Lazanski će ostati zabilježen u analima ratnog raspada Jugoslavije, ali i kao važan politički akter ruskog utjecaja na Srbiju
Točno na godišnjicu početka operacije Oluja, koju je znao nazivati „balom vampira“ (trebao je prisustvovati, kažu i Vučićevom tradicionalnom propagandno-političkom parastosu povodom te obljetnice) u Beogradu je u dobi od 70 godina (rodio se u rujnu 1950. godine) u svom stanu umro aktualni srbijanski ambasador u Moskvi Miroslav Lazanski. Prema službenom liječničkom izvješću, umro je od infarkta, mada su Beogradom odmah počele kružiti razne priče o uzrocima njegove smrti, koje samo potvrđuju legende, mitove te (mračne i manje mračne) tajne koje su ga pratile u njegovom burnom, ali predvidljivom životu.
Iako je srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić povodom njegove smrti kazao da je „otišao veliki Srbin“, koji je „volio Srbiju više od svega“, kao za mnoge aktivne sudionike zbivanja iz turbulentnih, ratnih i prijelomnih 90-ih godina i o njegovom liku i djelu različito će se govoriti i vrednovati s lijeve i desne strane Dunava. Otišao je svakako, ne samo još jedan svjedok povijesti, nego čovjek koji je pridonio mnogim ružnim stvarima koje su se događale na našim prostorima.
Priklonio se Miloševiću
Miroslav Lazanski čedo je mračnih, tmurnih i tugaljivih događaja koji su obilježili povijest naših prostora posljednjih 40-ak godina i on je bio svjestan svoje uloge i svog doprinosa i rado se pridružio tom vlaku kada je već jednom u njega sjeo. Odradio je svoju misiju koja iz naše perspektive nikako nije ona kojom bi se netko ponosio. Miroslav Lazanski nije ostavljao dilemu kome se, zašto i kako priklonio tih sumanutih i mahnitih krvavih ratnih godina. Štoviše, bio je medijska (i ne samo medijska) perjanica miloševićevskih memorandumskih osvajačkih Načertanija i planova.
Bio je angažirani, medijski, a u „slobodno vrijeme“ kažu sladostrasne priče s beogradske čaršije i obavještajno, u službi ratnih miloševićevskih velikosrpskih pohoda. Osim što je u svojim tekstovima, analizama i istupima otvoreno podržavao Miloševićevu ratnu mašineriju i pogotovo političko-teritorijalne zahvate, znao se pohvaliti, a onda i demantirati, pa kako mu paše – red hvale, red demantija, red (navodno) „krivo i tendenciozno protumačenih riječi“ – da je tijekom rata u MiG-u JNA letio iznad Zadra, pohodio ratnu BiH i promatrao s Trebevića opkoljeno Sarajevo, bio na Kosovu kada se tamo zaratilo, a kao gost JNA nije propustio ni uvertiru jugoslavenskih ratova – slovensko bojište.
Ratni huškač
No, je li tamo bio samo kao vojni analitičar, novinar ili po nekom drugom zadatku ostalo je u zraku, iako je vjerojatno spajao „ugodno s korisnim“. Lazanski će svakako ostati upamćen kao ratnohuškački „analitičar“ koji je zagovarao i vojno „rješenje“ jugoslavenskog čvora, nagovarao vrh JNA na puč i suradnju s tadašnjim SSSR-om koji je bio na reanimacijskim aparatima, a nedavno je o „kosovskom problemu“ kazao da se „Kosovo može vratiti samo ratom jednog dana“. – Teritorij je užasno važan. Britanci su ratovali na Falklandima 12.000 km daleko od Londona za 1800 stanovnika i 35.000 ovaca. Zbog teritorija, gospodo – govorio je Lazanski.
Zadnjih mjeseci se kao ambasador u Rusiji najviše angažirao na „prikupljanju i naoružavanju Srbije“. Poznate su njegove izjave da treba nabaviti nove MiG-ove, pa „još, pa onda još, i onda nakon svega još“. Neki u Beogradu će reći da je on zapravo više bio ruski ambasador pri Vučiću nego srpski pri Putinu te da je zapravo iz Kremlja Vučiću sugerirano da tu poziciju zauzme baš on.
Lazanski se profilirao kao novinar u Zagrebu, gdje je završio Pravni fakultet, prvo u omladinskom Poletu, a potom i u vodećim Vjesnikovim izdanjima poput Danasa i Starta, gdje je objavljivao intrigantne i ekskluzivne reportaže iz raznih ruskih i američkih vojnih baza i akademija, intervjuirao sovjetske maršale i ministre obrane te američke generale i zapovjednike američkih snaga po raznim dijelovima svijeta, pisao o West Pointu, što mu je tadašnja nesvrstana pozicija jugoslavenskog dopisnika omogućavala.
Bio je zaluđen oružjem i vojskom, a mnogi se sjećaju da je uz svoje tekstove objavljivao vlastite fotografije u šljemu, uniformama, s oružjem na ramenu, izigravajući alfa mužjaka, odnosno „novinara -marinca“, a naslikavao se kao vojni maneken u maskirnim odorama. Njegova teta je inače Biljana Plavšić, 90-ih jedna od vodećih figura srpskog separatizma koja je u Haagu osuđena za ratne zločine.
