недеља, мај 19, 2024

Nećemo Tita – Šapić se pita?

Slične objave

Podeli

Hrvoje Klasić

Hrvoje Klasić (Foto: NIN/Zoran Ilić)

Uvijek me razveseli kada shvatim da poznate osobe koje volim zbog sportskih, glumačkih ili pjevačkih umijeća imaju i ljudske kvalitete zbog kojih ih onda još i više zavolim. Zato npr. posebno cijenim ljude poput Vlade Divca, Nikole Đurička i Bajage. S druge strane, uvijek se razočaram u pojedince koji se u onome čime se bave pokažu izvrsni, ali podbace u svojim pogledima na svijet i ljude oko sebe. Jedan od takvih je i Aleksandar Šapić.

Nevjerojatno talentiran sportaš i rijetko netalentiran političar. Vokabulara skromnog profinjenošću, ali vrlo bogatog lapsusima, u javnim nastupima često grub, netolerantan i bahat.

Ono što mi kao povjesničaru posebno bode uši njegova su naučno neutemeljena, subjektivna i vrlo ostrašćena tumačenja prošlosti. I nije ovo prilika da gospodinu Šapiću dokazujem da oni koji su tokom cijelog Drugog svjetskog rata naoružavani i plaćani od okupatora, i koji su se godinama s nacistima, fašistima i ustašama kao suborci borili rame uz rame, ne mogu biti primjer srpskog antifašizma ni patriotizma. Mislim naravno na Mihailovićeve, Pećančeve, Đurišićeve, Đujićeve i ostale četnike.

Pritom, Šapić ne mora vjerovati meni, dovoljno je da pogleda samo neke od doslovno više stotina njemačkih, talijanskih, ustaških i britanskih dokumenata koji to dokazuju. Ali bojim se da ni to ne bi pomoglo. Jer Hegel kao da je svojevremeno mislio na gospodina Šapića kada je konstatirao: ako činjenice ne idu u prilog tezi, to gore po činjenice.

Najnoviji izlet u prošlost uspješni vaterpolist i manje uspješan gradonačelnik poduzeo je kako bi opravdao svoju ideju da se grob predsjednika socijalističke Jugoslavije Josipa Broza Tita ukloni iz Beograda. Bio bi to, po Šapićevom mišljenju, simbolički obračun s komunizmom kao najpogubnijim razdobljem u povijesti srpskog naroda. Na mjestu Titovog groba i Muzeja Jugoslavije tada bi osvanuo muzej posvećen srpskim velikanima, među kojima je posebno spomenuo upravo četnike. Je li komunizam i na koji način bio najpogubnije razdoblje srpske povijesti, a time i Tito najpogubniji srpski vladar, doista bi se dalo raspravljati.

Ali uvažavajući pravo svakoga na slobodno mišljenje, ta analiza ipak prevazilazi znanje i stručnost Aleksandra Šapića. Naravno, svatko tko prati događanja u Srbiji zna da ova „ideja“ nije poziv na nepristrano, netendenciozno i neselektivno suočavanje s prošlošću. Ovo je isključivo predizborna poruka, i to vrlo loša. Jer samo onaj političar koji nema planove za ljepšu budućnost bavi se planskim uljepšavanjem prošlosti.

Uostalom, Šapićeva ideja čak nije ni originalna. Davne 1991. Vojislav Šešelj imao je još konkretniji plan. Osim prijedloga da se Titovi posmrtni ostaci presele u Hrvatsku, donio je vođa radikala i glogov kolac na grob kako bi poput svojevrsnog egzorciste pomogao istjerivanju zla iz Srbije. Hoće li Titov grob naposljetku biti preseljen i gdje, ne znam. To ovisi o više faktora. Prije svega o državnim vlastima u Srbiji jer je Muzej Jugoslavije, u okviru kojega se nalazi i Titov grob, državna a ne gradska kulturna institucija. Između ostalog, ovisi i o volji Beograđana koji će na predstojećim izborima odlučiti zaslužuje li Aleksandar Šapić sa svojim idejama još jedan gradonačelnički mandat. Ako bi se mišljenja na ove dvije instance poklopila u smjeru Titovog iseljenja iz Beograda i dalje, ostaje pitanje kome bi se Tito uselio.

Zanimljivo, na ponude „udomljavanja“ nije trebalo dugo čekati. Posebno su me, moram priznati vrlo ugodno, iznenadile reakcije iz Hrvatske. Prvi se, kao mogući sponzor eventualnog preseljenja Titovih posmrtnih ostataka u Kumrovec, ponudio jedan ugledni hrvatski biznismen. Tim povodom je izjavio: „Nikada nisam bio komunist, moji su bili bogataši i bez toga, a ja ga do 90-ih godina nisam volio. No, u međuvremenu sam sagledao i zaključio da je on bio pravi lider, koji je znao voditi zemlju. Tito je držao skupa tri religije i šest nacija, a od pola Europe smo bili ekonomski bolji, imali smo slobodu kakvu nitko nije imao.“

Na isti način reagirali su stanovnici Kumrovca i njihov općinski načelnik. Ali i veliki dio hrvatske javnosti. Prema anketi provedenoj neposredno nakon Šapićeve izjave, oko 70 odsto građana Hrvatske podržalo je Titov „dolazak“ u Kumrovec. U stvari, ovakve reakcije samo neinformirane mogu iznenaditi, a one ekstremno desnih uvjerenja razljutiti. Ali očito i jedni i drugi predstavljaju manjinu u hrvatskom društvu. Jer unatoč svemu što se posljednjih trideset godina događalo u Hrvatskoj, unatoč dugogodišnjoj vladavini HDZ-a, unatoč nekad manje, nekad više uspješnim pokušajima revidiranja prošlosti, u anketama kojima se bira najvažniji Hrvat svih vremena – redovito pobjedu odnosi upravo Josip Broz Tito. Uvažavajući sve mane, propuste i pogreške Tita i komunizma, većina građana Hrvatske s vremenskim odmakom i tridesetogodišnjim iskustvom nezavisnosti i demokracije očito ipak može racionalno procijeniti gdje su bili i što su (u svijetu) značili nekad, a gdje su i što (u svijetu) znače danas. I možda ključno, svjesni su neusporedivosti današnjih hrvatskih političara s Josipom Brozom Titom kada su u pitanju odlučnost, hrabrost, vizionarstvo i međunarodni ugled.

Umjesto vlastitog zaključka, učinilo mi se zanimljivijim prisjetiti se jedne narodne mudrosti s početka 2000. Nakon smrti Franje Tuđmana i izbora Stjepana Mesića za hrvatskog predsjednika, netko očito nezadovoljan promjenom na vrhu odlučio je na zidu u Splitu napisati: „Sveti Ante, ako si u stanju, uzmi Stipu, a vrati nam Franju“. Netko još nezadovoljniji ispod je nadodao svoje mišljenje: „Sveti Ante, da se mene pita, uzmi oba, a vrati nam Tita“.

Pametnom dosta!

Šapiću?

(NIN, 10. april 2024.)