недеља, мај 19, 2024

Razmišljanje o filmu i filmskim stvaraocima u vremenu laži, nečasti, prijetvornosti i nemorala

Slične objave

Podeli

Igor Galo

Igor Galo (Foto: portalforum.rs)

U okruženju u kojem tavorimo zadnjih decenija za ukupan život, stvaralaštvo, tako i za umjetnost naročito filmsku, nema uvjeta kvalitetnog postojanja, niti može biti – koliko god se mi prikazivali sebi i svijetu drugačijim, odnosno – boljim!

Zapravo, pravo pitanje bi bilo gdje bi se časno i pošteno moglo bilo što “naučiti”? Gdje se “uči” umjetnost, kako se “uči” biti pisac, kako se “nauči” biti režiser, kako se nauči biti čovjekom – kad odrastaš u okruženju laži, prevara i kriminala svake vrste  čak i u institucijama kulture, znanosti – u akademijama lijepih umjetnosti?!

Možda ipak… ukoliko oni koji “podučavaju” jesu i sami  potvrđeni umjetnici, ali potvrđeni protokom vremena i verifikacijom koja ne podlježe utjecaju politike, “kritičara” i “elite” koja između sebe odabira i promovira “elitu”, “ugled” i “važnost” – iz svog najbližeg interesnog kruga –  samo za vlastitu samoodrživost u istoj kaljuži nakaradnih vrijednosti!

Imamo li mi takvih “učitelja” u akademijama “lijepih umjetnosti”? Nemamo!

“Umjetnost ne bi bila umjetnost kada ne bi svakom čovjeku davala mogućnost za vlastiti doživljaj. Naravno, za izraziti se o “vlastitom doživljaju” potrebna je spremnost i određena jasnoća u razumjevanju svijeta oko sebe, ali  bez razumjevanja  onih sa druge strane “brvna” koji trebaju podržati  “vlastite doživljaje” autora i kreativaca – nema realizacije “doživljaja”…

Nije najvažnija spremnost, u smislu nekog znanja, čak niti obrazovanja, nego duhovna otvorenost i duhovni nivo autora – i njegovo prihvaćanje svijeta oko sebe. Ne toliko razumjevanje – koliko prihvaćanje. Ukoliko prihvatiš, onda ima šanse da ćeš nešto razumjeti ili će doći  moment kada ćeš razumijeti, ukoliko budeš znatiželjan, razuman i strpljiv.

Za decenije svoga razvoja film je već izborio mogućnost i pravo da oblikuje i izražava duhovni nivo čovječanstva, nivo čovjekove kulture – sopstvenim sredstvima. Ima ogromnu dostupnost, a time i moć!  Uvjeren sam da u našoj epohi kulturni nivo vlastite zemlje bolje od svega može izraziti upravo film kao što je u antici to uradila drama… Po mom mišljenju film nije profesionalni, već prvenstveno moralni čin! Antička drama je moralni čin, zato je suvremena!

Nažalost unazad tridesetak i više godina svjesni smo  nivoa vlastite zemlje na polju – moralnog čina!

Umjetniku, ukoliko on to zaista jeste po vlastitom iskrenom opredjeljenju, daje vjeru i ispunjava osjećajem sopstvenog dostojanstva kako sebe tako i sve koji su učesnici i svjedoci njegova djela.

Ne smatram da za doživljaj umjetničkog djela treba imati specijalno obrazovanje – što je dokazano na brojim primjerima u povjesti ljudske kreativnosti.

Prije svega je neophodno biti duhovno bogat čovjek. Duhovnost se stiče kroz odrastanje, kroz odgoj unutar obitelji i vlastitom voljom za znanjem… Najbolji filmski redatelji uvjek su “pjesnici” u duši. Njihova djela protok vremena samo uzdiže.

Film je velika i visoko vrijedna umjetnost, ali samo od autora sa čvrstim MORALNIM stavom. Tek tada bih film postavio između muzike i poezije, bez obzira što je film tako mlad u odnosu na muziku i poeziju”!

Ovo unutar navodnika nisam baš ja osobno smislio… parafrazirao sam  misli  iz knjige “Nedorečenosti Andreja Arsenjeviča Tarkovskog”, priređeno od Miroslava Bate Petrovića.

Nažalost, Tarkovski i njegova razmišljanja ne dopiru do filmskih akademija…

Naši problemi i dalje ostaju  unutar “manipulacija, laži i kaljuže” kojom smo okruženi u svim segmentima hrvatske “društvene zajednice”.

Termin “zajednica” shvatite uvjetno!!