среда, фебруар 28, 2024

Književnik Nikola Kobac: Oluja u srpskom svijetu

Slične objave

Podeli

Bog se dragi na Srbe naljuti za njihova smrtna sagrešenja… (Njegoš).

Današnje jutro – težak dan. Bijaše petak, prvi, zadnji i za nas Krajišnike vječni petak. Tog jutra, zorom, nekoliko minuta iza pet sati poče grmljavina topova. Poslije neprospavane noći, očekujući nešto strašno, izlazim na balkon i osluškujem… Topusko bude salve granata koje „pokrivaju“ Glinu i Vojnić. Narod je na nogama. Nevidljivi strah plovi toplinom jutra i brigom za sutra.

Kuda, kako?

Muški su na prvim linijama, drugi žure u svoje jedinice, treći, oni najnezaštićeniji, sa neizvjesnošću prate tutnjavu artiljerijskih oruđa. Onaj najbrojniji „Srpski svijet“, konačno  bezbrižan i na sigurnom, dolje, pod zemljom, u svom „srpskom podzemlju“ zaštićen, sanja. Odavno je tu, odavno.

Precizni hroničari sudbine govore da su Srbi taj svijet ovdje počeli naseljavati daleke 1688. godine. Bez viza, pasoša, administracije, carinske kontrole i policije. Domaćin, Kordunaš, zašao u godine, oda po avliji, ne mari za granate. Raduju se konačnom preseljenju i tvrdi: bolje da me ubiju, idem svojim. Zakopaće me u zemlji u kojoj je „Srpski svjet“ u Hrvatskoj – najbrojniji. Biću sa svojima. Ostati na vjek-vjekov. Na sigurnom!

Dugo sam razmišljao, a onda konačno zaključio, odustao ili tačnije – riješio da se sklonim u „moj svijet“, svijet u kojem vladaju nova pravila: (ne)razumijevanje, bahatost, laž, podlost, licemjerje, dodvoravanje, oholost, samovolje, svijet silovnih i silovanih, svijet bestidnog dokazivanja, budalastih i benastih, tiranije, diktature i ispiranja mozgova. Odatle ću pratiti srpsko nestajanje.

Eto, „preselio sam se“. Jutros vam pišem iz tog svijeta, nakostrešenog, nezaglavljenog, stvarnog i –  poručujem: svi moj „svijetli svijetovi“ su odavno okupirani. Ovih nekoliko „olujnih dana“ je priprema za drugovanje sa samoćom.

Javljaću vam se povremeno, pisati ću majčinim suzama i očevim samovanjem, djedovim iskustvom, a sve da bi nacrtao tugu mrtvog sela.

 Ne vraćam se u „Srpski svijet“. Nema za mene tu mjesta, mali sam Srbin. Ostavljam ga velikim Srbima i njihovim, njima razumljivim politikama.

Danima i godinama, 26 godina za redom, krajem jula i početkom avgusta počinju me pretjecati osjećanja u kojem se sudaraju zablude, nadanja, prkošenja, ljubavi… miješa se smrt sa životom,  štektanje mitraljeza i rzanje konja, škripa kočnica i jauk majki, šlepaju se traktori i kamioni… u prikolicama i pod ceradama  godine življenja putuju, narod baulja niz Donji Žirovac, a ne zna kuda ide… drugi, malo odocnili, ti tek stigli u Topusko. Gradić ključa…

Od 1995. godine do danas razapinju nas „srpske politike“ između „srpskog izbjeglištva“ i obećanog „Srpskog svijeta“. Niko mi nikad ne odgovori na pitanje: gdje su granice tog svijeta?

Za mrtve ne pitam, za njih znam. One su, što se Srba u Hrvatskoj tiče – obezbjeđene, tvrdim. Ograničene grobnim mjestom. A mi živi – grobnim životom. Još neko vrijeme.

Misli li neko (iko) na nas žive? Izbjeglice? Hoće li nam „mislioci“ pokazati na koja ulazna vrata i u kojoj zemlji da se pridružimo „Srpskom svijetu“? Treba li viza? Gdje možemo biti domaćini? Svoji na svome? Je li istina da samo u Hrvatskoj, na svom ognjištu nismo izbjeglice?

Pozornica za obilježavanje (ili slavljenje?) je „na nogama“. I ne na bilo kom mjestu već u najvećem izbjegličkom naselju u Srbiji, na Balkanu, u Evropi, u Busijama.

