Odjel za kontrolu kolektivnog pamćenja pri Hrvatskoj pošti uspio je u dva kvadratna centimetra smjestiti tri i pol decenije političkog, kulturnog i moralnog srozavanja. Ako nas portret Gojka Šuška na poštanskoj marki podsjeća na mračna vremena, to je zato što ona upravo traju
Piše: Viktor Ivančić
Hrvatska industrija velikana radi punom parom. Naknadna proizvodnja vrlina što će biti prišivane probranim historijskim figurama toliko je usavršena da se čini kako više i ne postoji ljudska sirovina, u živom ili neživom stanju, koju nije moguće preraditi u nacionalnu ikonu.
Odjeli za usmjeravanje i administrativnu kontrolu kolektivnog pamćenja, s druge strane, ne štede na vulgarnosti dok razvijaju nove i poboljšavaju stare forme domoljubnog kiča. Ponekad su rezultati uistinu fascinantni. Ponekad se uspijeva postići nemoguće: na primjer u dva kvadratna centimetra smjestiti tri i pol decenije političkog, kulturnog i moralnog srozavanja.
Povodom 25. obljetnice smrti Gojka Šuška, nekadašnjeg Tuđmanovog ministra obrane, Hrvatska pošta tiskala je prigodnu marku s njegovim likom – rad dizajnerice Sabine Rešić – čija je nominalna vrijednost 0,47 eura, a tiraža 30.000 primjeraka. Uz to, ljubiteljima se nudi i tzv. omotnica prvog dana (“FDC – First Day Cover”) na kojoj je otisnuta usklična rečenica: “Zapovijed izvršili!” Riječ je o stilizaciji čuvene izjave kojom je Gojko Šušak, obraćajući se na kninskoj tvrđavi Franji Tuđmanu, apsolvirao dovršetak akcije “Oluja”, a koja je u originalu glasila: “Gospodine predsjedniče, zadatak je izvršen!” Transformacija zadatka u zapovijed najmanji je od retuša uključenih u ovaj pothvat.
Da u Hrvatskoj pošti vode računa o sigurnosti simboličkog inventara i vlastite ideološke robe, uz prigodni bi artikl izdali i upozorenje: “Prije upotrebe marku nije poželjno vlažiti pljuvačkom s pogrešne strane!” Jer, ima svakakvih ljudi. Što mrzitelja Hrvatske, što onih kojima je jezik brži od pameti.
Poštanska počast samo je zadnja runda dugoga procesa nacionalne beatifikacije Gojka Šuška, Hercegovca koji je taj tretman zavrijedio isključivo zbog svoga tvrdokornog hrvatstva, šovenske isključivosti i činjenice da ga je Najdraži vođa smatrao najvjernijim izvršiteljem svoje volje. Dosad je diljem Hrvatske posađeno nekoliko njegovih bisti, nekoliko ulica kršteno je njegovim imenom, a 3. svibnja – na dan kada je ovaj tekst već dovršen i poslan redakciji – u zagrebačkoj Koncertnoj dvorani “Vatroslav Lisinski” održava se u organizaciji HDZ-a veliki komemorativni skup povodom 25. godišnjice smrti. Okupljenima će se tronuto obratiti premijer i birana stranačka svita, svakako uz himnu i širu kolekciju nacionalnih obilježja, možda uz bogati kulturno-umjetnički program, možda uz svirku filharmonijskog orkestra i solistički nastup miješalice za beton.
Strpljiva i promišljena izgradnja Šuškova kulta potvrđuje da “hrvatski politički centar” – s kojim se HDZ, naročito zadnjih godina, voli identificirati – ne samo što želi zadržati skrbništvo nad desničarskim ekstremizmom, već i ostati njegovim osnovnim izvorištem.
Stoga ne čudi što u odi ispisanoj na pratećem letku uz marku (autorica je Vesna Pintarić, urednica “Hrvatskog vojnika”) izostaju najuzbudljiviji dijelovi velikanove biografije: nema, na primjer, ni riječi o velikohrvatskom aktivizmu u Kanadi, kada je farbom na leđima svinje ispisao riječ “Tito”; nema noćne operacije iz travnja ’91., kada su on i dvojica stranačkih mu pajdaša ispalili tri granate na Borovo Selo, s namjerom da provociraju lokalno srpsko stanovništvo i ubrzaju početak rata; nema angažmana na konstituiranju zločinačke “Herceg-Bosne” i predanog rada na razbijanju susjedne države; nema spomena o tome da je Ministarstvo obrane u njegovu mandatu sudjelovalo u skrivanju osumnjičenih za ratne zločine u BiH, poput Ivice Rajića i skupine koja je provela masakr u Ahmićima; nema riječi o tome da ga je Haški sud posthumno svrstao među izvođače “udruženog zločinačkog pothvata”… Naposljetku, nema odgovora na pitanje koje od ranih devedesetih golica mnoge hrvatske građane: kako to da strasna mržnja prema socijalističkoj Jugoslaviji nije priječila Gojka Šuška da se, o narodnom trošku, useli u vilu koju je ranije koristio socijalistički funkcionar?
