среда, мај 29, 2024

Uzaludna nada

Slične objave

Podeli

Nekritičko hvaljenje i osrednjih autorskih ostvarenja postaje ovdje navika, tako da takva medijska kritika ne uspostavlja bilo kakav red u vrednovanju umjetničkih ostvarenja, već postaje dio konfuzne kulturne javnosti, koja se odrekla pročišćavanja umjetničkog polja, stoga ne iznenađuje zašto kulturnu produkciju pritišće korov šunda

Dino Mustafić

Polazim od toga da je društveni angažman moja intimna vokacija pa se nisam iznenadio pozivu da za ovaj vikend budem predavač na  Akademiji političke pismenosti mladih u BiH koju je pokrenula moja draga prijateljica, neumorna i agilna Maja Gasal Vražalica.

Projekat je koncipiran na način da okuplja mlade, kako one koji su već članovi/ce političkih subjekata u BiH, tako i one koji to nikad nisu bili ili čak imaju distancu prema politici i svemu što se za nju veže te zbog toga svoj društveni angažman svode na minimum. Apolitični mladi ljudi izlaz vide u odlasku iz BiH bez da su prethodno pokušali društvenim angažmanom mijenjati zajednicu. Moja tema bila je da iz ugla umjetnosti razgovaramo o angažmanu i aktivizmu što je, nažalost, u velikoj defanzivi u našoj zemlji, pa ima vrlo malo primjera autorske istrajnosti otpora sindromu općekulturnog defetizma.

Sve je to posljedica društvenog konteksta i to ne samo kod nas, već je to općedruštveni trend i na Zapadu. Mladi ljudi, obuzeti virtualnim svjetovima koje nude digitalne tehnologije, malo su ili nimalo zainteresirani za socijalne i političke probleme, dok su starije generacije zauzete preživljavanjem u svijetu liberalnog kapitalizma te za društvenu angažiranost nemaju ni vremena ni energije. Stoga angažiranost nije u modi, nije „in“ među mladima, a još manje kod starijih generacija.

Ipak, bitna pitanja danas često se usuđuju postaviti samo malobrojni, među kojima su svakako i umjetnici te aktivisti, jer odgovori na takva pitanja duboko potresaju samoodrživost sistema kojem nije u interesu da se takva pitanja postavljaju. S druge strane, imamo tzv. larpurlartističke pozicije koje serviraju oportuni autori uživajući u “umjetnosti radi umjetnosti”. Prema ovakvom pristupu umjetnost nema nikakvu društvenu ili moralnu funkciju, njezin jedini cilj jeste biti lijepa i dopadljiva, najčešće zabavna. Ne krijem da je moja stalna dilema i frustracija da li ono što umjetnički činimo pokreće ljude, posebno što sam permanentno okrenut nekoj vrsti socijalno angažirane umjetnosti, koliko god to djelovalo retro mladim ljudima.

Mi koji se umjetnošću bavimo, imamo osjećaj da pravimo nešto važno veliko, da ćemo sad protresti svoju sredinu ili makar lokalnu zajednicu… Kad čovjek nešto stvara, misli da je to čitav svijet, a gledano iz perspektive današnjice, bilo koja trenutno aktualna bizarna banalnost ima mnogo više odjeka nego bilo koja drama ili predstava. To je, zapravo, moj vječni unutrašnji monolog, ali ja ne odustajem. I zato sam zahvalan organizatorima s Akademije što temama iz umjetnosti i kulture žele mladim ljudima probuditi interes za društveni angažman.

“Tranzicija” je riječ s kojom je rođena, odrasla i školovana mladost ove zemlje. Već sada ta kobna riječ obilježila je moj i njihov život, bez obzira na razlike u godinama svi skupa zaglibljeni smo u prostoru i vremenu u kojem čekamo, između revolucije koja se nije dogodila i evolucije koja neće doći, neko bolje vrijeme. Procesi „tranzicije“ pokazuju da je strukturalni problem stagnacije to što je kultura gurnuta na marginu društvenog života, bez značajnijeg uticaja na stil svakodnevlja i promjene. Prekid komunikacije sa svijetom u ratnom i postkonfliktnom periodu donio je provincijalizaciju i zatvoreno društvo.

Izolacija uvijek kreira atmosferu, u kojoj se politička kultura hrani slatkim i kičastim plodovima populizma i antielitizma. Tendencije prizemne politizacije i još prizemnije komercijalizacije kulture uveliko su prisutne, i to u trenutku kad je svako vrednovanje gotovo lišeno smisla od nekritičkih panegirika u površnim i nekompetentnim medijima, pa do univerzitetskih katedri. A kad su tako prisutne pristrasne i politizirane vrijednosti uz komercijalizirane nevrijednosti – na pragu smo primitivizma koji je uveliko na djelu.

