SRAM i SMRAD su imenice i činjenice, ali SRAM nije činjenica jer nema efikasnog mjernog sustava koji bi ga izmjerio. Efikasnog „lijeka“ protiv tog zla – nema, jer se, kao što rekoh, ne može izmjeriti, niti detektirati kod pojedinaca, a o grupnom, kolektivnom SRAM-u nema ni govora!
Igor Galo
Sad ću vam kaz’ti!
Protiv SMRADA ima raznih mirisa, sprejeva, ali su gori od samog izvornog, nepatvorenog smrada, vjerujte mi na riječ – nikakav ga deodorans ne može trenutno anulirati… ostaje prisutan taman dovoljno da se svi usreće koji nesretnim slučajem uđu u prostor kontaminiran smradom. Dok se sam izvorni „proizvođač“ smrada na njega lako navikne… ipak je to njegov smrad, čak ga niti ne osjeća – s vremenom… dotle je to došlo! Ja. na primjer, nepogrešivo razlikujem svoj „smrad“ – od tuđeg smrada… isti sam kao moj pas! Neš’ ti meni podvaliti tuđi smrad!
SMRAD i SRAM su imenice i činjenice kao što rekoh, koje od pamtivijeka dominiraju u svijesti i prostoru ovog jadnog ljudskog roda. Sram se ne vidi, niti osjeća – neopipljiv je. SMRAD, također dominira od pamtivijeka u našem društvu, nije ni on opipljiv, ali se osjeća za razliku od onog prvog…
Posebnost SRAM-a je da se ne može izmjeriti nekim instrumentom, naime takav instrument još nije otkriven. Savršen fenomen. Potpuno nematerijalan, a svi znaju da bi mogao biti tu negdje oko nas, kruži oko nas, čak je i u nama, ali tko da ga učini vidljivim? Fenomen SRAM – ne ukazuje se, nema opipljive i mjerljive manifestacije u ovim krajevima, osim ako dotični subjekt koji osjeća SRAM to sam ne obznani – što bi bilo ravno čudu u Međugorju?! Već sama objava da se „nečega sramiš“ bi bila ravna čudu – ni majka ti ne bi povjerovala!
Usprkos tome više od devedeset odsto Hrvata katolika, vjeruje da postoji – SRAM, ali im se on, SRAM, ne ukazuje. Tu ne pomažu „vidjelice“ iz Međugorja, one će prije vidjeti Gospu nego SRAM kod samih sebe!
Okreni-prevrni SRAM ne postoji u nas Hrvata. Mnogi ga nikad nisu osjetili, niti neće, čak niti u rano jutro kad se umivaju ispred ogledala – tada pogotovo nema šanse. Oni ionako vide samo ono što žele vidjeti.
Ta jednostavna riječ SRAM, sklepana oko samo jednog samoglasnika, najmističnija je od svih pojmova koji se riječima može opisati. Svatko normalan misli i uvjeren je da zna da SRAM postoji, ali navedite mi barem jednu osobu koja je javno izgovorila: Sram me je za … i onda nabraja što je sve sramno učinio ili sramno odobrio – od najprizemnije ulične varijante SRAMA do isto tako prizemnog SRAMA koji se u našem Saboru i oko njega događa… u Vladi, u svim Ministarstvima, socijalnim službama, bolnicama i hitnim službama… pa i na tek završenim IZBORIMA u Hrvatskoj!
SRAM nigdje nije evidentiran. Znam da se pojeinci intimno srame, ali neće priznati. Međutim, ja priznajem da me je sram od toga što nam se nudi kao demokracija i demokratski IZBOR u vlastitoj državi!
Uvažavajući tužnu činjenicu da vam nitko nije rekao ili nije skupio petlju da to prizna, da prizna da ga je SRAM, moram ponovno konstatirati da sram ne stanuje kod nas u Hrvatskoj.
Jadna mi je utjeha, jer SRAM ne stanuje niti na drugim mjestima na ovoj planeti – besramlje je globalna pojava!
Mora biti da smo cijepljeni protiv SRAMA u paketu sa svim onim cjepivima protiv ospica, TBC-a, HIV-a, COVID, HTV-a, HDZ-a, boginja velikih i malih i drugih pošasti…
Nije nas puno miliona, mislim Hrvata, mnogo je više miliona razloga da nas bude sram, što se svakodnevno vidi – ali tko to želi vidjeti? Međutim, kao što rekoh, kod nas SRAM ne stanuje, pa se i ne vidi. Mi ne vidimo SRAM koji stanuju OVDJE, u našoj kući, ali svakog drugog ćemo laka srca etiketirati sa: Sram te bilo!
Nažalost ta etiketa ne pogađa nikoga! Cjepljeni smo od srama – SVI.
Slijedeća imenica za koju sam se zakačio zapravo je benigna u odnosu na SRAM, ona je – SMRAD!
I ta jednostavna riječ, nažalost, ima samo jedan samoglasnik, kao i ona prethodna. Međutim, ta riječ SMRAD je potpuno ljudska, doduše i SRAM je ljudska ali hoću reći da je SMRAD primjerena svim ljudima bez ikakve rasne, etničke ili druge podjele. Svi smo ujedinjeni u SMRAD-u.
Na svu „sreću“ proizvodnja smrada je naš svakodnevni posao, to je naš usud i naša sudbina sve dok smo živi. Prednost SMRADA u odnosu na SRAM je u tome što za SMRAD imamo ugrađene detektore, pa je SMRAD mjerljiv, može ga se izbjeći, zaobići, izbjeći u neku drugu zemlju, iseliti se u Irsku na primjer… Sada više ne vidim zemlju GDJE bi se mogao izbjeći SMRAD!
Priroda se pobrinula, dala nam je nos i osjetila, ali to nije bila naša zasluga. Od svog začetka, od rođenja i prvih pelena … ljudsko biće najprije proizvede smrad, čak prije prvog glasa – zatim tako i nastavi čim punoljetno „glasuje“, kada bira smrad na „slobodnim“, jošte „demokratskim“ izborima?!
Ukoliko bude malo sreće, znanja i dobre volje roditelja, baba, tetaka, dedeka – (bez nadležnih socijalnih službi) … učini i poneku radost drugome, pa uspije svoj ukupni smrad prema okruženju svesti na podnošljivu mjeru – puna kapa. Ali to još nismo dočekali!
Sa svojim smradom se treba znati nositi, ali to malo nas zna i može. Oni nešto bolji među nama znaju SMRAD svesti na minimum. Međutim, ima i onih koji čak i svoj vlastiti smrad ne mogu kontrolirati, pa smrad šire nekontrolirano, što se dosta osjeti u posljednje vrijeme diljem metropole, a tek po provincijama…
Čovjek je u osnovi slab, nemoćan i jadan – političar, radnik, prosjak, pravnik… Svi nosimo svoju kanalizaciju sa sobom. Mnogi demokratski izabrani stjegonoše/barjaktari, svoju kanalizaciju baš prazne naokolo po Lijepoj našoj… a to pražnjenje traje li ga traje…
Međutim, imuni smo na sve, ne može nam nitko ništa, jači smo i od života i od smrti – dok nas ne sjebu „mangupi u našim redovima“.
Drugih neprijatelja nemamo!
