Kada laže, ministar Božinović to ne čini zato što doista vjeruje da itko može vjerovati njegovim lažima, već, obratno, zbog toga što vjeruje kako je cinična zajednica u dovoljnoj mjeri izgrađena da njegove laži prihvaća kao regularni modus kolektivne političke egzistencije
Piše: Viktor Ivančić
Morate poštovati ljudska prava dok ubijate boga u njima – otprilike glasi tajni briselski nalog Zagrebu.
Morate poštovati ljudska prava dok ubijate boga u njima – otprilike glasi tajna direktiva hrvatske vlasti odredima hrvatske policije.
Morate poštovati ljudska prava dok ubijate boga u njima – otprilike glasi tajna molba većega dijela hrvatskoga građanstva političkoj eliti koja rukovodi strojem državne represije.
Slučaj premlaćivanja migranata i njihova nasilnog vraćanja preko granice – jedan od njih bezbroj, ali ovoga puta potkrijepljen neumoljivim novinarskim dokazima – ukazao je na svu raskoš ciničkog ugođaja u kojem tavori takozvana društvena zajednica, kako u nacionalnom, tako i u nadnacionalnom opsegu. Evo tek nekoliko karakterističnih pirueta.
Cinizam prvi: policajci koji su bezdušno prebijali izbjeglice morali su skinuti uniforme hrvatske policije da bi proveli ono što se od hrvatske policije traži; bilo je nužno da zataje svoju pripadnost aparatu represije kako bi aparat represije, uz njihov angažman, ispunio očekivanja.
Cinizam drugi: nakon što su tajno načinjene snimke odnijele šalu, vlasti se upinju predstaviti pogranično nasilje kao izolirani incident, premda je svima jasno da se radi o svakodnevnoj aktivnosti; kažnjavanje trojice policajaca stoga je način da se, tobožnjim otklanjanjem lažne anomalije, sačuva trajna praksa, a praksa se u osnovi svodi na to da institucija zadužena za borbu protiv kriminala upražnjava kriminalnu djelatnost; fantomka na glavi je simbol banditske prirode državnog utjerivanja reda – policajci se, uostalom, nisu lišili službenih uniformi zato da zaštite sebe, već državu čije su oznake na uniformama prišivene.
Cinizam treći: salve podrške i pohvala koje građani preko društvenih mreža upućuju demonstriranoj policijskoj brutalnosti uopće nisu u koliziji s recitacijama vladajuće vrhuške da policajci (osim u “incidentima”) ne postupaju brutalno prema izbjeglicama; ne radi se o proturječju, već o šifriranom jeziku, što znači da je duboka intimna istina Mirjane Hrge – “Tko misli da je to bilo neprimjereno, neka ih vodi doma!” – u savršenom suglasju sa službenim lažima premijera i ministra unutrašnjih poslova.
Cinizam četvrti: visoki činovnici Europske unije iskazuju paradnu zabrinutost zbog “problema” za čiji je nastanak EU donirala Hrvatskoj milijune eura, i to ne zato što “problem” postoji, već zbog toga što je “problem” postao vidljiv; poruka iz Bruxellesa glasi: Suzdržite se od nasilja tokom neizbježnih nasilnih operacija! Odnosno: Povedite računa o tome da je primjena surove sile koju od vas zahtijevamo radi zaštite granica i takozvanih europskih vrijednosti u potpunoj suprotnosti s takozvanim europskim vrijednostima!
Kada je o ovome zadnjem riječ – dakle o slavnome hrvatskom državnom suverenitetu i jedva dočekanoj nacionalnoj samosvojnosti – dobro je sjetiti se svojedobnog zapažanja Borisa Budena o onom simptomatičnom preimenovanju zagrebačkog Trga Republike u Trg bana Josipa Jelačića, u paketu s euforičnim vraćanjem spomenika dotičnom u njegovo središte, poput sudbine izlivene u bronci. Jelačić je, naime, mogao simbolički reprezentirati karakter hrvatske “suverenosti” i “samostalnosti” – o “demokraciji” da se i ne govori – utoliko što je kao habzburški vazal u krvi gušio građansku revoluciju i profilirao se kao omiljeni koljač carskoga dvora u Beču.