Stendal je isticao da je od neopravdane kritike još opasnija neopravdana pohvala. Žan Kokto uvjeravao je Andre Žida da je najgora sudbina one knjige kojoj se ne mogu staviti nikakve primjedbe. Nekritičko hvaljenje i osrednjih autorskih ostvarenja postaje ovdje navika, tako da takva medijska kritika ne uspostavlja bilo kakav red u vrednovanju umjetničkih ostvarenja, već postaje dio konfuzne kulturne javnosti, koja se odrekla pročišćavanja umjetničkog polja, stoga ne iznenađuje zašto kulturnu produkciju pritišće korov šunda. Visoka, kritička kultura neprestano se odlaže za bolja vremena.

To je velika greška, a bojim se i sistemska odluka. U neizbježnoj transformaciji društva kritička kultura ne bi se smjela odlagati „za kasnije“, za „srećna vremena“. U slobodnoj i kritičkoj javnosti – u kojoj prevladava pluralizam gledišta, kreativna debata i sloboda mišljenja, a jenjava isprazna politička retorika – došlo bi se do uspona vrijednosti koje osporavaju vladavinu banalnosti, samodovoljnosti i gluposti. Zato bi utemeljenje kulture označilo ne samo forme njenog umnog postojanja već i njeno prisustvo u cjelini čovjekove individualne i društvene egzistencije, kao preduslova za modernizacijske procese i za suštinsku promjenu.

Ona bi se pojavila i kao pretpostavka za uspostavljanje slobodnog životnog stila i civilizovanog svakodnevlja. Stoga je sasvim jasno zašto se kulturi ne želi obezbijediti bolji status i pouzdanije mjesto u cjelini društvenog života. Kultura ima subverzivni potencijal za autokratske režime, pa su vođeni tom logikom u rebalansu budžeta Republike Srpske drastično smanjili izdvajanje za kulturu.

Brojni banjalučki umjetnici pokrenuli su inicijativu protiv te odluke smatrajući da je ona nastavak sistematskog urušavanja uslova za stvaralaštvo u Republici Srpskoj. Oni su mišljenja da je neprihvatljivo da se povećava porez na autorske honorare, a istovremeno da se smanjuje ulaganje u kulturu. Kulturni radnici koji su se pridružili inicijativi smatraju da je jedini zaštitni mehanizam od samovolje pojedinaca zakonsko regulisanje obaveze Republike srpske da godišnje izdvaja najmanje 2% za kulturu i umjetnost uz smanjenje poreza na autorske honorare umjetnika. Oni ovo smatraju prvorazrednim nacionalnim interesom i očekuju puno jedinstvo svih političkih faktora u Republici Spskoj u vezi s hitnim usvajanjem takvih zakonskih rješenja.

Na velikom je ispitu i vladajuća Trojka u Kantonu Sarajevu, koja ne propušta priliku da kao značajnu društvenu granu istakne Kulturu. Nacrt budžeta za 2024. godinu Kantona Sarajeva nije u brojkama podržao takvo političko opredjeljenje. S obzirom na to da je dokument u javnoj raspravi, nadamo se ozbiljnim korekcijama u ovoj oblasti. No to nije jedina stvar koju mora regulisati svaka ozbiljna i odgovorna izvršna vlast u sektoru kulture – nedostaje cjelovita vizija organizacije kulturne sfere.

Osigurati kulturni pluralizam, potaknuti autonomiju kulture u njenom materijalnom položaju s poreznim olakšicama i kulturnim rentama, kao i u odlučivanju, automatski će stvoriti kulturnu dinamiku, dakako, i polemičke odnose koji su nužni u kulturi. Mora postojati razrađena vizija institucionalne organizacije kulture jer bi svaki ministar kulture prilikom određivanja sredstava trebao imati granicu ispod koje ne bi smio ići.

Završio sam razgovor s mladim sagovornicima u poruci da ne treba odustati od angažovane borbe za bolje društvo, ali sa sviješću da je manevarski prostor za tu vrstu borbe vrlo sužen u kompleksnoj ustavnoj strukturi BiH. Angažman se uglavnom s godinama pretvara u frustraciju i zaključak da je borba kroz sistem mukotrpna, a učinci su mali. Od lažnog optimizma danas nema ništa. Međutim tragati za smislom postojanja nije moguće bez aktivnog stava, čak i uzaludne nade.

(tačno.net)