Kao sina oficira JNA (ime je dobio po očevom bratu koji je ubijen u Jasenovcu) vojska je Lazanskog očarala, pa se čak onda o toj njegovoj fasciniranosti oružjem i činjenici da lako dolazi do ratnih generala, od NATO-ovih do „varšavskih“, kao urbana legenda, kod Zvečke, ismijavalo da to koristi kako bi imao lakši prolaz do zanosnih zagrebačkih ljepotica, a oni malo ozbiljniji kod Blata nagađali su da surađuje s KOS-om (obavještajnom službom JNA). Bilo tome tako ili ne, bio je miljenik generala Veljka Kadijevića, do kojeg je, kako se ono kaže, u burnim vremenima krajem 80-ih i kasnije mogao doći „bez kucanja“.
Intervju s Kadijevićem
S njim će u ključnom trenutku napraviti programatski intervju u listu Danas, u kojem je uime vrha JNA iznio svoje viđenje krize u Jugoslaviji te dalo naslutiti da „vojska razmišlja o puču“ kako bi se, kako je Lazanski kasnije objašnjavao, „spriječilo krvoproliće i raspad zemlje“, a kasnije će povodom toga na svom blogu napisati kako je tada znao da general Antun Tus leti u Pentagon da upozori Amerikance da Kadijević sprema puč. Inače, tada je i TV Beograd emitirao taj intervju u kojem se vide kako Kadijević i Lazanski šetaju parkom, a spiker jednoličnim glasom čita pitanja i odgovore.
Kasnije će, kada se u ožujku 1991. godine, zadah rata nadvije nad Hrvatskom, napustiti Zagreb, a ostalo je zapisano zapuštenim Vjesnikovim hodnicima da je navodno šeretski na oproštaju kazao da će se „vratiti kao oslobodilac“ te tada već umirući Danas i Start zamijeniti beogradskom Politikom i TV Beogradom, tadašnjim glavnim Miloševićevim ratnim medijskim strojevima. U Zagreb se, nakon toga prvi i zadnji put, podsjetimo, zakratko vratio na sprovod novinara Denisa Kuljiša u kolovozu 2019. godine. I kako su ga u Zagrebu sumnjičili da radi za KOS, tako su ga ubrzo po Beogradu povezivali s vezama s GRU-om, ruskom vojnom obavještajnom službom, ali nikad to nije dobilo službenu ili barem jaku neslužbenu potvrdu. No, da se s vremenom pretvorio u jarkog zagovaratelja približavanja Srbije Rusiji, jačanju vojne i političke suradnje s Kremljom te je bio protivnik EU i NATO-a, činjenica je na kojoj se onda možda nakalemila i ta gruovska priča.
Sanjao ‘meki puč’
Pohvalit će se kako mu je Aleksandar Prlja, urednik Politike iz 90-ih, iz sefa pokazao popis članova Predsjedništva SFRJ koji rade za tzv. strane tajne službe. On je, kako kaže, bio oduševljen s tom ekskluzivom, ali Prlja mu nije dao da se to objavi, a napisat će kako je već u listopadu znao da Hrvatska nabavlja oružje iz Mađarske. Nakon što se JNA povukla iz Slovenije, napisat će – kritizirao sam tada, 1991. godine, vrh JNA za ono što čine i ono što ne čine. Jednog kolovoškog dana 1991. general Kadijević me je pozvao u vilu u Ulici Andre Nikolića „da mi objasni stvari“. Nekoliko puta je gadno opsovao Antu Markovića, kao „kurvinog sina“, požalio mi se kako ga je Slobodan Milošević izigrao, jer nije dao srpske rezerviste da spase vojnike JNA u blokiranim i opkoljenim kasarnama u Hrvatskoj, a eto, „on je s JNA pomogao Miloševiću 9. ožujka na ulicama Beograda“.
Zapitao sam tada Kadijevića zašto nije išao na varijantu mekog vojnog puča.
„Kako, pa tada bih morao da uhapsim i Miloševića?“
„Pa da, u čemu je problem? Imate još uvijek jugoslavenski orijentiranu armiju!“
„Problem je u tome što bih u slučaju da armija uhapsi Miloševića, u Beograd onda došlo najmanje sto tisuća ludih Srba s Kosova ispred zgrade generalštaba da podrže Miloševića!“…
Nakon dolaska Aleksandra Vučića na vlast, pridružio mu se te se službeno baca u politiku i postaje zastupnik u srbijanskoj Skupštini na listi SNS-a, kao neovisni kandidat, ali to ga neće spriječiti da radi kao novinar, recimo da intervjuira i promovira bjeloruskog satrapa Aleksandra Lukašenka i sirijskog diktatora Bašara al Asada. Ima sina Aleksandra koji je oficir Vojske Srbije.
Miroslav Lazinski svakako ulazi u red onih koji su kreirali srpsko javno mnijenje i medije u ratnim vremenima, a nastavio je i sada, čak i kao ambasador bez ikakvog diplomatskog znanja, širiti ratnohuškačku retoriku u odnosu na regiju. Lazanski će svakako ostati zabilježen u analima ratnog raspada Jugoslavije, ali i kao važan politički akter, dijelom i iz sjene, ruskog utjecaja na Srbiju.
(Jutarnji LIST)
