субота, април 20, 2024

Glavni urednik Hrvatske

Slične objave

Podeli

Heni Erceg

Opet se, eto, ispostavilo da je riječ o okovanoj državi s kabinetom premijera kao nekom monarhističkom sektom, državi u kojoj bez svoga pajde, rodijaka u partiji, ne možeš ni disati, ni preživjeti. Čak i ako zadnjim snagama kažeš: „Oprostite što smetam, ne mogu disati!“, a što su bile posljednje, predsmrtne riječi Vlade Matijanića, jednog od najboljih ovdašnjih novinara, zabilježene u njegovom mobitelu kao uzaludni vapaj u pomoć upućen Hitnoj pomoći. Utoliko je „Ne mogu disati“ uistinu metafora ukupnog posrnuća sustava kojim upravljaju pohlepne sjecikese, koje su potom strašnu priču o jednoj nepotrebnoj smrti bezdušno zataškale. Tihi poziv u pomoć jednog nepotkupljivog novinara premetnuo se tako u simbol države koja guši, davi i ubija svoje građane. Ako nisu članovi HDZ-a. Države čiji premijer drsko kaže: „Ja ću odlučiti što je tema!“ Kao glavni urednik novina naziva „Hrvatska“ koja pak ima samo jednu rubriku. Crnu kroniku.

Jednom davno otišla sam, kao glavna urednica Feral Tribunea, na neki razgovor s jednom važnom facom, ili je on mislio da to jest, u njegov ogromni ured na višem katu neke zgradurine. Čim smo sjeli rekao je da mu dam svoj mobitel, pa iz njega, na moje zaprepaštenje, izvadio bateriju, a isto je učinio i sa svojim uređajem. Jesi li ti normalan? – upitala sam i dobila konspirativni osmijeh dobrog poznavatelja špijunske prakse u Hrvata. A riječ je bila tek o banalnom razgovoru, ali zna on da ga neki Ilija Čvorović – onaj iz komedije Balkanski špijun – koji negdje dokono prisluškuje, može dovesti u opasnu vezu sa mnom.

Tako su mobilni uređaji, telefoni i druge komunikacijske sprave imale olakšati posao braniteljima države od opozicijskih protuha. Ali kako to već biva, mračne se i perverzne igrice znaju okrenuti protiv samih igrača, pa su ovih dana kao izdašni novi dokazi sveukupne koruptivne i klijentelističke prakse vladajućih desničara postale upravo razne, broje se u stotinama, SMS poruke utjecajnih vladinih dužnosnika i ljudi bliskih premijeru, a javnost više ne zna na koju bi od poruka brže povratila. U novoj aferi masovnih partijskih intervencija kod zapošljavanja „naših“ ljudi u javnim poduzećima, trgovanja utjecajem, kriminalu dakle, a koju je detaljno otkrio tjednik Nacional, glavni su akteri prvi ljudi vlasti – od portparola Vlade, tajnika kabineta premijera i ministara, do šefa parlamenta. Svi „uhvaćeni“ u mobitelu direktora Hrvatskih šuma, bogatog javnog poduzeća s 8.500 zaposlenih, ogromne moći i dakako partijske podložnosti, inače osumnjičenog u jednoj od nedavnih afera.

Tako mlada mrcina, glasnogovornik Vlade, koji je članom nacionalističke partije postao još u pelenama, traži SMS-om od šefa Hrvatskih šuma da zaposli njegova prijatelja, mimo natječaja, stavlja to crno na bijelo, jer niti sanjati ne može da će se netko usuditi njegovo bahato korištenje političke moći i bliskost s premijerom, iznijeti u javnost. Gadljivi SMS-ovi, prepiska o jaranima koje treba zapošljavati mimo ili tek uz provizorne natječaje, potom upletenost stanovitog AP u sumnjivu nabavku neke opreme novcem EU fondova, a zbog čega je ministrica tih fondova zajedno s drugarima koji su te višestruko preplaćene uređaje dijelili svojim prijateljima završila u zatvoru. Ali ne zahvaljujući spremnosti domaćeg pravosuđa da procesuira članove zločinačke organizacije koja vlada Hrvatskom, nego zbog intervencije evropskog tužiteljstva.

Uglavnom, dok skandalozna prepiska između vladajućih hadezeovaca i šefa Hrvatskih šuma deprimira onu malobrojnu, pristojnu javnost – šokirani naime više ne mogu biti nakon skoro 30 godina otvorenih kriminalnih radnji i pljačkanja Hrvatske od strane ove ili one HDZ-ove vlade i partije u cijelosti – bingo pitanje bilo je tko je AP, a koji je, sudeći po prepisci utamničene ministrice i njenih agilnih pomagača, bio itekako upućen u protuzakonito trošenje novca iz EU fondova. I dok se narod zabavlja, pa je netko u Dalmaciji na tiramolu objesio lancun s natpisom „Ja sam AP!“, dotle je već i najnaivnijima postalo jasno da se iza inicijala krije sam Andrej Plenković, premijer, do grla uvučen u blato klijentelizma, promicatelj uspješne doktrine da se brojnost partije može održati jedino ako se svi njeni članovi, njih oko 200.000, zbrinu u javnim i državnim poduzećima, gomili tromih institucija unutar 500 – ej 500! – općina i jedinica lokalne uprave, stvorenih kako bi skrbile za pokorne, vjerne glasače HDZ-a.

I nije AP izmislio ništa novo, on je samo nastavio tamo gdje je njegov prethodnik, utamničeni bivši premijer stao, a koji je i sam njegovao praksu kojom ta partija, pravomoćno osuđena kao zločinačka organizacija, vlada od samih svojih početaka. Od legitimiranja kriminalne pretvorbe i privatizacije svih državnih i društvenih dobara, do današnje rasprodaje prirodnih resursa: zemljišta, mora, plaža…

Ono, međutim, što jest novo je potpuna bezočnost kojom premijer otvoreno laže, doduše već vidljivo potresen i pogubljen, nazivajući ovaj skandal „ne-temom“, optužujući medije i opoziciju za podrivanje države, uz valjda najgoru kletvu da su sve to putinovci i rusofili.

Opet se, eto, ispostavilo da je riječ o okovanoj državi s kabinetom premijera kao nekom monarhističkom sektom, državi u kojoj bez svoga pajde, rodijaka u partiji, ne možeš ni disati, ni preživjeti. Čak i ako zadnjim snagama kažeš: „Oprostite što smetam, ne mogu disati!“, a što su bile posljednje, predsmrtne riječi Vlade Matijanića, jednog od najboljih ovdašnjih novinara, zabilježene u njegovom mobitelu kao uzaludni vapaj u pomoć upućen Hitnoj pomoći. Utoliko je „Ne mogu disati“ uistinu metafora ukupnog posrnuća sustava kojim upravljaju pohlepne sjecikese, koje su potom strašnu priču o jednoj nepotrebnoj smrti bezdušno zataškale. Tihi poziv u pomoć jednog nepotkupljivog novinara premetnuo se tako u simbol države koja guši, davi i ubija svoje građane. Ako nisu članovi HDZ-a. Države čiji premijer drsko kaže: „Ja ću odlučiti što je tema!“ Kao glavni urednik novina naziva „Hrvatska“ koja pak ima samo jednu rubriku. Crnu kroniku.

Mladina