петак, јул 19, 2024

Vučić je pokušao prevariti Zapad

Slične objave

Podeli

Piše: Boris Vukotić

U MEĐUNARODNIM odnosima postoji jedno nepisano pravilo: uspjeti u dovođenju nekoga u zabludu, obmanjivanju ili podvaljivanju neistine jednako je opasno kao i ne uspjeti u tome. Ako prevareni naknadno otkrije podvalu, dozvoljena je uporaba retorzije ili uzvraćanje prevarene strane prevarantu striktnom primjenom normi međunarodnog prava. I u drugom slučaju, ako prevarant ne uspije prevariti drugu stranu, također je dozvoljena uporaba retorzije.

Posebno je opasno kada se prevarom služe najviši dužnosnici malih subjekata međunarodnog prava u odnosu prema velikim subjektima, bilo da je riječ o državama ili međunarodnim organizacijama. Takav stupanj neodgovornosti prema vlastitom narodu i njegovim temeljnim interesima te, naravno, i prema široj međunarodnoj zajednici, imajući na umu obujam i intenzitet moguće retorzije, mogu pokazati samo potpuni diletanti. Upravo je srpski predsjednik Vučić svojom primitivnom, neukom i autokratskom politikom u labirint retorzije Zapada uspio ponovo uvući građane Srbije. O čemu je zapravo riječ?

Što je Zapad očekivao od Vučića?

Nakon disolucije državne arhitekture Balkana devedesetih godina prošlog stoljeća te nastavka njenog preslagivanja u prvom desetljeću ovog (obnova državnosti Crne Gore i proglašenje neovisnosti Kosova na referendumu koji Srbija nije priznala), Srbija se, kao najveća država regije, našla pred povijesnim izborom. Dvije su opcije – postati kredibilan čimbenik stabilnosti i progresa ovog dijela svijeta prihvaćanjem standarda i načela moderne civilizacije, vidljivih prije svega u dosezima Europske unije (unatoč svim problemima i limitima koji je opterećuju), ili ostati zarobljena u retrogradnim idejama i politikama, mitomaniji i megalomaniji.

Zapad je od Vučića očekivao, prije svega, otklon od velikosrpskih, nacionalističkih agendi kao temeljnih razloga koji su, uz druge manje značajne, uvjetovali krvavu tragediju iz 90-ih. Potom izgradnju suštinski demokratskog društva razvojem pravne države i vladavine prava, poticanje i zaštitu univerzalnih ljudskih prava i sloboda te zalaganje za jednakost ljudi pred zakonom.

Očekivanja su, možda, bila i prevelika

Nakon ovih temeljnih principa koji bi Srbiju usmjerili ka Europskoj uniji i Zapadu, od Vučića se očekivala i uspostava održivih relacija s vlastima u Prištini, što bi u konačnici vodilo normaliziranju odnosa te eventualnom priznanju kosovske neovisnosti “kad za to dođe vrijeme”. Također, Sjedinjene Države i Europska unija strpljivo su čekali da Vučić napravi otklon od ruskih destruktivnih agendi namijenjenih Zapadnom Balkanu u cilju izazivanja nestabilnosti i tenzija što dalje od njezinih rubnih linija prioritetnih interesa. Uz to su projicirali da bi Vučić mogao postati glavni garant stabilnosti i sigurnosti ovog dijela Europe, imajući u vidu veličinu Srbije u odnosu na susjede te činjenicu da srpski narod, u manjem ili većem postotku, živi u svim državama regije.

Za uspješno implementiranje i monitoring politike Zapada prema Vučiću izabrana je Njemačka. Ništa čudno ako se ima u vidu krajnje negativan odnos srpskog naroda prema, na primjer, Sjedinjenim Državama, ali i Ujedinjenom Kraljevstvu, nakon spornog bombardiranja SRJ bez suglasnosti Vijeća sigurnosti UN-a.

