субота, јул 27, 2024

Istoricizam

Slične objave

Podeli

Svetislav Basara

Tema naše današnje kolumne su korist i šteta od istoricizma za istoriju i život. Da ne bih traćio karaktere, o tome šta je istoricizam se obavestite na Vikipediji. Mi imamo preča posla. Sigurno ste čuli – naročito ste to mogli čuti devedesetih – kako je „svaka taraba u Srbiji starija od najstarije građevine u Americi“.

Niko ne voli starost svoje zemlje i svog naroda (najstarijeg) kao Srbi koji, opet, uopšte ne vole da budu lično stari. Evo, recimo, Bogoljub Karić je – nakon konsultacija s lekarom i farmaceutom, kojom zgodom je saznao da su mu krvi sudovi dobro očuvani – odlučio da se zakonski podmladi za dvadeset godina, tako da se ubuduće ima smatrati da je rođen 1974-e.

Kao što se Karić administrativno, da ne kažem baš muljatorski, podmladio, srpske pseudoelite Srbiju veštački prave matorijom nego što jeste. Napomena: Pisac ne misli na Srbiju kao geografski pojam nego na Srbiju kao labavo povezani niz političkih zajednica od kojih je – paradoksalno – (u svom vremenu) najsavremenija i najmodernija bila upravo ona najstarija, čiji će utemeljitelj – ako Vladeta Janković osvoji vlast u varoši beogradskoj – završiti u Marinkovoj bari.

Ali viđite sad vraga. Kad bi se neki naš historik prevezao vremeplovom u prošlost i usudio se Stefanu Nemanji reći da je carstvije njegovo u stvari „srpska država“, taj se ne bi dobro proveo, u najmanju ruku bi mu sledovalo smuđenje brade. To stoga što je Carstvije Stefanovo bilo njegova privatna svojina.

Sva su ondašnja carstvija bila takva. „Naši narodi“ u to doba nisu imali nikakvu tržišnu, kamoli političku vrednost. Svi društveni odnosi su bili lični, a kako je to izgledalo, i o tome se obavestite na Vikipediji. Duga priča.

Istoricistički mit o neprekinutoj protežnosti srpske državnosti od Stefana Nemanje – neki dilberi tvrde od Adama – do današnjeg dana imao je pogubne posledice na srpsku istoriju i život. Da ne bude zabune, takvi mitovi su iz pragmatičnih državnih razloga ispredani u svim modernim nacijama, ali isključivo za školsku decu, omladinu i pesnike.

Nikome – bar nikome da znam, bar nikom pametnom – nije padalo na pamet da od toga pravi državnu politiku tipa „ako je to već bila naša država u 13. veku, zašto ne i bila i sada“. Rečeno – učinjeno. Srbija je šezdesetak godina restaurirala Carstvije Dušanovo i na kraju – uz gubitak 60% populacije – ostala i bez Srbije.

Baš tako. Od 1918. do 2006. godine – dugo je to vreme – Srbija jednostavno ne postoji. Naravno, sve vreme postoji kao geografski pojam, ali geografski pojam nije međunarodnopravni legitimitet.

Pisac hoće da kaže da problemi u kojima se davimo nisu posledica starosti naše države, nego njene mladosti. Republika Srbija će, ako bog da, tek 2024. postati punoletna.

Pisac još hoće da kaže da sranja u koja srljamo nisu posledica staračkog, nego mladalačkog ludila.

(Famozno Kuris, 10. februara 2022)