih poslova Annaleni Baerbock i krenuo je poljubiti.
Baš kao da je zagorjeli maturant srednje poljoprivredne škole, koji je ohrabren s tri-četiri votke i Red Bullom konačno na maturalnom plesu zaskočio curu iz drugog razreda u koju je sve te godine beznadno zaljubljen, a ne šezdesetpetogodišnji diplomat i ministar vanjskih poslova jedne razmjerno ozbiljne europske države na međunarodnoj konferenciji, Gordan Grlić-Radman napućenih se usana pred desetinama snimatelja i fotoreportera unio u lice više od dvadeset godina mlađoj gospođi Baerbock, koja se prestravljena, s vidljivim izrazom gađenja, u posljednji čas izmaknula.
Jedina je razlika, eto, ispala što onog zlosretnog maturanta srednje poljoprivredne nitko nije vidio, pa mu je neugodno iskustvo s maturalnog plesa ostalo tek nevidljivim ožiljkom na psihi, dok su zlosretnog hrvatskog ministra u neugodnom nasrtaju na njemačku kolegicu snimili snimatelji i fotografi svih njemačkih televizija i novina.
„Ja ne znam kako je to netko snimio“, objasnio je kasnije Gordan Grlić-Radman. „Ne znam u čemu je bio problem. Mi ministri se kao kolegice i kolege uvijek srdačno pozdravimo. To je jedan srdačan ljudski pristup kolegici.“
„Srdačan ljudski pristup“?! Sva je sreća na kraju ispala da Plenkovićev ministar vanjskih poslova ima diplomatski imunitet, jer njemački Zakon o jednakom postupanju – strogi Allgemeines Gleichbehandlungsgesetz – u članku 3 izrijekom propisuje kako se „svako neželjeno ponašanje seksualne prirode, uključujući neželjene spolne radnje i zahtjeve za vršenje spolnih radnji, fizički kontakt seksualne prirode, komentari seksualne prirode, koji se dogode sa svrhom ili proizvedu učinak povrede dostojanstva osobe, posebno ako stvaraju zastrašujuće, neprijateljsko, degradirajuće, ponižavajuće ili uvredljivo okruženje – smatra seksualnim uznemiravanjem“. I da u mrkom Gleichbehandlungsgesetzu postoji ilustrirani primjer tipičnog jednog takvog „neželjenog fizičkog kontakta koji proizvodi povredu dostojanstva osobe, te zastrašujuće, neprijateljsko, degradirajuće, ponižavajuće i uvredljivo okruženje“, bogami bi uz članak 3 bila fotografija uspaljenog Gordana Grlića-Radmana kako napada Annalenu Baerbock.
Među prizorima naše opće propasti svega nema, eto, mnogo plastičnijih primjera od opće veličanstvene propasti domaće diplomacije, što se nekad davno školovala po najboljim europskim sveučilištima i družila s vodećim europskim intelektualcima i umjetnicima – učeći kako se „u društvu ne navaljuje i ne nudi previše“, te „ženama udvara suptilno, bez da je muško-ženska strast vidljiva“ – a danas školuje na poljoprivrednim školama, druži s Vicom Batarelom i uči na hodovima za život, pa na međunarodnim konferencijama nasrće i slini po njemačkim ministricama.
Sva je sreća, rekoh, ispala da Gordan Grlić-Radman ima diplomatski imunitet, ali još je svija sreća ispala da Plenkovićev ministar vanjskih poslova, koji svoje kolegice i kolege, kako smo čuli, „uvijek srdačno pozdravlja“, ne čini to po običajima i zakonima zemlje koju predstavlja. Srdačnije od našeg ministra – barem po običajima i gleichbehandlungsgesetzu Republike Hrvatske – žene je, naime, „pozdravljao“ još samo njegov hadezeovski kolega „lički Tuđman“, sjetit ćete ga se možda, Joso Mraović se zvao.
Portal Novost.hr
