Vedran Salvia
RATNI zločinci u dijelu hrvatskog stanovništva uživaju poseban status te se često njihova uloga interpretira kao ona herojska, dobročiniteljska, ukratko ona bez koje hrvatske države ne bi bilo.
Ratni zločinci kao simboli rata
Nesretna je zemlja koja treba heroje, zapisao je jednom Brecht, ali u ovom slučaju se ne radi o onima koji bi nominalno i mogli biti heroji, nego o ratnim zločincima, ljudima koji su crno na bijelo za svoja nedjela osuđeni, a čije veličanje spada u moralni idiotizam.
Veliča ih, dobrim dijelom, hrvatska desnica i kler, kojima su oni, valjda, simboli rata. Tako je moguće da Dario Kordić, koji je zbog pokolja u Ahmićima pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju dobio kaznu zatvora od 25 godina, bude istaknuti član povorke na Hodu za život.
Kordić je svoju kaznu odslužio u Austriji, barem njezine dvije trećine, u međuvremenu je diplomirao teologiju i može nazočiti gdje god želi, uostalom to jest neki minimum građanskog društva. Problem nije u njegovom prisustvovanju koliko u samoj sceni koja prati njegovu nazočnost tamo.
Izvještava s Hoda za život portal Željke Markić, kojemu onda Kordić, koji je, dakle, proglašen krivim za pokolj 116 civila, među kojima 11 djece, govori kako se osjeća blagoslovljeno i zahvaljuje se Isusu Kristu.
O Kordiću često govori i notorni desničar, sisački biskup Vlado Košić. Košić je upravo prije nekoliko godina primio Kordića i izjavio da je on – „moralna veličina“. Dapače, pojasnio je kako ne vjeruje da je Kordić zločinac bez obzira na presudu. Kad se Kordić 2014. vratio u Zagreb, dočekao ga je i Košić te mu ljubio ruke.
Puna usta Isusa Krista
Pričao je Košić tu i o Isusu, kazavši da ima pravo sumnjati u zemaljski sud jer je ljudski sud presudio i Isusu smrtnom kaznom. Otvorio je on tu temu za širu priču, onu koja se tiče filozofije religije s kojom se sad nećemo baviti. Zanimljivije je drugo – da Košić u ovoj priči nije jedini koji Kordića uzdiže pa da se može reći kako se radi samo o stavu jednog rigidnog crkvenog veledostojnika.
Još jedan iz plejade hrvatskih redikuloznih popova Damir Stojić, to je onaj katolički veleum koji je rekao da će neke žene odgovarati pred Bogom zbog zavođenja muškaraca i da silovane žene ne mogu zatrudnjeti, tako je prije nekoliko godina organizirao predavanje ‘Bog iza rešetaka’, na kojemu je studentima govorio Dario Kordić.
Ne pojavljuje se Kordić samo na katoličkim manifestacijama. Bio je i na obljetnici osnivanja HVO-a koja je održana pod službenim pokroviteljstvom tadašnje predsjednice Republike Hrvatske. Da, Kolindi Grabar-Kitarović uopće nije smetalo biti pokroviteljica događaja na kojem je glavna zvijezda ratni zločinac koji je kriv za masakr 116 ljudi.
Evo što kaže presuda
Inače, oko Kordića su zanimljivi stavovi koji prevladavaju na desnici, kako je on osuđen zbog zapovjedne odgovornosti te kako osobno nikoga nije ubio. Takvim argumentima se ne osporava samo pravni legitimitet ICTY-ja, nego je naprosto ispod zamislive moralne razine.
Podsjetimo, u presudi se navodi kako se Kordiću kazna ne izriče kao tvorcu progona niti njegovom glavnom pokretaču, već kao onome koji se zdušno pridružio toj kampanji i odigrao svoju ulogu u ofenzivama u izdavanju naređenja za napad na Ahmiće i druga sela u travnju 1993. godine.
