уторак, мај 28, 2024

Srećko Horvat: S ratom u Ukrajini ušli smo u novu epohu

Slične objave

Podeli

Osim novog međunarodnog antiratnog pokreta treba nam i jak antinuklearni pokret koji bi u spoju s postojećim globalnim klimatskim pokretom možda mogao donijeti nemoguće, a to je mir, ne samo među ljudima, nego i s drugim bićima i planetom samom. Paradoksalno, samo nas nemoguće još može spasiti, kaže filozof i aktivist Srećko Horvat.

Piše: G. Borković

Srećko Horvat, filozof, aktivist i jedan od osnivača protukapitalističkog pokreta/stranke DiEM 25, za Novosti govori o ruskom napadu na Ukrajinu i posljedicama koje bi ta invazija mogla imati na cijeli svijet. Intervju započinjemo sa sjećanjem na balkanske ratove.

Zadnjih tjedana europski mediji gotovo papagajski ponavljaju da je ruski napad na Ukrajinu prvi rat u Evropi nakon Drugog svjetskog, ignorirajući balkanske sukobe. Uistinu, naši ratovi bi mogli postati “sitno čarkanje” u odnosu na ono što bi se moglo dogoditi u Ukrajini. Kakva su vaša predviđanja?

Nas koji smo generacija odrasla za vrijeme krvavog raspada Jugoslavije – koji je uključivao strašne zločine, etničko čišćenje i genocid – posebno pogađa kada se ponavljaju floskule o prvom ratu na europskom tlu nakon Drugog svjetskog rata. Nijedan rat ne može i ne smije postati “sitno čarkanje” u odnosu na bilo koji drugi rat, svaki rat otvara vrata pakla koja se ne zatvaraju ni nakon jednog stoljeća a kamoli nakon tri desetljeća – kao što dobro znamo u bivšoj Jugoslaviji. Rat je zločin. Rat odnosi i mlade i starije, uništava živote i raseljava milijune ljude koji iznova kreću sa nule, ili iz minusa – jer uništeno se više nikada neće vratiti i zauvijek ostaje trauma. S ratom u Ukrajini ušli smo, uistinu, u novu epohu u kojoj imamo nuklearne sile koje su bliže sukobu nego ikad u zadnjih trideset godina. O tome najbolje govori Pentagon koji je 28. veljače proglasio tzv. DEFCON 2, koji je dosad bio proglašen samo dva puta, tijekom Kubanske krize i Zaljevskog rata. Ta je razina u međuvremenu snižena (DEFCON 3), međutim svakim danom sve je veća šansa za konfrontaciju između nuklearnih velesila ili goru katastrofu od one u Černobilu. Putinove su snage u međuvremenu zauzele i najveću nuklearnu elektranu u Europi, te je nažalost došlo vrijeme da parafraziramo njemačkog filozofa Günthera Andersa i njegovu znamenitu frazu iz 1986 “Černobil je posvuda”. Zaporizhzhia je posvuda. Nuklearna katastrofa ne poznaje granice.

Premda su ratni bubnjevi tutnjali posljednjih mjeseci malo tko je mislio da će Putin uistinu napasti Ukrajinu. Kako gledate na taj njegov potez?

Osuđujem Putinov napad na Ukrajinu i još otkad je Grozni sravnio sa zemljom između 1999 i 2000 kako bi osvojio novi predsjednički mandat, smatram ga ratnim zločincem. I napaćeni narod u Ukrajini kao i Rusi koji se bore protiv rata i Putinove politike, zaslužuju svu našu podršku. A osim podrške, na svima nama je povijesna zadaća da se borimo za mir i to ne samo u Europi. Rat u Ukrajini, zbog konfrontacije Putina i NATO-a ima duboke geopolitičke posljedice na čitav svijet, pa tako i na našu regiju. Danas je važnije nego ikad da ne dozvolimo da ideologije mržnje i nacionalizma iznova preuzmu glavnu riječ i da male države poput naših postanu pijuni u sukobima velesila ili da same pomisle da su velesile u našem ionako krhkom okruženju u kojem rane ni od Drugog svjetskog rata a kamoli zadnjega rata još nisu zacijeljele.

Možete li komentirati reakciju zapada koji je, kao rijetko kada, reagirao zajednički i kolektivno?

