Heni Erceg
Opet se plazilo po grobljima i u političko-propagandne svrhe krčmilo tužne uspomene, opet je žrtvoslovni puk plesao kako je gazda krčme gudio, opet nas se podučavalo tko je agresor, a tko žrtva. Trideset i jednu godinu od kad su se ratni zločini dogodili i kada bi iole civiliziranom narodu već doprlo do zakrečene svijesti da je vrijeme da se mrtvi prepuste miru svojih grobova, ali ne, jer bez te stalne, i ove godine ponovljene zloupotrebe žrtava Vukovara, grada kojega su onomad uništile, ubile, JNA i srpske snage, bez uporno podgrijavane mržnje prema svakom Srbinu, makar da je u ratu bio dijete, možda bi konačno došao politički kraj likovima poput gradonačelnika toga grada.
Vulgarnog desničara koji političke bodove može skupljati samo ako konstantno drobi o Srbima kao neprijateljima, dok mu istodobno grad koji vodi ubrzano izumire, unatoč silnim parama koje se tamo godinama slijevaju. Pa odlaze i Hrvati i Srbi, ovih potonjih po zadnjem je popisu stanovništva ostalo čak nedovoljno za korištenje prava na javnu upotrebu ćirilice.
Prava doduše koje se, unatoč zakonu, nije poštovalo, nego su ploče s ćiriličnim nazivima razbijene dočim su postavljene. Sad kad očnjake više ne mogu keziti na ćirilične natpise, tamošnji su „rodoljubi“ morali pronaći nešto drugo čime bi ostatak svijeta, izvan svoga uskog horizonta, uvjerili kako srpski agresor ne spava, iako se, eto, Srbi u Vukovaru broje prstima jedne ruke. Pa je prvi čovjek grada upravo zaprijetio kako će naredne godine zabraniti – pazi: zabraniti! – šefu srpske stranke i koalicijskom partneru vladajućeg HDZ-a da kao i svaku godinu na dan pada Vukovara u Dunav baci vijenac za sve žrtve rata. Jer dakako, ubijeni srpski civili ne smiju se smatrati žrtvama, nego su oni isto što i ratni zločinac Ratko Mladić, osuđen u Haagu na milijun godina robije.
Između ostalog i zbog masakra u selu Škabrnja u dalmatinskoj zagori. Ali, 31 godina, ej, više od tri desetljeća, prošlo je od užasnog zločina Mladićevih hordi u tom selu, pa ipak nedovoljno da se, ne samo potomci umlaćenih Hrvata, nego i profesionalni „rodoljubi“, barem u ime one krunice koju prebiru po rukama, ponašaju pristojno prema predstavnicima Srba koji su na tamošnje groblje došli protokolarno odati počast ubijenim hrvatskim civilima. Ovu godinu taj je zadatak dopao potpredsjednicu Vlade iz redova SDSS, Srpkinju kojoj je u trenutku polaganja vijenca dio prisutnih – koji pamte i ne praštaju, jer su im mozgovi uspješno isprani desetljetnim političkim uvjeravanjem kako su svi hrvatski Srbi prikriveni zlotvori – naprasno okrenuo leđa.
Anja Šimpraga, međutim, u doba kada se masakr u Škabrnji dogodio imala je samo pet godina, a koju godinu kasnije dječjim je očima gledala onu nepreglednu kolonu hrvatskih Srba koji su nakon akcije Oluja napustili Hrvatsku. Srbija ih nikada nije prihvatila kao svoje, a Hrvatska je napravila sve da im povratak oteža ili onemogući. Tako je popis stanovništva i pokazao radikalan pad broja Srba, skoro pa dovoljan za konačno ostvarenje povijesnog sna o njihovom tek simboličnom udjelu unutar pročišćenog hrvatskog bića.
Gruba istina uhvaćena je pak na fotografiji na kojoj se – među onom grupom odraslih koji su srpskoj predstavnici prezirno okrenuli leđa, dajući do znanja da je i ona „agresor“ – nalazi i netko tko tu nikako, ni po kakvom iole moralnom zakonu ne pripada. A to je dijete! Sasvim malo dijete kojemu su roditelji, i sami dakle vršnjaci Anje Šimprage, morali objasniti zašto ne smije gledati kako teta polaže vijenac. Što su mu rekli? Da je to vještica koja će ga pojesti bude li je gledao? Ili njihovu plošnu, opasnu „istinu“ da je teta koja se saginje nad spomenikom njegova djeda ili pradjeda, zapravo njihov ubojica? Ovako ili onako, dragi su roditelji produbili spiralu zla, podučili dijete tko je žrtva, a tko agresor, makar je taj „agresor“ koliko jučer također bio tek curetak i također nevina žrtva besmislenosti svakog rata. Zloupotrebom djeteta podučili su ga da su mu i mali Srbi, njegovi preostali vršnjaci, olovni neprijatelji u koje ne smije imati povjerenja, a kamoli im biti prijatelj.
Uglavnom, djelovali su pedagoški i preventivno, s uzornom terenskom nastavom, na pamet im nije palo da to dijete ostave doma, dok oni opet budu podatni instrument u rukama elita koje tavore na davnim stratištima i uvijek friškim etničkim mržnjama.
A zamislimo, samo zamislimo kako to dijete, tako sićušno, stoji uz bok mlade Anje Šimprage pred tom mučnom grobnicom i koliko bi se tada i ona sama, također ustrašena, osjećala bolje. Da, zamislimo nemoguće. Zamislimo da su Vukovar ili Škabrnja engleski gradić Coventry, mjesto najžešćih njemačkih razaranja, kada je u studenom 40. na njega nasrnulo više od 500 bombardera koji su u jednom danu ubili skoro 600 ljudi i uništili 60 tisuća kuća. Samo što su mještani Coventryja odbili živjeti životom žrtve, pa zato uvijek sudjeluju na komemoriranju njemačkih žrtva Dresdena, sa zemljom sravnjenog od savezničkih bombi. Još su donirali i zlatni križ tamošnjoj katedrali, sve kao znak želje za pomirenjem dvaju naroda. Žrtve i agresora to jest.
Mladina