„Činjenica da ste bili političar i da niste sudjelovali u samom izvršenju zločina ne znači ništa; vi ste svoju ulogu zasigurno odigrali, kao što su ljudi koji su pucali odigrali svoju. Štoviše, činjenica da ste bili na čelnoj poziciji povećava težinu krivičnih djela.
Niste se pozvali ni na kakve olakšavajuće okolnosti, a takve okolnosti ni ne postoje. Pretresno vijeće smatra da će se ukupni kriminalitet vašeg ponašanja najbolje pokazati dosuđivanjem jedinstvene kazne. Dario Kordić, osuđeni ste na 25 godina zatvora“, stoji u presudi.
Puhovski: Zašto pričati o junacima u postherojskom razdoblju?
Nije Kordić jedini. To je ustvari osnovni problem, tu se ne radi o kultu Darija Kordića. Kad bi se radilo o tome, to ne bi bio problem po društvo, već bi se radilo o fenomenu koji bi bio pogrešan, ali objašnjiv. Ovdje se radi o nečemu drugome, o kultu ratnih zločinaca, koji su tako uzdignuti od desnice i Crkve, a što država često nedvosmisleno podržava.
Popričali smo na ovu temu s političkim analitičarem Žarkom Puhovskim.
„Ponajprije treba započeti protupitanjem: zašto pričati o junacima/herojima u vrijeme koje je Habermas nedavno, pogođeno nazvao postherojskim razdobljem. Zašto to mjerodavno pogađa zapadne demokracije, ali ne i Balkan? Zašto se tamo ovih dana muče opet prihvatiti ratne junake u Ukrajini kao uzore, nakon desetljeća sustavnoga odbijanja junaštva kao uzorite oznake?
Brechtovim riječima (iz Galilea) „jadna je zemlja koja junake treba“, a zapadne demokracije nakon 1945. doista nisu bile jadne (barem u tom pogledu). One druge, jadne, i dalje bez junaka ne mogu, pa ih nemilice reproduciraju, recikliraju, čak i iznova produciraju, jer njihova društva kao da baš junaci ozajedničuju.
Junaštvo je, subjektivno, moralni luksuz, pripravnost i sposobnost da se učini nešto što okolina (‘društvo’) nema pravo tražiti ni od koga (najčešće se to demonstrira dovođenjem u opasnost, pa čak i žrtvovanjem vlastita života).
Zašto je ubijanje prihvatljivije od krađe?
U masovnoj spoznaji junaštva pojedinca zbiva se pak antropologiziranje, odnosno inkarnacija kolektivne emocije, uspostavlja se mogućnost ‘očinskoga vodstva koje fokusira porive mnoštva’ (kako to davno tvrdi Carlyle u glasovitoj knjizi o herojima).
U domaćima, bitno balkanskim okvirima (ne samo u tom pogledu), treba početi s pitanjem na koje odgovor nije tako očit kako se čini. Zašto su pučki junaci oni koju su bili istaknuti u ratu, a ne i oni iz mirne privatizacije? Odnosno, zašto je ubijanje prihvatljivije od krađe?
Na djelu je tradicijski moralni paradoks koji se opet pojavljuje. Kradljivce svi preziru, a one koji ubijaju za pravi cilj, vojnike i zapovjednike, bez daljnjega smatraju junacima/herojima (iako je, načelno, krađa, valjda ipak, manji grijeh od ubojstva).
Odgovor je u tomu da ljude nekako mogu uvjeriti u to da sam ubijao za njih, i to da bih ih primjerice branio. Ali ih je teško uvjeriti da sam krao za njih, ako to ne osjete u svojim u džepovima ili ne vide na svojim računima. Socijaliziranje ubijanja je mnogo lakše izvesti, nego socijaliziranje pljačke. A to dvoje su bitne tamne strane privatizacijsko-tranzicijskog Mjeseca u Hrvatskoj.“
Hrastov dobio „priznanje“ navijača i – grada
Osim primjera Kordića, svjedočili smo u rujnu svečanom otvaranju murala koji je oslikan u čast Mihajlu Hrastovu, osuđenom ratnom zločincu koji je 1991. godine ubio 13 razoružanih rezervista JNA i ranio njih dvoje. U najdužem kaznenom postupku u hrvatskoj povijesti, a nakon što je Županijski sud u Karlovcu donio tri oslobađajuće presude, njega je Vrhovni sud osudio na četiri godine zatvora.