Aktualni prizori bezobzirnog premlaćivanja migranata uvjerljivije od bilo čega drugog potvrđuju da je brončani konjanik bio posađen na pravo mjesto: za razliku od zbrisane i zaboravljene Republike, sadašnja “članica Europske unije” punim se plućima odaje vazalstvu, obavljajući prljave poslove za račun tutora sa zapadne strane (i njihova ugroženog kapitala), a vjekovne snove o “suverenosti” i “samostalnosti” realizira nudeći europskim centrima moći usluge pouzdanih hrvatskih batinaša koji će bez milosti braniti istočne granice trulog carstva.
Cinizam peti: koliko tisuća ljudi treba zaposliti u Ministarstvu vanjskih poslova RH ako rečena ustanova, s kompletnom svojom djelatnošću, može biti zamijenjena poštanskim sandučićem ili telefonskim brojem na koje će pristizati naredbe?
Tom napomenom, dakako, ne želim umanjiti odgovornost ovdašnjih političkih moćnika. Nakon provaljena skandala, dokumentiranog video-užasom, u svakoj bi pristojnoj zemlji ministar policije u najkraćem roku podnio ostavku, a za njim njegovi podređeni i njegov nadređeni. No Hrvatska nije takva zemlja, a osim toga ni skandal nije nikakva osobita novost. Ministar Davor Božinović, ako ćemo pošteno, već godinama i ne radi ništa drugo osim što čeliči duh i tijelo kroz oštru konfrontaciju s istinom, pa slične neugodnosti apsolvira metodom ubijanja u pojam, tako što ustrajno laže, i laže, i laže, i laže, i laže, i laže, i laže, i laže, i laže, i laže, i laže, i laže, i laže, i laže, i laže, i laže, i laže, i laže… samo što ta rijeka neistina naplavljuje kontekst koji nije ni uobičajen ni jednoznačan.
Naime, kada laže, ministar Božinović to ne čini zato što doista vjeruje da itko može vjerovati njegovim lažima, već, obratno, zbog toga što vjeruje kako je cinična zajednica u dovoljnoj mjeri izgrađena (a to će reći dovoljno ogrezla) da njegove laži prihvaća kao regularni modus kolektivne političke egzistencije. On polaže nade u solidarni nacionalni dosluh i opće raspoloženje kakvo dočarava moralni idiotizam Mirjane Hrge.
Prevara je dakle takvoga zamaha da unaprijed računa s recipijentima koji će varati da su prevareni. Cinična zajednica teži tome da svi u isto vrijeme budu i subjekti i objekti obmane. U tome smislu – pogotovo kada se radi o nasilju u državnoj režiji, o zvjerskom policijskom batinanju izbjeglica – prikrivanje je fatalnije od prikrivenoga.
Hrvatska iskustva na tom frontu uvelike nadmašuju europski prosjek. Zahvaljujući nekolicini medija van kontrole, primjerice, svi su znali što se početkom devedesetih događalo u Lori ili Pakračkoj Poljani, ali kada predstavnici vlasti to poriču, ili pod pritiskom dokaza priznaju tek “devijacije” za koje je odgovorno divljaštvo neposrednih počinitelja, dok nalogodavci i politički inspiratori bivaju izuzeti iz zločinačke drame, a onda i iz eventualnih sudskih epiloga, kolektiv to usvaja lako lozinku preko koje će vlastito znanje o zločinu staviti u stanje hibernacije.
Sistem je, drugim riječima, najokrutniji kada poručuje “istražit ćemo”, “takvo ponašanje osuđujemo”, “oformit ćemo komisiju”, “otkrit ćemo i kazniti odgovorne”, i tome slično. Istinska svirepost sistema leži u riješenosti da svoje temeljne težnje predstavlja kao anomalije i neželjene incidente.
(Istom promotivnom metodologijom, uzgred budi rečeno, služe se vladajuće crkve, nalazeći prilježne poklonike i izvan resursa matičnih pastvi, među liberalno-ateističkim naivčinama, koji neće dovoditi u pitanje ekumensku i mirotvornu narav vjerske institucije zbog “devijacija” koje svakodnevno izlaze na vidjelo, bilo da se radi o biskupovu rukoljubu osuđenome ratnom zločincu Dariju Kordiću ili o patrijarhovu ordenu neosuđenome ratnom zločincu Miloradu Vučeliću. Kraj fusnote.)
Modrice na leđima migranata i isprike na usnama lažova množit će se dok god je ciničnom matricom usmjeravan društveni život. Ta matrica, naime, jamči da će se nasilni duh sistema do kraja ostvariti kroz tobožnje greške u sistemu.