Datum smrti slavnoga ministra (3. svibnja 1996.) zamalo se podudario s godišnjicom pogibije dvanaest hrvatskih policajaca u Borovu Selu (2. svibnja 1991.), što je gotovo opscena igra sudbine ima li se na umu da je on bio jedan od pokretača lanca događaja koji je doveo do njihove likvidacije. Da li je i u travnju ’91., nakon što je s Branimirom Glavašem i Vicom Vukojevićem iz protutenkovskog bacača “armbrust” lansirao granate u smjeru Borovog Sela – o čemu je svjedočio najprije šef osječke policije Josip Reihl-Kir (kasnije mučki ubijen), a zatim pred sudom i Josip Boljkovac, tadašnji ministar unutrašnjih poslova – došao pred Njegovo predsjedničko visočanstvo s izjavom “Zapovijed izvršili”? Ili je bio dovoljan kratak trzaj vjeđe nad desnim okom?
O tome ništa ne znamo, ali i ne smijemo znati. Nacionalna povijest odviše je važna da bi se dopustilo njeno krnjenje neugodnim faktima. Uostalom, iskaz odštampan krupnim slovima na omotnici počasne marke (“Zapovijed izvršili!”), kao glorificiranje podaničkog mentaliteta i svojevrsni saldo Šuškove grandiozne historijske uloge, tek je jedan od pokušaja da se despotski kapaciteti Franje Tuđmana sačuvaju i nakon njegove smrti. Čim se Otac države pojavi u priči, dijalog poprima ton salutiranja.
Teško da se će se ubuduće stvari mijenjati, osim na lošije. Zahvaljujući udarništvu ideološkog aparata vlasti, Hrvati su doslovno potlačeni vlastitom prošlošću, koja se ukazuje kao sila kojoj ne mogu nauditi istinom. Činjenice u najboljem slučaju imaju prodornost manevarske, a ne bojeve municije. Zbog enormne količine dobro oklopljenih i prijeteći intoniranih mitova, već sama mogućnost pobune protiv tiranije prošlosti – koja je, dakako, u službi sasvim aktualnoga političkog discipliniranja – djeluje kao čista utopija.
O tome je, premda izrazito škrt na riječima, ponešto znao kazati i pokojni ministar. Nikako se ne mogu složiti s nadležnima iz Hrvatske pošte da je kratki kninski raport zapovjednom licu predstavljao najefektniji Šuškov javni istup, takav koji bi dostojno reprezentirao lik i djelo. Moj izbor pada na izjavu danu prilikom izborne skupštine HDZ-a Splitsko-dalmatinske županije 1995. godine, a glasi ovako: “Naši roditelji su Srbe tjerali iz Hrvatske, a oni su ostali. Mi smo ih molili da ostanu, a oni su otišli. Radilo se, dakle, samo o pristupu.” Teško da je itko na koncizniji način izložio ciničnu bit hrvatskog nacionalizma.
Ključni element u toj misli su, razumije se, “naši roditelji”, oni koji su “Srbe tjerali iz Hrvatske”, dakle ustaše, kakav je bio i Šuškov otac. Istini za volju, gorostas iz Širokog Brijega nikada nije simbolizirao paradno ustaštvo, već ono koje boravi na vlasti, nosi propisno skrojena odijela, uklapa se u provizorni dekor političkog mainstreama, dotle da je u stanju biti čovjek od povjerenja penzioniranome komunističkom generalu, a umjesto bombastičnom retorikom potvrđuje se konkretnim djelima. U višim upravljačkim etažama ne preferira se ustaštvo koje laje, za razliku od onoga koje šuti i grize.
U tome smislu i marka s likom Gojka Šuška u manjoj mjeri pronosi laž o hrvatskoj prošlosti, a u većoj istinu o hrvatskoj sadašnjosti.
Moglo bi se to reći i ovako: razlog zbog kojeg je Šuškov portret odštampan na poštanskoj marki isti je onaj zbog kojeg je ustaška parola uklesana na spomeniku HOS-ovcima na gradskome trgu u Splitu. Taj razlog je u cijelosti državni (odnosno, za ljubitelje mistike, državotvorni), a razlika u izvedbi tiče se isključivo taktičkog pitanja – ima li državna vlast, radi postizanja identičnoga cilja, potrebu da djeluje ili da ne djeluje? Šušak na marki proizvod je njene smišljene aktivnosti, dok je ustaška parola na spomeniku produkt njene smišljene neaktivnosti. Dakle: jednoga te istog, znamo li da je vlast najaktivnija kada je neaktivna.
Silovanje javnosti dezinficiranom historijskom građom omiljeni je HDZ-ov ideološki manevar, pa nije nikakvo iznenađenje što reprezentant sirovog hrvatstva, zakleti desničarski radikal, despotov omiljeni izvršitelj i ekspert za prljave poslove uskrsava na počasnim mjestima kao politički i moralni uzor.
Bilo bi, međutim, naivno vjerovati da se nasilno unificiranje kolektivne memorije iscrpljuje formiranjem odgovarajuće verzije prošlosti. Ako nas portret Gojka Šuška na poštanskoj marki podsjeća na mračna vremena, to je zato što ona upravo traju.
portalnovosti.com