Mural su napravili karlovački Bad blue boysi, a istog dana Gradsko vijeće Grada Karlovca odlučilo je da se most na kojem su počinjena ubojstva ubuduće zove Most Specijalne jedinice policije GROM.
Na primjeru Hrastova tako se vidi na koji način i vlast, u ovom slučaju ona lokalna karlovačka, želi profitirati.
Stvara se tu idealno sjedinjenje politike (u ovom slučaju lokalnog HDZ-a koji čini vlast u Karlovcu), društva (navijači) te često Crkve, koja je oko Hrastova u nekoj značajnijoj ulozi izostala, ali je općenito, kako vidimo i po slučaju Kordić, bitan dio scene u kojoj ratni zločinci bivaju ugledni članovi društva.
Merčep kaznu provodio u toplicama
Pamtimo i kako je ratni zločinac Tomislav Merčep kaznu provodio u toplicama umjesto u zatvorskoj ćeliji. On je u svibnju 2016. godine osuđen na pet i pol godina zatvora, a nakon žalbe mu je u veljači 2017. godine kazna povećana na sedam godina zatvora.
Bio je to kraj pravosudno-političke trakavice koja je trajala više od 25 godina i predstavlja jednu od najprljavijih epizoda hrvatske strane u posljednjem ratu.
Na sudu je dokazano da su njegovi podređeni nezakonito uhapsili ukupno 52 osobe. Samo šest ih je preživjelo tretman merčepovaca, a tri osobe se vode kao nestale. Najpoznatiji zločin koji su Merčepove postrojbe počinile jest ubojstvo obitelji Zec.
Merčep tu, međutim, nije stao. Na Zagrebačkom velesajmu imao je gotovo privatni koncentracijski logor. U paviljonu 22 je naredio i odobravao ubijanje i mučenje civila. Bio je zapovjednik posebne jedinice rezervnih policajaca koji su odgovarali samo njemu.
Uglavnom, povlašteni tretman i mjesec i pol odmora u toplicama Tomislavu Merčepu omogućilo je Ministarstvo pravosuđa uz asistenciju Ministarstva branitelja Tomislava Medveda. Osim što je ljeta provodio u toplicama, ne treba zaboraviti ni činjenicu da je isti taj Merčep bio Kolindin uvaženi gost na njenoj inauguraciji.
Norac gost na obilježavanju akcije uz koju je počinio ratni zločin
Treba spomenuti i Mirka Norca, također pravomoćno osuđenog ratnog zločinca. On je osuđen zbog ratnih zločina u Gospiću, gdje je osobno ubio nepoznatu žensku osobu, i u Medačkom džepu. Osuđen je na 15 godina zatvora. Nije se kajao, na slobodu je pušten u studenome 2011. godine.
Norac je sad rado viđen gost vlade. Tako je pozvan na obilježavanje akcije Medački džep, iste one uz koju je počinio ratne zločine. Tadašnji ministar obrane Damir Krstičević na obilježavanju akcije ozdravio je „generala Mirka Norca“ koji je to ponosno gledao iz publike.
Događaj nije organiziran od primjerice neke udruge ratnih veterana, već od vlade RH. Samim tim, činjenica da tu Norac biva pozvan govori o tome kako je riječ o nekakvoj službenoj politici hrvatske države.
