петак, април 12, 2024

Stubovi mržnje

Slične objave

Podeli

Stubovi društva su u funkciji proizvodnje konflikta, a ne u funkciji kulture povjerenja i pomirenja za koju je preduslov da se preispita i odgovornost institucija sistema, zatim kolektiviteta i pojedinaca za nacionalizam, konflikte, rat i zločine.

Dino Mustafić

Tri ovdašnja nacionalizma decenijama su utemeljena i na etno-konfesionalnoj podjeli, stoga ne čudi percepcija kako čitavo društvo djeluje samo kao zbir odvojenih plemenskih zajednica, kojima su osnovno pogonsko gorivo mržnja i izmišljeni strah od drugih. To uvijek rezultira homogenizacijom etničkih skupina, dominantnim narativom o identitetskim politikama, rekonstrukcijom i relativizacijom prošlosti koja opravdava savremene političke agende, terorom estradne religioznosti, vladavinom primitivizma i gluposti kao političkom paradigmom. Kontinuirano se dva velikodržavna projekta nadopunjuju u podjeli Bosne jer čine sve da je predstave kao neučinkovitu, bespomoćnu i nepotrebnu državu.

Također, godinama bošnjačko političko vodstvo zdušno učestvuje u tome. Sebe licemjerno nazivaju patriotima za “našu stvar”, a ogrezli su u korupciji i kriminalu. Svaki verbalni konflikt između nekada “zaraćenih strana”, makar i manji, jeste rješenje svih njihovih problema danas: strah od gubitka vlasti. Rješenje su pronašli u populizmu koji je glavni smjer kretanja politike sa desne, ali nažalost često i lijeve političke strane u BiH. I tako su se odlučili prvaci SDA sa Bakirom Izetbegovićem na čelu da izrazito agresivno iskazuju istinsku zabrinutost za dobrobit nacije i države kroz pretjerani patriotizam.

Naravno prava bit ovog političkog aktiviteta leži drugdje. “Populizam je vješto majstorsko pretvaranje ličnog u javno, uz dodatnu sposobnost iskorištavanja straha do krajnjih granica” kaže Leonidas Donskis, uz napomenu koja je nama dobro poznata: strah i mržnja su blizanci koji nikada ne idu jedno bez drugog. Skoro isti dan dok Izetbegović igra po ko zna koji put na vjersku solidarnost Evrope sa HDZ-om optužujući Visokog predstavnika Schmidta “da se ponaša demokršćanski, kao neki rođak Čovića”; čujemo i skandalozno izlaganje predsjednika Glavnog vijeća HNS-a Bože Ljubića koji se tematski bavi demografijom, odnosno brojnošću Hrvata u BiH. Na njegovom izlaganju pozavidili bi mu i najveći velikosrpski nacionalisti, koji i danas Bošnjake islamske vjeroispovjesti nazivaju poturicama, želeći ih tako lažno predstaviti kao izdajnike “vjere pradjedovske”. Tako Ljubić šalje iste poruke ustvrdivši da su prije “otomanske okupacije katolici činili 90 posto stanovništva BiH.”

Na Dan sjećanja u Sarajevu gdje je obilježena 29. godišnjica jednog od najstrašnijih dana za ovaj grad kada je na pijaci Markale u eksploziji minobacačke granate ispaljene s agresorskih položaja ubijeno 68 ljudi, a 142 osobe su lakše i teže ranjene desio se po ko zna koji put besprizorni Dodikov revizionistički istup. On dalje sramno tvrdi da Markale nisu gađane sa srpskih položaja, ignorišući da su za to osuđeni po komandnoj odgovornosti oficiri Vojske Republike Srpske – general Stanislav Galić i pukovnik Dragomir Milošević.

Nakon što je visoki predstavnik Valentin Inzko donio izmjene i dopune Krivičnog zakona s ciljem zabrane negiranja genocida i veličanja ratnih zločinaca, ovakva izjava pravi je primjer kojim treba da se pozabavi Tužilaštvo BiH. Platforma mržnje je politika dugog trajanja, računa se da će se svijet naviknuti na to, da će se na to naviknuti svi građani, političari, novinari, analitičari, međunarodni predstavnici… Gotovo da je takvo stanje već proizvedeno, iz Evropske unije (EU) niko ne reagira, iz šire međunarodne zajednice, također, a svi znaju da takve politike ruše Međunarodni okvirni sporazum za BiH, poznat kao Daytonski.

BiH je zatočena u organiziranoj mržnji, kao Orwellovih “dvije minute mržnje” koje postaju decenijske. Svakodnevno smo izloženi seansama kolektivne histerije i orgijama mržnje, kakve je nekada organizirala Partija u Sovjetskom Savezu kako bi to postala masovna opsjednutost. Neprijatelj mora biti personifikacija “naše” nesigurnosti i neizvjesnosti, a sve to orkestrirano prate stranački kontrolisani mediji koji promoviraju političke teorije zavjera o prokuženim izdajnicima i nacionalnim spasiocima. Mržnja stvara duhovne nakaze, društvene mreže su preplavljene anonimnim botovima koji aplaudiraju političkim omrazama, vrijeđanjima, kletvama i pozivima na uništenje Drugog.

U Bosni Drugi nije suprotan, čak ni različit, već je u mnogo čemu i po mnogo čemu veoma blizak. Ne poznajem lično mnogo ljudi koji mrze, ali kada naletim na takve i upitam: zašto mrzi cijeli narod, kulturu, običaje i vjeru, odmah se vidi matrica mržnje: regrutovan je kao jurišnik politike mržnje, izvršitelj zločina kojeg iskusni manipulatori znaju iskoristiti kao frustriranog glasača, a već sutra kao fanatičnog radikala na fronti.

Dugo taloženo prikupljanje otrova brižljivo se njeguje dok ne postane zgusnuta, cementirana mržnja. Takvi pjene na javnim istupima, uvijek sa žestinom opisuju mrskog Drugog, a pritom ne vide da sebe same iskazuju. Za konačni cilj mora se naći strah kao gorivo koje raspaljuje mržnju, resursa straha ima napretek; ukoliko ponestane inspiracije domaćim tvoriteljima mržnje brzo se orijentišu na globalne tokove straha od islama i muslimana, straha od imigranata, bezbožnih komunjara, novih židovskih zavjera, razvratnih homoseksualaca, straha od svega što im još može pasti na pamet.

Mržnja nije nešto što je urođeno već se na tome predano radi kroz školski sistem, institucionalno se to podupire kao narativni mainstream. Mržnja je politički stvorena i politički indukovana. U tome učestvuju i vjerske zajednice, pa naš javni prostor postaje poprište, sukob jedne političke religije protiv druge političke religije. Vjerske zajednice imaju svoje stranačke preference i neskriveno igraju političku utakmicu. Slično je i sa etniciziranim akademskim zajednicama koje za autorske honorare pišu revizionističke knjige i relativiziraju činjenice, postaju megafoni raznih nacoša.

Dakle, stubovi društva su u funkciji proizvodnje konflikta, a ne u funkciji kulture povjerenja i pomirenja za koju je preduslov da se preispita i odgovornost institucija sistema, zatim kolektiviteta i pojedinaca za nacionalizam, konflikte, rat i zločine. (Tačno,net)

Prethodni tekst
Sledeći tekst