Heni Erceg
Vijest nije dobra i svakodnevno se ponavlja: “Stanoviti Z.M. opet je viđen kako s kantom benzina polijeva dio Hrvatske i potom šibicom izaziva požar. Osim po Hrvatskoj, Z.M. često prelazi i granicu s Bosnom, pa tamo posebno razuzdano potpaljuje sve što stigne. Identitet mu je poznat, ali se policija ne usuđuje prići, iako postoji realan strah da bi mogao dignuti u zrak čitavu Hrvatsku. A i šire. Jasno je da je riječ o piromanu kojega bi svaki pošteni sud poštedio zatvorske kazne i smjestio u neku psihijatrijsku ustanovu zatvorenog tipa.“
Ali vrag je u tome da je taj Z.M. zapravo predsjednik RH, koja pak nema demokratski standard prema kojemu nacija svako toliko saznaje o mentalnom stanju prvog čovjeka države. Koje svakako nije dobro. Nego je očekivano šizofreno u političara koji je prevalio dug put od tobožnjeg ljevičara do rigidnog desničara. Tako Hrvatska na svom čelu ima dokonog piromana koji je čvrsto odlučio nadmašiti svoga ideološkog oca, zlokobnog diktatora Franju Tuđmana koji je upravljao državom čak i u terminalnoj fazi bolesti. Iako zdrav u glavi nije bio nikada, a što je i rezultiralo mahnitim pokušajima aneksije dijela Bosne, suzbijanjem ljudskih prava i nježnim odnosom prema ratnim zločincima.
Uglavnom, opasno je Z.M. nastavio tamo gdje je Tuđman stao, vrijeđajući Bošnjake i politički razgrađujući Bosnu, sve do izjave da se u Srebrenici dogodio genocid, ali možda i nije, jer ako se pomor „samo“ 8.000 pripadnika bošnjačke etnije smatra genocidom, onda ćemo, kaže „stručnjak“, morati holokaustu dati neki drugi naziv. A tu je i hrvatski Vukovar, pa mi „ne govorimo da je to bio genocid“. Dakako te je 1995. – kada je, zahvaljujući i zločinačkom pothvatu HDZ-a, kako je sud u Haagu okarakterizirao pokušaj hrvatske aneksije dijela BiH, srpska vojska mahnito ubijala u Srebrenici i etnički čistila dijelove buduće Republike Srpske – Z.M. činovničio negdje u zavjetrini Tuđmanove sinekure, daleko od svakog rata.
A negdje tada, dok smo u Feralu uporno pisali o državi nastaloj na zločinu, zazvonio mi je telefon, a Nešto, imena Snježana Živanović, s druge strane žice kazalo je: “Pucat ćemo ti djetetu u noge.“ Prijetnja je bila zastrašujuća jer je dolazila od pripadnice policije, optužene za teški ratni zločin – ubojstvo tri člana srpske obitelji Zec. U Zagrebu koji rata skoro okusio nije. Marija Zec nije međutim imala tu sreću da je S.Ž. na vrijeme upozori da će joj ubiti dijete, jer da jest, možda bi se obitelj na vrijeme sklonila daleko od pripadnika takozvane Merčepove skupine. Ovako, došli su te hladne decembarske noći 1991. Snježana i drugari, odmah ubili oca Mihajla, a majku i malenu Aleksandru još u pidžamama odveli u šumu iznad Zagreba i tu im onako junački pucali u glavu. I potom ih bacili u obližnje smeće. Bili su u uniformi hrvatske policije, vozili policijski auto, imali policijsko oružje, bili su legalni pripadnici odreda na čijem je čelu bio ratni zločinac Tomislav Merčep.
Uhvaćeni su i priznali zločin, ali onda zbog tobožnje proceduralne greške pušteni, da bi potom, nakon otkrića stravičnih pokolja srpskih civila u Pakračkoj Poljani, neki bili kažnjeni tek simboličnim zatvorskim kaznama, a Siniša Rimac koji je ubojstvo Mihajla Zeca odmah priznao za svoj je „herojski“ čin odlikovan od strane ministra obrane, dok ga Poglavnik postavlja u svoj počasni gardijski zdrug.
Ta morbidnost jedne zločinačke vlasti našla je eto svoje uporište i opravdanje u cinizmu koji upražnjava piroman na čelu Hrvatske i promotor toga zlokobnog režima, pa obogaljen od elementarne ljudskosti tvrdi kako država nema ništa s ubojstvom male Aleksandre, kako su to napravili pojedinci u slobodno vrijeme, a da je dvoje skrivene i zato preživjele djece obitelji Zec dobilo odštetu. Stoga je, kaže, djevojčica tek slučajna žrtva rata, a ne simbol bestijalnosti režima koji je ubojice ugradio u sistem, s pravosuđem koje je vođi tih razularenih zločinaca i savjetniku ministra policije, Tomislavu Merčepu, 90-tih udijelilo stotine tisuća kuna koje mu je tjednik Feral Tribune imao isplatiti za „duševne boli“ zbog naših tekstova o ubijanju srpskih civila u Pakračkoj Poljani od strane njegovih ljudi.
Takav režim danas bešćutno brani šef države, negira ulogu legalnih organa u ubijanju male Aleksandre, pravdajući taj režim lažima o odšteti preživjeloj djeci, Gordani i Dušanu Zec. A riječ je bila tek o dobroj volji tadašnjeg premijera Sanadera da im isporuči određeni novčani iznos, pa na gnjusnu retoriku Milanovića: “I što još treba?“, tek podsjetnik da im država nikada nije vratila kuću u Zagrebu, da ubojice nisu kažnjeni, nego nagrađeni, da su oni koji su sudski proces zaustavili i dalje istaknuti članovi vladajuće partije itd., itd. Zato Hrvatska za predsjednika ima moralnog invalida, opsjednutog vojnom uniformom koju je u ratu kukavički zamijenio odijelom, kurčeći se negdje u zavjetrini Brisla kamo ga je smjestio idol mu Franjo Tuđman.
I još, sav je taj bešćutni užas u opasnom stanju nacionalističkog transa izgovorio na dan kada je malena Aleksandra mučki ubijena u blatu Sljemena. Od strane Države.