Premda danas sve više vlada “Denkverbot” – strašna njemačka riječ za „zabranu mišljenja“ – koji svakoga tko kritizira NATO instantno pretvara u podržavatelja Putina, treba reći da takozvani “Zapad” također nosi veliku odgovornost za stvaranje konteksta za trenutnu katastrofu. Henry Kissinger, bivši američki državni tajnik ali i ratni zločinac ako mene pitate, upozorio je da “Zapad mora razumjeti da za Rusiju, Ukrajina nikada neće biti samo neka strana država“ te da “Ukrajina ne treba ući u NATO, već imati sličnu međunarodnu konstelaciju kao Finska”. Tzv. “finlandizacija” znači neutralan status kakav imaju i Finska, Švedska, Austrija i Švicarska. Umjesto toga, Ukrajina se još 2014 odlučila za NATO umjesto za politiku neutralnosti, a tragedija se možda mogla izbjeći da su i Kijev i Zapad poslušali savjet ne samo Kissingera, nego niza američkih politologa, recimo Johna Maearsheimera, koji su upozoravali da širenje NATO-a prema Ukrajini povećava šanse od rata između nuklearnih sila. Nije ni čudo da je, prijeteći “Zapadu”, ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov upozorio da će, ako izbije Treći svjetski rat, taj rat biti nuklearni. U međuvremenu, ono što se odvija osim rata u Ukrajini koji je već dovoljno strašan kao i patnje ruskog naroda i onih koji se ne slažu s Putinovom politikom, jest rat u semiosferi. Rat u sferi znakova, a to se najbolje vidi i u diskursu vodećih medija kao i na društvenim mrežama.

Možemo li zamisliti kako će svijet izgledati nakon ovoga? U najmanju ruku neće biti isti.

Kao što kaže Lenjin, ako se još uopće smije citirati neki Rus u vremenima Denkverbota, “postoje desetljeća kada se ništa ne događa i tjedni kada se dogode desetljeća”. Nažalost u zadnja tri desetljeća svašta se dogodilo – krvavi raspad Jugoslavije, rat u Somaliji i Zaljevski rat, genocid u Ruandi, invazija Afganistana, rat u Iraku, Siriji, Libiji, Jemenu i u mnogim drugim mjestima na svijetu koja su prošla kroz pakao. Danas, kada se vrijeme broji u tjednima, uz klimatsku katastrofu i nuklearnu prijetnju, svijet nikada nije bio bliže totalnom uništenju. Međutim, uz poplavu informacija i dezinformacija, pandemije straha i polarizaciju društva, treba sačuvati bistru glavu i živce. Osim novog međunarodnog antiratnog pokreta treba nam i jak antinuklearni pokret koji bi u spoju s postojećim globalnim klimatskim pokretom možda mogao donijeti nemoguće, a to je mir, ne samo među ljudima, nego i s drugim bićima i planetom samom. Paradoksalno, samo nas nemoguće još može spasiti.

Na zapadu, a i u Hrvatskoj, sve su jasniji znakovi rusofobije. Može li ona prererasti u progon onih čija je jedina krivnja pogrešna nacionalnost?

Strašno je kako se demonizira ruski narod. Riječi mogu djelovati kao male doze otrova, kaže Viktor Klemperer u svojoj epohalnoj studiji Lingua Terti Imperii, te dodaje “gutaju se nesmotreno, naizgled bez efekta, a onda nakon nekog vremena dolazi toksična reakcija”. Kada Putin govori o “denacifikaciji” Ukrajine, on namjerno koristi jezik kao sredstvo rata, poistovjećujući Ukrajince s nacistima. Ali slično tome, kada čitamo naslove novina koji počinju sa “Rusi su granatirali…” svaki puta nesvjesno u sebe upijamo opasno poistovjećivanje Putinove vlade i ruskog naroda, tisuća koji su već u zatvoru jer se protive Putinovoj politici, milijuna koji će nastradati zbog sankcija, kao i onih Rusa koji se nalaze u inozemstvu i već su žrtve napada. Nikada ne smijemo poistovjetiti ratne zločince sa cijelim narodom. Kada vidimo da se ruskim umjetnicima i znanstvenicima onemogućuje rad u Europi, kada se “otkazuje” Dostojevski iz kurikuluma, onda znamo da smo u opasnoj situaciji koja djeluje kao deja vu s obzirom na ono što smo mi doživjeli 90-ih u našem ratu. I tad su se osim Marxa i Engelsa na ulice bacale i knjige Tolstoja i Dostojevskog, samo zato što su bile nepodobne ili “ruske”. Treba osuditi svaku rusofobiju, kao i svaku mržnju baziranu na “pogrešnoj nacionalnosti”. Kada bi vanzemaljci – premda je se sigurno klone kao što se ljudi klone kuge – došli na našu planetu i čitali poeziju Majakovskog i slušali Kino, čitali Dostojevskog i gledali filmove Tarkovskog, zaključili bi da čovječanstvo može biti sretno da su takvi divovi živjeli na toj čudnoj planeti. Da bi čovječanstvo uopće imalo budućnost, treba izaći iz uske grude nacionalizma i država-nacija, budućnost jedino može biti trans-nacionalna odnosno planetarna, ili je neće biti.

(Zagrebačke Novosti)