Ujedno, učenici Gimnazije i Strukovne škole iz Gospića prvi dan škole proveli su slušajući političke govore Medveda i zastupnika HDZ-a Steve Culeja koji je govorio o Mirku Norcu. Culej je okupljenima rekao kako se danas „nije popularno sjetiti Mirka Norca ni mnogih drugih“, no onda je nastavio.
„Tada je bio rat, a rat piše neka druga pravila, gdje se često pravila gube pod emocijom, stresom, pritiskom, i to se događalo, ali rat je završio, u slobodnoj smo Hrvatskoj“, zaključio je Stevo Culej.
A što službena politika misli o idolu desnice govori to da velika uokvirena fotografija ratnog zločinca Mirka Norca u društvu Ivana Pavla II. dočekuje namjernike na ulazu u zgradu gdje su smještene odaje Grada Sinja i tamošnje ispostave Županije splitsko-dalmatinske.
Recimo i da je Norac kaznu izdržavao u zatvoru u Glini, a i tada je imao specijalan tretman. Dok je bio u zatvoru, stigao se oženiti, dobiti dvoje djece i diplomirati. Kao zatvorenik je diplomirao kineziologiju.
Praljak kao nacionalni heroj
Za kraj ovih primjera, koji nisu jedini, već najbolje opisuju stanje u Hrvatskoj, spomenimo i Slobodana Praljka, koji je neko vrijeme bio načelnik Glavnog stožera HVO-a. Ovaj ratni zločinac popio je otrov pri izricanju presude u Haagu.
Dramatično je prije samoubojstva izjavio da on nije ratni zločinac i da s prezirom odbacuje presudu. Praljak je tim morbidnim činom definitivno ušao u povijest, ali ipak nije uspio da se zaboravi kako je odgovoran za niz strašnih zločina u BiH, zbog čega je i bio osuđen u Haagu.
Hrvatska nacionalistička desnica ga je odmah proglasila nacionalnim herojem, premijer Andrej Plenković i predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović su žestoko kritizirali presudu, a u Lisinskom je održana i komemoracija. O toj komemoraciji pisali su strani mediji i agencije poput Washington Posta, Associated Pressea i AFP-a koji su bili zgroženi odavanjem počasti generalu osuđenom za ratne zločine.
Uglavnom, Praljak je ujedinio i desnicu, Crkvu, državu, ali i akademski svijet, što je posebno zanimljivo.
Pamtimo tako i riječi predsjednice Matice hrvatske – ogranak Dubrovnik Slavice Stojan koja je na javnom događanju uz večer poezije govorila „kako nismo očekivali da će nas ta perfidna Europa ponovno pokušati baciti na koljena“ te kako smo izgubili „mudrog vojnog stratega te prije svega poštenog i čestitog Hrvata“. Ove skandalozne riječi nisu naišle na osudu dubrovačke javnosti.
Naš sugovornik Žarko Puhovski podsjetio nas je na još jednu skandaloznu izjavu koja je došla iz usta jednog od onih koji se nominalno smatraju intelektualcima. Naime, radi se o Slobodanu Prosperovu Novaku.
„Paradigmatički je slučaj Praljak; o tomu sam govorio istog dana kada je počinio samoubojstvo. On je tim činom žurno prebačen u novokomponiranog sveca kao čovjek koji je junački položio život, iako u ratu nije sudjelovao na način koji se od heroja očekuje, ali je na suđenju dao život da bi prosvjedovao protiv pokušaja da se okalja hrvatsko, a onda i njegovo ime.“
Praljak je postao junak, svetac. To je išlo do te mjere da je u povodu njegove smrti sveučilišni profesor koji se zove Slobodan Prosperov Novak rekao da je Praljak svojom gestom dokazao da krivnja postaje pravda i da je Praljak umro da bi očistio svoju zajednicu te da je to posljednja žrtva kojom završava rat. To nije rekao neki pijanac u krčmi, nego netko tko je oficijalni intelektualac“, govori.
