Često, gotovo mazohistički bol, naseli
epsku fantastiku narodnu: prazan prostor
neba i bespuća, i, u sredini pejsaža, puteljak
koji se gubi u daljini; narod voli da hoda utabanim
stazama, na kojima najčešće i ostaje,
zastajući naglo, zbunjen pred nepoznatim
čestarom. Na svom Via Dolorosa narod ne
shvata što se zbiva, opijen sjetom na ono što
je prošlo. Narodu uporno treba pokazivati
put, e da bi jednom krenuo naprijed. Nije
umah za promjene, čeka signale, šarena svjetla
budućnosti. Iako mu je teško (jer muka, bijes
i bol narodni su ukras, a i kakav je to narod
koga ne jašu i ne zlopate), on će, kad shvati,
žustro krenuti pravcem putokaza.
Slobodarski duh za narod je apstrakcija,
i zato on, čekajući iznova svoju pticu rugalicu,
ponavlja punih usta sve priče o sebi kao slobodar-
skom narodu, očekujući promjene. Narod
nije za slutnju, ona pripada vođama, jeste za
zanos, nju mu daju narodni tribuni. Narod
ne prepoznaje stanje, njemu pripadaju posljedice.
Narod ne umije da reaguje principijelno.
Iako u akciji često postupa po instinktu, dakle:
po nagonu stada (je li ono Kralj Nikola
znao reći: “Narode stoko, narode snago?!“),
on ipak u sebi ne posjeduje ’čistotu
životinjskog djelovanja’. Ravnodušan je, što
mu je teže sve je ravnodušniji, mentalno
lijen, arogantan, kao i svaka sujetna priroda.
Narod jeste prirodna pojava, promjene
društvene su neprirodne. Zato on ’miješanje
u politiku’ izjednačuje sa udvorništvom
politici.
Ne voli pravedne a poetične tribune,
straši se oštrih momaka, koji ne kriju potrebu
da od naroda stvore svoj mehanizam.
Narod ne voli kad ga kritikuju, osjeća slabost
kad ga neumjereno hvale; kao kod svake
prozaičnosti – beskrajna je taština narodna.
Narod posjeduje neizlječivu naviku da
nečemu ili nekome služi. Naravno da takvo
što dovodi do istorijskih lomova, kad se pre-
puni pehar narodne žuči, ali i tada čeka prijeki
znak sa vrha – da politika podigne pest i
pokaže pravac: ’Naprijed u novo stanje vaše
ovisnosti od naših igara!’
Narod služi svom neredu.
Narod lažno vjeruje, jer je on paganska
enklava. Narod najmanje vjeruje sebi, voli da
nađe nekoga da vjeruje u njegovo ime. Često
i dugo gaji iluziju prkosa, ali to je samo
nedovršena gesta straha.
Narod prihvata presiju sjećanja: to je
epika.
Narod prihvata presiju zaborava: to je
demagogija.
Narod u boga vjeruje samo sa ruba svoje
nade da će mu On dati što nema. Ono što
ima, daje mu politika. Niko prilježnije od
naroda ne pamti laž, a zaboravlja istinu; ona
mu i ne treba, treba mu kruh i hvatanje u
narodno kolo.
Narod je gospodar strojevog koraka,
naučenog davno. Idući ka svom umišljenom
cilju, ne vidi kraj sebe svoju djecu, koja, ne
voleći da hodaju zadato, jecaju i bjesne. Ali,
narod je češće za starost, nego za mladost.
Otuda posjeduje prezir prema individualcima.
Kao što individualci preziru njega.
Oboje sebični iz različitih razloga, oboje bi
jedno drugo da ukinu. Narod poštuje one
osrednje pameti, ali jakog glasa.
Narod ne prepoznaje zapretanu savjest
izuzetnih pojedinaca, a ovi se začas utope u
amebnu masu svojih neostavrivih ideala.
Narodna duša
sazdana je od znoja, suza i krvi, zato često
slavi zločince. Voli privid, iako narod nije
privid. Ali narod jeste drugo ime za zabludu.
Narod ne voli poređenja, poređenja
uče. Zato se i kaže: ko ne shvati istoriju,
ponavljaće je. Narod sve vrijeme samo to i
radi – ponavlja istoriju. Dobar dio svog kolektivnog
pamćenja ukrašava simbolima, koje
uspinje skalama hiperbole. Narod je sklon
preuveličavanju, slavi svoje proizvođače iluzija.
Narod nije spreman za let, pad je njegova
biološka kategorija. Jer: čovjek nije tica.
AntenaM
