Vedran Sršen
U posljednjih trideset godina, dakle od stjecanja svoje samostalnosti, pod plaštom domoljublja uvuklo se zlo u Hrvatsku prikazujući se kao dobro. Zajednica u kojoj se dobro povlači, stradava i kažnjava od strane svemoćne države, kod nas zarobljene od društvene elite izrasle i stvorene političkim odabirom u namještenoj kriminalnoj privatizacijskoj pljački, ima samo jedno ime – to je Država Zla. Rezime takve Hrvatske kao države zla, kada se podvuče crta ispod trideseto godišnje bilance njenog postojanja, i ne može biti drugačiji nego – Milijun stanovnika manje. Taj milijun manje znači da je na ovaj način shvaćena i vođena naša Hrvatska pogubna prvenstveno po sam hrvatski narod.
Ovo dakle nije država kakvu smo željeli, niti se u ovako vođenoj državi mogu ostvarivati hrvatski narodni interesi. Bezbrojni su primjeri koji to potvrđuju, a slučaj INE je najplastičniji.
U toj su državi dovedene u pitanje sve moralne zasade i općecivilizacijske vrijednosti, zgaženi simboli dobra poput mirotvorstva Josipa Reihl-Kira, istinoljublja Milana Levara, hrabrosti Ankice Lepej u htijenju ostvarenja pravednijeg društva, a srušen je i općeprihvaćeni simbol borbe protiv zla u cijelom svijetu Stjepan Filipović. Ovakva Hrvatska njih i ne zaslužuje. Ova Hrvatska slavi i u njoj stasaju i odgajaju se mladi na veličanju djela Mira Barešića i uz Budakov pozdrav „Za Dom Spremni“.
Takvoj Hrvatskoj naravno nije problem da jedan od najbližih suradnika Ante Pavelića, kako navode u Globusovoj ediciji „Tko je tko u NDH“, gimnazijski profesor Ivan Oršanić (1904.-1968.) zapovjednik Ustaške mladeži od 1941. do ljeta 1944. godine dobije ulicu u glavnom gradu Hrvatske Zagrebu. Na kraju rata će pod lažnim imenom pobjeći iz Hrvatske preko Bleiburga i tako poput mnogih izbjeći pravdi te se skrasiti u Argentini gdje će i umrijeti 1968. godine. Kada pogledate njegov životopis upitate se, pa zašto je uopće taj čovjek u Zagrebu glavnom gradu jedne od država članica EU dobio svoju ulicu? Čime ju je zaslužio?
Ivan Oršanić je ulicu u Zagrebu zaslužio u znak odavanja priznanja na obnašanju dužnosti zapovjednika Ustaške mladeži tijekom trajanja NDH. Ni po čemu drugome u svom se životu nije potvrdio. Da je Hrvatska normalna država koja bi to bila za nju blamaža, sramota i katastrofa. Zar djelo Ivana Oršanića zapovjednika Ustaške mladeži iz vremena NDH treba i danas u suvremenoj evropskoj Hrvatskoj biti vječna inspiracija i putokaz mladima za životno opredjeljenje?
Hrvati ne vole stvari nazivati pravim imenom. Tako je prošli tjedan održana sjednica saborskog odbora za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost o slučaju Danijela Bezuka i njegova terorističkog napada na Banske dvore u listopadu/oktobru 2020. godine kojom je prilikom Bezuk pucao na trojicu policajaca. U Hrvatskoj postoji radikalizam jedino na desnici, od Mosta, Domovinskog pokreta, HSP-a i sličnih, te i znatnog dijela HDZ-a. Na ljevici nema niti radikalizma pojedinaca niti radikalnih stranaka, čak je RH jedna od rijetkih evropskih država u kojoj nema Komunističke partije. No saborski odbor govori o različitim „oblicima radikalizma“ izbjegavajući kazati istinu da u Hrvatskoj postoji prvenstveno ustaški radikalizam koji je prijetnja i samom opstanku države budući se uvukao u sve pore društva. Vrhunac je cinizma da će hrvatskoj javnosti stavove odbora predočiti i ministar Tomo Medved – „Odbor poziva sve aktere na bezuvjetnu osudu svakog oblika radikalizma“. Taj isti general i ministar koji je svojevremeno u Dragama pokraj Pakoštana na otvaranju spomenika Miru Barešiću poručio da je „Miro Barešić jedan od najvećih hrvatskih domoljuba čije djelo i žrtvu moramo poštovati“, pretvorivši tako njegov teroristički čin u domoljublje, a ne kazavši naravno da je na Kraljevskom sudu u Švedskoj stoga osuđen na doživotnu robiju zbog svireposti izvršenog zločina. Vrlo je vjerojatno da su i te riječi ministra Medveda mogle biti inspiracija terorističkom Bezukovom činu. Medved očito misli da ovisno o političkim potrebama možeš istovremeno biti i inspirator i borac protiv radikalizma. Ne može se osuđivati „svaki oblik radikalizma“ slaveći i veličajući ustaške dužnosnike i NDH.
Hrvatsko školstvo je posebna priča. Nema tome dugo, možda dva tjedna, da su u mom omiljenom kafiću u Pločama njih četvero, dvije djevojke i dva mladića vježbali trenirajući nastup na pub kvizovima, što je postao gotovo način života mladih nudeći im dobru zabavu i poželjno znanje. Sva ta djeca sve znaju o afričkim plemenima i indijanskim poglavicama, kada je osnovan Peru a kada Mongolija, znaju imena svih potpisnika američke Deklaracije o nezavisnosti od 4.7.1776. godine, pa čak i koliko je robova imao jedan od autora Thomas Jefferson. Znaju i to koliko je od potpisnika koji su predstavljali 13 država koje su osnovale SAD bilo katolika a koliko protestanata, pa i broj masona među njima i iz kojih su loža. Čovjek ostaje zadivljen, frapiran i bude mu milo i drago u srcu kako naša mladež puca od znanja. Budući da sam poznavao jednu od djevojaka koja je znala konobariti u našem kafiću, upitao sam je mogu li im postaviti jedno pitanje, onako za vježbu. Pristali su.
„Neću vas pitati ni o Kambodži ni o Kajmanskim otocima, već o zemlji u kojoj ste rođeni. Odgovorite, kada je i gdje utemeljena i proglašena suvremena republikanska Hrvatska?“
Nijemo su se gledali shvativši da sve znaju o svim državama svijeta, džunglama i pustinjama, plemenima i narodima, ali ne znaju osnovno o Hrvatskoj – kada je i gdje nastala. Nitko od njih, a kažu da su među najboljim ekipama u gradu nije znao odgovoriti. Oni nikada u hrvatskoj školi nisu čuli da je 9.4.1944. godine u Topuskom proglašena Federalna Država Hrvatska. To je hrvatsko školstvo i RH danas. A sve to govori dovoljno ne samo o našem obrazovnom sustavu već i o društvenoj klimi koja 30 godina doprinosi radikalizaciji društvenih odnosa, jer dan kada je ustanovljena Republika Hrvatska zahvaljujući Josipu Brozu Titu i njegovom patriotskom partizanskom pokretu ne prepoznaje niti Zakon o blagdanima RH, dok se propast NDH obilježava kao Spomendan. Razlog te sramote je naravno u činjenici kako bi se izbjegla reći istina o tome da je Republika Hrvatska nastala kao plod žrtve i borbe Titovih partizana.
Svi narodi svijeta dan kada su ustanovili svoje države smatraju i slave kao najvažniji datum svoje prošlosti. Samo hrvatski narod još ne prepoznaje istinski dan svoje državnosti.
(Izvor: tačno.net)