„Jake emocije pobijaju činjenice“
„Doživljava ga se kao čovjeka koji je do kraja ostao vjeran onome što je činio u ratu ili pokušao nadoknaditi ono što nije činio u ratu. Pa je onda za te ljude, kao što su Slobodan Prosperov Novak i tisuće drugih, moguće usporediti Praljka sa Sokratom, valjda zbog samoubojstva, ali ga nije moguće usporediti s Ratkom Mladićem. To je dobar primjer koliko jake emocije pobijaju razum i činjenice.“
Na Praljku se mnogo toga prelomilo. U prvi se plan (neovisno o njegovoj i drugim biografijama) ističe opet nacionalistički antikomunizam. Ne pokazuje to samo odnos spram generala ili pilota koji su došli iz JNA, sada imamo priču u povodu Selaka, nego prava eksplozija ovoga poimanja proteklih tjedana u povodu Gotovine, premda on nema veze s bilo kojom verzijom komunističke nomenklature“, govori.
Podsjetio je na slučaj Gotovininog potpisivanja pisma podrške Josipu Perkoviću i Zdravku Mustaču, koji su uputili molbu za pomilovanjem.
„On je potpisao pismo potpore ‘udbašima’ koji su posljednja nosiva kategorija hrvatske nacionalističke histerije. Premda donedavno neupitno prvi među junacima hrvatskog nacional-patriotizma, za mnoge je Gotovina prešao na drugu stranu, jer UDBA je ostala neka vrst crvene niti raspoznavanja onih koji navodno i dalje ugrožavaju Hrvatsku.
Kako bi se opravdala potreba za regrutiranjem novih junaka u aktualnoj etapi borbe s UDBA-om, a budući da su ‘udbaši’ i ‘kosovci’ uglavnom pomrli, od pijanaca u krčmama do predsjednika RH sve češće se govori o djeci ‘udbaša’ ili ‘kosovaca’. Tako se jedna, objektivno davno nestala, tajna služba tretira kao vrst spolno prenosive bolesti koja pandemijski ugrožava hrvatsko pučanstvo“, rekao je.
U Hrvatskoj je Crkva nacionalna
„Drugo, u Hrvatskoj je dominantna Crkva, koliko god bila određena kao rimokatolička, zapravo više-manje oduvijek nacionalna crkva, a svaki ju nacionalizam prihvaća kao bitnu su-odrednicu nacionalnog identiteta (koji ona sama po samorazumijevanju i uspostavlja).
To se, primjerice, drastično vidjelo posljednjih mjeseci kad su i svećenici rimske Crkve kritizirali papu jer Stepinac još nije proglašen svecem.
Njima je nacionalni naboj oko Stepinca važniji od inače ključne odrednice katoličkog života, a to je stega pod autoritetom pape (Stepinčeva će causa vjerojatno profitirati od rata u Ukrajini jer je došlo do jasnog zahlađenja Vatikana i Moskve u vjerskome smislu, pa će ‘ekumenske’ rezerve spram Stepinca izgubiti na značenju)“, kaže.
„Dakle, Crkva sama sebe doživljava kao nosivu nacionalnu instanciju, kao braniteljicu hrvatstva, i zato je one koji su se isticali u obrani Hrvatica i Hrvata (baštinimo govor isključivo o Hrvatima, u muškome rodu), proglašavala nacionalnim junacima (pa čak i one, kao što je Nikola Šubić Zrinski, koji su – neuspješno – branili mjesta koja s Hrvatskom nemaju niti su imala nikakve veze).
Ta tradicija je ponovno procvala u 1990-im godinama. Za razliku od Drugoga svjetskog rata nije bilo podijeljenosti nacije koju, doduše, radikalni nacionalisti čak i ne priznaju tvrdeći da su samo oni uz NDH bili pravi patrioti, ali realno ta podijeljenost je postojala kao problem.
O sreći nacionalističke tradicije i nesreći hrvatskog društva
U 90-ima takvog problema nije bilo, na djelu je bio jasan sukob na razdjelnici – mi ili oni. A oni su, to svakako olakšava stvari, bili zaista napadači.