Da li su Busije dobile ime po našim Busijama iz Topuskog, ili po busenu donesene zemlje sa Korduna, ili zbog busanja u prsa 1991. godine – ne znam. Ali znam da će poruke razaslane sa ovog skupa, one koje našu Krajišku tragediju oslikavaju biti iskorišćene, ne za pomoć nemoćnima, već za dodatnu moć moćnima.

A kad bi mogao (baš danas) pošao bi u moj Vrginmost, na grob oca, djeda, babe, pradjeda, čukundjede… da sa njima podijelim tugu, da im se izvinem, da molim za oproštaj. Mnogo sam zgriješio, kasno se otrijeznio… tražio sam hljeba preko pogače i zabasao, izgubio se… ostavio, pa prodao zemlju pra-otaca i prepustio se milosti nečastivih.

Umjesto ljudi iz kolone našu sudbinu će tokom dva dana, ko svih godina do sada, oplakivati i opisivati podstrekači rata i ratnici iz sjene (dezerteri). Na pozornicu će ispeti djecu iz kolone. Ti, već odrasli ljudi će prepričavati majčina i očeva sjećanja iz „gradonosnih dana“.

U prvim redovima biće postrojene posrnule čiče, negdje sa strane, u starim vojničkim uniformama kršni krajišnici, s kuburama za pasom. Prelijevaće se boje narodnih nošnji, u mjestu cupkati vječni organizatori i plaćeni zaštitnici (dušebrižnici) zaduženi za izbjeglice, ulice Busija u neredu življenja će se nastaviti sudarati i svaka svoju priču pričati.

„Ljudi s pozornice“ će horski zaplakati i poslije „kukanja“ s našom sudbinom, iznova sa Hrvatskom državom račune poravnavati. Najviše i najglasnije će o nama priču pričati Zemljaci, baš oni koji su sa sigurne udaljenosti za nas „navijali“. Objasniće narodu iz Kolone zašto se i kako se to desilo, reći će da su oni sve to znali, da se Zavičaj ne brani bježajući, da nismo trebali u rat krenuti, da bi nam pomogli da nas sve na sigurnom sahrane… na kraju će nas osuditi zašto smo rat izgubili i u Srbiju došli.

Danas će govore držati Politika, vrijeme slušati, a naša Nesreća će se sama sebe stidjeti.

Busije će ovih dana biti poligon za sjećanje, a Banjaluka mjesto za čekanje. Istina će i dalje ostati neuhvatljiva i sakrivena.

O, kako to sve boli?

Koliko će tek za nama žaliti oni koji su nam najmanje, ili na krivi način pomogli, oni koji nam nisu dali napustiti prostor smrti, ali i oni koji su nas pod policijskom pratnjom od Rače do Kosova Polja, Istoka i Uroševca vodili. Ili oni koju su nas nekoliko dana pred „Oluju“ hrabrili i uvjeravali da naš „Srpski svet niko ne sme taknuti, a kamo li tamo neki Hrvati“.

Neću, neću i neću, kao ni do sada, biti tu, među lažnim osmijesima i usiljenim suzama. Neka mjesto mene vjekovi postojanja iz godina najveće prevare srpskog naroda u „Srpskom svijetu“ tog dana plaču i svjedoče! Kolonu sam prvi put napustio 9. avgusta 1995., a drugi put to činim danas, ljeta Gospodnjeg 2021.  Nahodao sam se do sada. I ostario. Valja me razumjeti.

Umoran sam od srpske pameti i hrvatske hrabrosti. Dosta mi je lažnih suza i obilježavanja srpske i hrvatske nesreće. Država se ne gradi prkošenjem već čuvanjem. Narod se ne čuva ratovima već mudrostima. Pozornica nije za svako vrijeme, a ni sva vremenu nisu za pozornicu.

I opet mi se smješi Kolona. Je li to zbog mjeseca avgusta? Hoću li preživjeti? Svejedno i dovoljno. Desilo mi se što sam najmanje želio. Mislio sam da će moje izbjeglištvo trajati privremeno, ali eto, od 1995. godine pretvorio sam se u sjećanja na ono što više nisam, a svaki novi korak, ma kud koračio, korak je u tuđini.

U Banjaluci 4. avgusta ljeta 2021.  Nikola Kobac, izbjeglica u prolazu

P.S.
Dvadesetšest godina kasnije, sada, osluškujem, a ne čujem grmljavinu topova. Zvecka ordenje, šušti papir, zvižde riječi. To Hrvatska najboljem „Hrvatskom svijetu“ vozi medalje u Knin. Sutra će slaviti „blistavu pobjedu“ nad poraženim narodom. Kada država pobjedi svoje građane počinje vrijeme za plakanje!

(BN)