Aleksandar Vučić i Emanuel Makron (Foto: Profimedia, EPA)

Pravno-logička konstrukcija kako NATO i Sjedinjene Države nisu prekršili Povelju UN-a i međunarodno pravo zračnim napadima na SRJ – jer su srpska vojska i policija u tadašnjoj južnoj pokrajini činile ratne zločine i zločine protiv čovječnosti definirane kao akti ERGA OMNES (u međunarodnom pravu “zločini protiv svih”, odnosno protiv općeprihvaćenih načela civiliziranih naroda) pa su dale legitimitet i legalitet organizaciji (NATO-u), a ne pojedinačnoj državi (što bi bilo kršenje članka 2 (4) Povelje UN-a) da provede napade – nije nikada prihvaćena kao kredibilna ni u Srbiji, ali ni od priličnog broja teoretičara i praktičara međunarodnopravne znanosti diljem svijeta.

Što je Vučić isporučio Zapadu?

Umjesto očekivanih i obećanih agendi i rezultata, Vučić je zapadnim partnerima koji su, primjera radi, od 2003. zaključno s 2022. godinom ubrizgali u financijski sustav Srbije više od 3.6 milijardi eura bespovratnog ili “poklonjenog” novca kroz različite programe potpore, isporučio na unutarnjem planu svoju autoritarnu, nedemokratsku, nekontroliranu i neograničenu vlast. To se očituje namještanjem i krađom izbora, nezakonitom kontrolom pravosuđa, sigurnosnih službi i medija, maltretiranjem neovisnih novinara i kritički nastrojenih intelektualaca te korupcijom i kriminalom neviđenih razmjera.

U vanjskoj politici Vučić je neumoljivo radio na destrukciji i destabiliziranju regije, upravo suprotno od onoga što su partneri sa Zapada od njega očekivali. Lansirao je projekt srpski svet, doveo u pitanje karakter masakra u Srebrenici, nazivajući ga velikim zločinom, ali ne i genocidom, kako je presuđeno pred međunarodnim tribunalima, kršio standarde definirane Daytonskim mirovnim sporazumom, vodio bitke na izborima za Budvu i Nikšić u Crnoj Gori, otvoreno financijski i logistički podržavajući svoje eksponente u zemlji, te tako opstruirao demokratske procese u nastojanju blokiranja crnogorskih pristupnih pregovora s EU. U konačnici, izložio je i nastavlja izlagati ruglu kolektivni Zapad grotesknom istragom pravosudnih organa (pod njegovom izravnom kontrolom) terorističkog napada u mjestu Banjska na sjeveru Kosova.

Njemačka je dobila novi zadatak

Naravno, kako sam gore već istaknuo, prevareni Zapad ima pravo na retorziju prema petparačkom prevarantu (kojem zbog diletantske politike, izgleda, sve manje vjeruju i u, barem formalno, paternalistički nastrojenom Kremlju), i to striktnom primjenom normi međunarodnog prava. Za anuliranje učinaka Vučićeve politike u regiji izabrana je opet Njemačka. A Nijemci su poznati kao ljudi koji ne vole gubiti vrijeme.

Kao reakciju na murale osuđenih ratnih zločinaca u Beogradu – zbog kojih se pred srpskim sudovima osuđuju građanski aktivisti koji im se protive, a ne oni koji su ih naslikali ili nahuškali na slikanje – Njemačka je zajedno s Ruandom (kasnije su se pridružile i druge zemlje partneri) Općoj skupštini Ujedinjenih naroda proslijedila Rezoluciju o genocidu u Srebrenici. Rezolucijom o kojoj se trebalo raspravljati 2. svibnja ove godine (prema posljednjim informacijama, rasprava je odgođena za sjednicu OS-a UN-a nakon 6. svibnja zbog slanja osnovnog teksta na reviziju) osuđuje se negiranje genocida te veličanje ratnih zločinaca, dok se države članice UN-a potiče na “čuvanje sudski utvrđenih činjenica kroz obrazovne sustave radi sprječavanja revizionizma i ponavljanja genocida”.

