Zato je to oportuna umjetnost laži, ali i istina o državi čijeg se takvog spomen sjećanja na židovske žrtve odriču upravo pripadnici toga naroda. I najgore, svjedoči taj spomenik o cinizmu svakog revizionizma da je moguće poštivati žrtve prešućujući ime krvnika. U ovom slučaju to je ime jedne davne države čiji je nasljednici na vlasti žele utkati u svijest nacije tek kao prirodnu „želju Hrvata za vlastitom državom“. Otuda i spomenik „našim“ Židovima koji to nije. I ključno pitanje: zašto nova lijeva vlast Zagreba koja je, kao opozicija, prije tri godine bila protiv spornog spomenika, ne mijenja njegov naziv u Spomenik žrtvama NDH-a i konačno ga otkrije javnosti? Nego se pokriva ušima kao spomenik tamnom ceradom.
Autor: Heni Erceg
Ajme, opet ti Židovi, opet holokaust… zajaukali su uglas urednici Hrvatske televizije, razapeti između odredbi vladajuće partije, kojoj su oni uslužni, retardirani servis, i stvarnih događaja iz hrvatske povijesti. I brzo se dosjetili kako da vuk bude sit i koza cijela. U udarnom terminu HTV-a emitiran je tako na Dan sjećanja na holokaust profani uradak jednog domoljubnog desničara o tome kako je izraelski Mossad uhvatio nacističkog vođu Adolfa Eichmanna, tvorca „konačnog rješenja“, to jest ubojstva više od šest milijuna Židova. U kasno noćnom terminu, pak, „stavit ćemo Šou“, zaključili su lukavo hadezeovi podrepci na HTV-u, pa je u gluho doba noći prikazan dio devetosatnog dokumentarca Claudea Lanzmanna o stradanjima Židova. U nekim drugim državama.
Uglavnom zadovoljen je društveni konsenzus prema kojemu Hrvatska nije imala nikakvog udjela u masovnom uništenju Židova u Drugom svjetskom ratu, pa je režimska TV pridodala, baš kao i svaku godinu, film Schindlerova lista s onim „dobrim“ esesovcem koji ljubi Židovku i još spašava neke Židove. „Pa zar nemamo neki film koji se tiče našeg, autohtonog fašizma?“ tiho se s kraja onoga uredničkog stola začuo jedan „neprijateljski“ glas, na što je uslijedilo kolektivno graktanje da kakav film – možda onaj proturežimski o konclogoru Jasenovac režisera Lordana Zafranovića? – ali nije valjda na njima da odlučuju o povijesnoj istini i iz bunkera vade takve „antidržavne“ filmove, ili da samosvojno uređuju nezavisni TV program i ispravljaju krive Drine.
Tako su Hrvati opet s partijske televizije educirani da su se zlo, logori, pogromi, događali negdje drugdje, da je fašizam strana imenica, te da je ustaška država bila mjesto ugodnog življenja za sve njene građane, pa tako i Židove, Srbe, Rome, antifašiste… Uostalom, to bi im trebao potvrditi i onaj Spomenik žrtvama holokausta koji je završen još prije koju godinu, ali eno ga stoji tamo na kolodvoru u Zagrebu, prekriven tamnom ceradom. Skriven oku javnosti. A upravo kronologija nastanka toga zdanja odlično svjedoči o gadnom revizionističkom odnosu prema bivšoj ustaškoj državi koja je sama, vlastitom voljom, odlučila da će fašizam biti njeno društveno uređenje, pa je nakon pomora 30 tisuća hrvatskih Židova ministar u Vladi NDH, Andrija Artuković, slavodobitno ustanovio da je u Hrvatskoj „riješeno židovsko pitanje“.
Najprije je sitnim političkim lukavstvom izgrađen Spomenik žrtvama holokausta, mimo osnovnih pretpostavki demokratske prakse o uključivanju i prihvaćanju stavova pogođenih etničkih skupina, a upravo su se Židovska općina u Zagrebu i Svjetski židovski kongres usprotivili ideji izgradnje takvog spomenika kojim se amnestira krvava uloga ustaša i NDH u zločinima nad Židovima, i namjerno stvara „umjetnički“ dojam da je za njihovo stradanje u Hrvatskoj bila odgovorna nacistička Njemačka. I to je nulta točka hrvatskog revizionizma zbog kojega je antifašistička i spomenička baština vezana uz žrtve ustaškog genocida nad Židovima, Romima i Srbima posve uništena još 90-tih i nikada obnovljena, a u najgorem je, sramotnom, ruševnom stanju upravo područje oko logora Jasenovac, središnjem simbolu genocida u Hrvatskoj.
Pa se umjesto u obnovu uništenih obilježja, kao podsjetnika na autohtoni, domaći fašizam, uložilo 11 milijuna kuna u golemi zid od naslaganih kofera kao potvrde trajne povijesne laži, budući da se referira na opći pogrom Židova, i da se uzdiže u glavnom gradu bivše ustaške države, ustrojene na nemilosrdnim rasnim zakonima. Opetovano se time izbjegava suočenje s mučnim razdobljem povijesti i službeno ignorira tema ustaških zločina nad Židovima i drugim „nečistim“ etničkim skupinama, zločinima toliko okrutnima da je njima bio zgrožen i visoki njemački oficir za posjeta ovoj satelitskoj pripadnici Trećeg Reicha.
Nije posve nevažno ni je li spomenik u Zagrebu plagijat istovjetnog zida od kovčega talijanskog umjetnika Fabia Maurija, no hrvatski autor tek lakonski kaže da ga je inspirirala scena iz filma Schindlerova lista, „transponirana u drugi medij“. I evo Schindlera i na zagrebačkom kolodvoru, dok njegovi drugari nacisti vire iza onih kovčega – istrgnutih prije deportacije u smrt iz ruku očeva, žena, djece – kao isključivi krivci za stradanje i hrvatskih Židova, čime se dokida odgovornost endehazijskog Zagreba za zločin nad svojim građanima i nastoji zataškati naš, hrvatski fašizam.
Zato je to oportuna umjetnost laži, ali i istina o državi čijeg se takvog spomen sjećanja na židovske žrtve odriču upravo pripadnici toga naroda. I najgore, svjedoči taj spomenik o cinizmu svakog revizionizma da je moguće poštivati žrtve prešućujući ime krvnika. U ovom slučaju to je ime jedne davne države čiji je nasljednici na vlasti žele utkati u svijest nacije tek kao prirodnu „želju Hrvata za vlastitom državom“. Otuda i spomenik „našim“ Židovima koji to nije. I ključno pitanje: zašto nova lijeva vlast Zagreba koja je, kao opozicija, prije tri godine bila protiv spornog spomenika, ne mijenja njegov naziv u Spomenik žrtvama NDH-a i konačno ga otkrije javnosti? Nego se pokriva ušima kao spomenik tamnom ceradom.