Na sreću po hrvatsku nacionalističku tradiciju, a na nesreću po hrvatsko društvo, došlo je do vojnog napada s istoka, u kojem su prednjačili srpski vojnici, iako je na početku sudjelovala i višenacionalna JNA, no ona je nakon pada Vukovara na svojim uniformama i znakovima povratila srpsku simboliku kao svoju.
Dakle, imali smo tradicionalnu nacionalističku protusrpsku municiju, osnaženu činjenicom agresije i unutarnje srpske pobune.
Nisu samo jugonostalgičari, nego i Tuđman i njegov stožer, od početka jasno govorili da se radi o napadu izvana i o građanskom ratu; službena formula u to doba glasila je: ‘JNA i pobunjeni Srbi’. A ‘pobunjeni Srbi’ nisu bili bundžije iz Kragujevca protiv Beograda, nego iz Knina protiv Zagreba.
Hrvatska je bila suočena sa Srbima izvana i iznutra, pa je relativno brzo antikomunistički, antijugoslavenski naboj s početka rata zamijenjen pretežito antisrpskim nabojem. Na žalost – ne bez dobrih razloga (svim pretjerivanjima unatoč).
„Tradicija bazirana na omrazi“
Imali smo junake koji su štitili hrvatsku zemlju i narod od tradicionalnih neprijatelja, iako su ti tradicionalni neprijatelji bili više simbolički nego stvarni neprijatelji u prošlosti (u Drugome svjetskom ratu su se ustaše i četnici, inače uglavnom naci-fašistički saveznici, ozbiljno vojno sukobili samo jednom, na Lijevča polju)“, dodaje.
„Prije toga je hrvatsko i srpsko pučanstvo u Austro-Ugarskoj bilo barem podjednako često na istoj strani kao i u političkim razmiricama. Istovremeno je postojala tradicija omraze na razini ideologije i realnost u kojoj je bilo dosta, ako ne i puno, suradnje među dvama narodima.
A činjenica vojnog napada iz 1991. prevagnula je na stranu tradicije bazirane na omrazi. Konstitutivna utemeljenja obrambene legitimacije su bila nacionalna, patriotska i, u doslovnom smislu, domobranska, jer su se često doista branili domovi ili domovi susjeda.
Istovremeno se dogodilo i to da je Hrvatska, kao žrtva napada iz Beograda, konačno doživjela spektakularni izlazak iz višedecenijske blokade nastale zbog povezivanja hrvatstva uz NDH i njezine zločine, premda su ostaci tog uvjerenja u ‘genocidnost’ Hrvata i u 1990-ima igrali ulogu u diplomatskim i političkim odlukama po svijetu.
To je dodatno naglasilo potrebu da se Crkva zauzme za ‘naše junake’, ne samo protiv agresivne Srbije nego i protiv nezainteresiranoga okolnog svijeta. Svesrdna pomoć antikomunističkog pape samo je doprinijela tomu“, rekao je.
„Formula: nama heroj, neprijateljima zločinac“
Pitamo ga zašto su baš oni koji su osuđeni ratni zločinci junaci, zašto to nisu neki poput generala Petra Stipetića, Antona Tusa itd.
„Junaci su oni koji su doista sudjelovali u borbi, to je dio stare ratničke tradicije, oni koji su doista okrvavili ruke. Stožerni oficiri mogu biti briljantni i zaslužni, ali djeluju distancirano i intelektualno, pa ih se puno teže emocionalno prihvaća.
Ti su junaci kvalificirani u bitnome time što su bili ‘na našoj strani’, a to ih je, takorekuć automatski, i ekskulpiralo od svih mogućih grijeha (pa i zločina) u ratnim djelovanjima.