Iako njemački promatrači ističu da je inicijativa za Rezoluciju rezultat dugogodišnjeg lobiranja srebreničkih udruženja koja čuvaju uspomenu na žrtve genocida te da je “zapravo riječ o pokušaju njenog ponovnog usvajanja nakon što su je 2015. godine blokirali saveznici Srbije u Vijeću sigurnosti UN-a”, postavlja se opravdano pitanje zašto se drugi pokušaj usvajanja ovog dokumenta pokreće baš sada, nakon punih devet godina. Naravno, odgovor se nameće sam po sebi. Riječ je o retorziji Zapada prema prevarantu.

Kosovo u Vijeću Europe

Ali nije Rezolucija o genocidu u Srebrenici jedina “briga” srpskog predsjednika. U utorak, 16. travnja ove godine, Parlamentarna skupština Vijeća Europe je izglasala potporu članstvu Kosova u Vijeću Europe i pozvala Vijeće ministara da usvoji formalnu odluku o tome. Za prijem Kosova glasalo je više od dvije trećine prisutnih zastupnika (formalno potrebna većina za prijem), što je žestok poraz dugogodišnje srpske vanjske politike koja je na sve načine pokušala uvjeriti države diljem svijeta da ne priznaju ili povuku priznanje Kosova.

O pitanju članstva Kosova u Vijeću Europe konačnu će odluku donijeti ministri vanjskih poslova država članica. Predviđeno je da rasprava o ovoj temi bude na dnevnom redu sastanka ministara koji bi se trebao održati sredinom svibnja te da postoji kritičan broj glasova za prijem Kosova. I to netom nakon glasanja o Rezoluciji o genocidu u Srebrenici na Općoj skupštini Ujedinjenih naroda. Je li sve ovo samo stjecaj okolnosti ili Zapad djeluje po unaprijed dogovornom scenariju? Procijenite sami.

Predstava na Pešteru

Ako se svemu gore navedenom doda i nedavni posjet njemačke ministrice vanjskih poslova Annalene Baerbock službenoj Podgorici te njeno upadljivo požurivanje da Crna Gora svoje “domaće zadaće” iz europske agende dovrši do ljeta, “jer bi to bio jak signal onima koji žele spriječiti njen put ka EU”, ali i obraćanje specijalnog izaslanika State Departamenta Gabriela Escobara, nakon susreta s predstavnicima crnogorske vlasti, koji je naglasio da Sjedinjene Države podržavaju ubrzanje europskog puta Crne Gore, onda je više nego evidentno da je u tijeku dekontaminiranje regije od Vučićevog toksičnog političkog djelovanja. A vrše ga ni manje ni više nego prevareni zapadni partneri.

Kako bi pokušao spasiti što se spasiti može i prikazati se Zapadu kao nezaobilazan čimbenik koji i dalje ima moć kontrolirati stabilnost regije, srpski je predsjednik organizirao vojni spektakl na Pešteru. Združenoj taktičkoj vježbi srpske vojske pod nazivom Vihor 24 prisustvovao je i general-bojnik Ozkan Ulutas, zapovjednik KFORA (međunarodnih mirovnih snaga na Kosovu pod vodstvom NATO-a). Bio je bez dvojbe Vučićev najvažniji gost. Jedini vrijedan tolike strke. Svi ostali su figurirali kao simboli utjecaja predsjednika u zemlji i susjedstvu. Bilo je tu svega što se obično nađe na vašarima ovog tipa: žirafa, vrabaca, moderniziranih orlova, super galebova, čak i komaraca samoubojica. Pretpostavljam neuvjerljivo i nedovoljno da Zapad odustane od svođenja Vučića na ono što on zapravo jest: prevarant, diletant i autokrat.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala