Jovan Nikolaidos
Snujem. Već su postali nezavisni Crna Gora, Kosovo, jedinstvena Bosna i Hercegovina. Hor u aulama vašingtonskog senata pjeva na više jezika, a refren odjekuje: „Give peace a chance…“ Granice tih državica su u Ovalnoj sobi vašingstonskoj, dekretima tri države, proglašene mjestima na kojima se ljudi ne razdvajaju već spajaju. Razvodnici razmjenjuju državne zastave. Zakon o multikulturi balkanskih zemalja uređen po principima Deklaracije o ljudskim pravima, na marginama ukrašen je bogumilskim pismenima u zlatotisku.
Sanjam san u kome me na smrt bolesnog na rukama drži starmajka prizrenska šapćući: „ço Rexho, ço djalo, se ska nëna tjetëro“, dok svud oko mene djevojke prostiru bijele čaršave sokacima Baščaršije kojima će proći kolona naših partizana, da bi meni, pjesniku ne ratniku, prije nego dušu ispustim, položili na prsa, na mjestu gdje srce moje sve slabije udara, prsten Skenderbega na kome je minijaturna kaciga nacionalnog junaka sa padina Kruje. Potom čujem kliktaj orla koji se strmoglavljuje nad utvrdom Starog Bara i naliježe kandžama na krst tornja benediktinskog samostana, dok sa džamije imam poziva sve ljude da kušaju bajramsku baklavu. Brzo se smrači, jer još studen sa Rumije spušta maglu, no ona ne može ugušiti muziku svadbe Muslimana iz Gorane. Bubnjevi rugovskih plesača ulaze u crmničko oro po kome djevojke siplju lavandu i grančice zanovijeti, a knezovi Seoca, Godinja, Limljana, Dračevice i Krnjica sve svoje Lekiće, Lekoviće, Orlandiće, Pekiće, Dobrece, Lukiće i Karanikiće zovu u balkanski parlament da prime dekret o kumstvu bosanske Krajine i Skadarskog sandžakata… Čuje se iz daljine poziv Kralja Nikole o braći sve tri vjere.
Sanjam i dalje lijepi san, kao da je noć beskrajna i sigurna, kako me u Draču čeka moj Arian u pastelnozelenom salonu bektaša, a ja ga tada molim da odigramo derviško kolo. Ne prihvatam da mi iglom izbuše jagodice, ali uzimam iz ruku prijatelja struk bosiljka i umećem ga iza uha – mirišu iz stručka duše mojih pravoslavnih. Tada umah stiže do naših ušiju pjesma pekara iz sokaka u Đirokastru, u kome je Enver Hodža, dok bijaše dijete, uspavljivan u koćeti pjesmicom mjesne popadije, a ja s Arianom počeh da ponavljam „o Saraj’vo bosanski Stambolu!“ Odvode nas potom neki silni orlovi na brod koji saobraća na liniji Saranda-Porto Hendek. Brod bijel, paluba puna putnika u crvenim i zelenim majicama.
Još sam u snu, čvrstom utočištu želja, pa me sada prijatelj iz Vasojevića vodi na svoja grobljišta. Sa krstača se bijele prezimena plemenika: Veshi, Bullati, Zogu, Kollashini, Leshi, Peraj, Gjurbaj. „To su sve partizani naših krajeva pali od izdajničke ruke“, šapće mi u uho prijatelj. „Od kojih izdajnika?“, pitam. Odgovara: „Onih koji nisu vjerovali u balkansko bratstvo naroda, u jedinstvo u razlikama, koji nisu poštovali Drugost kao samoga sebe’“.
Sanjam, dakle, i dalje o nemogućoj misiji, ali mi nešto govori da je ova noć dovoljno dugačka da otrpi još plemenitog galimatijasa… Hoće neki starac patuljak, nahrupio u moj sanak preko reda, da me poduči istoriji, deklamuje mi zakletve o identitetima, pa slušam tu recitaciju na izmiješanim jezicima Balkana, deklamaciju o tome kako se sve od ilirskotračanoslavenskogrčkotuskog urotilo protiv dobrote i naivnosti, a ja dalje osjećam (iako mi stručnjaci za tumačenje snova šapuću da se u snovima osjećanja ne osjećaju), kako se u moj san uspinje, kao bjelouška što se gamižući ptičjem gnijezdu punom ptića primiče, da je baš to, insistiranje na identitetima najviše doprinijelo gubljenju identiteta svih naših balkanskih naroda. Jer identitet Građaninu niko i nikada oteti neće moći. Ne mogu nitkovima u mom snu dokazati da se identiteti podrazumijevaju, a ne dokazuju, jer čim se takvo što počne dokazivati, od nesoja ona naraste do pokolja koga u moj san neću.
Moj zanos koga sobom održavam o nezavisnoj međunarodno priznatoj Crnoj Gori i nezavisnom multietničkom i multivjerskom Kosovu, i jednobitnoj BiH, možda će postati java jača od nade kojom me obasipaju putnici što su upravo, okupiravši maltene sav prostor mog sna, izišli iz broda koji ih je iz Sarande doveo na crnogorski Pristan. Provlačim se kroz gomilu putnika iz sna i jednom od njih tražim crvenu majicu. On mi je pruža, a ja je oblačim, ponosan.
Vičem, kao da se to ne zna, kao da to svakom već nije jasno u mojim snovima da je slogan pogođen po mjeri nade. Bijela slova na tamnocrvenoj površini pamučnog platna na mojim prsima: „Moji Albanci“, „ Naša Crna Gora“, „Jedinstvena Bosna i Hercegovina“.
Sanjam san da me strah da se probudim. Jer u mom snu još kojiput defiluju moji Albanci koji me čuvaju od naših Crnogoraca, a Crnogorci brane Bošnjake od Srba, dok naše Albance spašavaju njihovi Muslimani od mojih Srba, koji su i naši Crnogorci, i sve se vrti hipnosom mojih želja da se sva naša sudbina, dobrim dijelom patna i zajednička, uputi pravom stazom suživota koji nije tako dalek, ni tako težak, ako se uspije pobrkati „moj“ i „naš“ u jedan veliki, jedinstveni, a jednog dana stvarni život skupnosti. Kad će doći i čas da meni za ovakvu želju i nadu neće trebati da tonem u teške snove, jer ću biti u javi zajedničkog života i zajedničke budućnosti Balkana. Ni Otvoren ni Zatvoren već – NAŠ BALKAN! Do tada – sanjam san.
(tačno.net)