Crkva nije imala većih poteškoća s time jer, nasuprot uobičajenom poimanju, sveci (i svetice) su u pravilu griješili, pa i obilato griješili, npr. od Augustina (koji mi je posebice simpatičan jer je griješio i filozofijski i seksualno) do Vatroslava iz Loyole (i dalje).
Ali bi, potom, obratom neke vrste, krenuli stazom svetosti. Takva se hagiografijska metoda rabi čak i u biskupskim homilijama, i za lokalne ratne ‘svece’ – od Norca do, recimo, Kordića. S takve je pozicije bilo lako nastaviti široku, ne samo hrvatsku tradiciju sažetu u formuli: nama heroj, neprijateljima zločinac. A ta tradicija, žalosno efikasno, posve reaktivira sam koncept ratnoga zločina“, kaže.
O luđacima i zločincima i djevama mučenicama
„Ovo se relativiziranje u konačnici (najčešće, dakako, u ratnome kontekstu) svodi na jednostavnu formulu: za nas junak – za njih zločinac. Pod krinkom moralne prosudbe skriva se, naime, patriotsko (vjersko, svjetonazorsko) navijanje.
Uvjerljiv je primjer nedavno opće zgražanje domaće javnosti nad činjenicom da je u Banjoj Luci otkriven spomenik majoru JNA Milanu Tepiću, koji je 29. rujna 1991. godine dignuo u zrak skladište ratnih rezervi JNA u šumi Bedenik nedaleko od Bjelovara i “sa sobom odnio jedanaest života hrvatskih branitelja i nepoznati broj vojnika i rezervista JNA“, kako se službeno kazuje.
Ovo bi domaće zaprepaštenje možda i bilo shvatljivo da hrvatska tradicija već stoljećima ne baštini “hrvatsku mučenicu i junakinju” Milu Gojsalić, koja je u zoru 27. ožujka 1530. “ušla u skladište baruta u turskom taboru i zapalila ga.
Poginula je zajedno s Ahmed-pašom i brojnim turskim časnicima i vojnicima.” I poslije pola milenija u njezinu se rodnom mjestu Kostanju održava ljetna kulturna priredba pod nazivom “Dani Mile Gojsalić”, lik joj je isklesao Meštrović, a operu o njoj skladao Jakov Gotovac.
Modus operandi Milana i Mile je barem usporediv (s time što je Tepić pobio i velik broj svojih suboraca, a Srbija ga – pomalo perverzno – ipak časti kao heroja). No, za hrvatsku je pripovijest on “luđak i zločinac”, ona pak “djeva mučenica”. Nije stoga teško razumjeti zašto se ne dospijeva do “zajedničkoga pogleda na nedavnu prošlost”. I njezine nosive junake/zločince, govori.
Posve prihvaćani oni koji se jasno opredijelili
„Odrednica „na našoj strani“ imala je, dakle, ne samo vojni, nego i svjetonazorski sadržaj.Tražilo se je da se uspješni ratnici i nacionalistički i vjerski očituju kako bi bili u potpunosti prihvaćeni.
Zato su posve prihvaćani i oni koji su igrali značajne uloge u JNA (od Tuđmana do Loše) – ako su se jasno opredijelili za našu stranu, ne samo djelatno, nego i verbalno – dok su ostali, koji su došli iz JNA, a nisu se nacionalistički očitovali, prihvaćani tek s pridrškom (npr. Stipetić, Ademi, Tus), posebice ako su iskazivali simpatije za ljevicu.
Bilo je čak i poteškoća u nastojanju da se Tuđmana digne na razinu pučkoga junaka, ali tomu je pripomogao Šušak. Tuđman je u mnogočemu bio naglašeno distanciran od običnih ljudi.
Ne samo faktički, nego i po svojem ponašanju, a uz to imao je ipak tu mrlju oficira JNA, komunista, predsjednika Partizana. Antikomunistička potka nije bila posve zaboravljena, iako je bila u jednom razdoblju potisnuta“, zaključio je Žarko Puhovski.
(Index.hr)
