понедељак, април 22, 2024

O hrvatskoj empatologiji

Slične objave

Podeli

Više se slova napisalo o nevinim žrtvama oko Pojasa Gaze, više se zbog njih suza prolilo i kletvi bacilo, više se u Hrvatskoj za ova tri tjedna bogova opsovalo i prijateljstava razvrglo zbog zločina Hamasa i izraelske vojske nego zbog stravično jednakih zločina Hrvatske vojske u svih dvadeset osam godina od Oluje do danas

Piše: Boris Dežulović

Ašto kad bismo iz svakojutarnjih priča s Bliskog istoka izbacili precizne koordinate, što kad bismo mučnim svjedočanstvima o masakrima pristupili bez ključeva za čitanje? Što kad bismo, na primjer, u stravičnim izvještajima o palestinskom novinaru Waelu al-Dahdouhu, kojemu su ubijeni žena, kći, sin i unuk, ili nesretnoj židovskoj djevojci Shani Louk, od koje je nekidan pronađena samo odrubljena glava, prekrili oznake na uniformama ubojica i sakrili imena žrtava?

Ratom u Izraelu i vijestima iz Pojasa Gaze Hrvatska je, kao i ostatak svijeta, posvađanija nego ikad, ovaj put između onih što javno demonstriraju empatiju vješajući po društvenim mrežama Davidove zvijezde i palestinske zastave, oštro podijeljena na one koji zajedno sa službenim Zagrebom podržavaju legitimno pravo Židova na samoobranu i one koji jednako pravo traže za Palestince. Kakav bi, međutim, bio stav Hrvata o zločinima oko ograde u Gazi kad ne bi znali jesu li ubojice pripadnici Izraelskih obrambenih snaga ili gerilci Hamasa – jesu li dakle nevine žrtve stanovnici tamošnjih židovskih kibuca ili civili iz palestinskih kampova?

Bi li to bio a) razmjerno kredibilni test empatije za ubijene ili b) samo podmukla relativizacija zločina?

Hajdemo vidjeti. Ništa ne košta. Nas ništa ne košta.

Na primjer.

Vruće je bilo jutro, kao što je već u tim krajevima vruće u to doba godine, kad su se u naselju K. u graničnom pojasu začule prve potmule detonacije, a obzorom zaigrali stupovi dima. Stanovnici su u panici stigli tek pokupiti djecu i pobjeći do nedaleke stare školske zgrade, pa su u praznom naselju ostale samo ovce, krave, psi i petnaestak nesretnika prestarih za bježanje, koji nisu čuli što se događa ili jednostavno nisu bili dovoljno brzi. Dvojica su nekako uspjela zamaknuti do prvih stabala, tek da otamo oduzeti od straha svjedoče kad nekoliko minuta kasnije u naselje u brzim džipovima upadne vojska.

Bilo ih je nekoliko desetaka, naoružanih ručnim bombama i automatskim puškama. Iskočili su iz džipova i krenuli od kuće do kuće, razvaljujući vrata i pozivajući ljude unutra da izađu. Samo nekoliko trenutaka kasnije odjeknuo je prvi pucanj. Odmah nakon toga vreli je zrak presjekao kratki rafal iz automatskog oružja, i na naselje je uskoro pao gusti crni dim ispunjen neljudskim urlicima, psovkom, molitvom, rafalima, muklim krikovima stoke i cviljenjem pasa.

Što se točno toga jutra događalo u malom naselju K. u graničnom pojasu, pokazat će jednog dana temeljita istraga. Kako bilo, kad je sve završilo i kad su se prvi mještani usudili vratiti, zatekli su samo životinjske strvine i unakažene leševe, što su ležali po prašnjavim uličicama, kućnim pragovima, podrumima i oborima. Neki su bili ubijeni vatrenim oružjem, neki razneseni bombom, neki zaklani, neki zapaljeni: jedna žena ležala je bez glave, druga obnažena i silovana, treća živa spaljena u staji zajedno sa stokom. Ukupno četrnaest masakriranih tijela – od čega čak devet ženskih! – izbrojali su promatrači i aktivisti u malom pograničnom naselju K.

E sad.

Što u hrvatskoj percepciji ovog strahotnog zločina – napominjem, hladno rekonstruiranog iz izvještaja udruga za ljudska prava i svjedočanstava očevidaca – mijenja oznaka na uniformi napadača, odnosno nacionalnost i vjera žrtve? Ovisi li naš stav o zločinu jedino o tome je li naselje K. u stvari kibuc Kissufim ili izbjeglički kamp Khan Yunis preko puta – jesu li dakle ubojice u džipovima bili pripadnici Hamasa, što su onoga jutra provalili ogradu na granici Gaze i u osvetničkom bijesu upadali u židovske kibuce, ubijajući i paleći sve pred sobom, ili pak pripadnici izraelske vojske, što su koji tjedan kasnije u osvetničkom bijesu provalili u palestinske izbjegličke kampove s druge strane ograde, ubijajući i paleći sve pred sobom?

Ovisi li empatija oštro podijeljene Hrvatske zaista samo o tome jesu li zaklane, silovane i žive spaljene starice iz naselja K. bile židovske doseljenice što su osamdeset godina ranije preživjele Holokaust, ili pak palestinske žene koje su sve te godine na vlastitoj zemlji živjele u progonstvu?

Dobro, ovo je stari trik. Nedostaje kontekst. Ali ne, kontekst svi znate. Zapravo je sasvim svejedno: štoviše, za potrebe ovog eksperimenta i vaše male privatne rezolucije izaberite kontekst kojim ste i dosad tumačili Bliski istok. Za ovu jednadžbu sasvim će dovoljno biti da se u njemu, kakav god bio, masakr u malom naselju K. zaista dogodio, i da se dokazano i sasvim pouzdano dogodio na način na koji je opisan. Jedina nepoznanica u jednadžbi jest, eto, grb na uniformama vojnika.

Dobro, i točan datum: jesu li ubojice u malo naselje K. upali u rano jutro 7. listopada, kad je Hamas iznenada napao Izrael, ili nekidan, kad je izraelska vojska potpuno odsjekla Gazu od informatičkog svijeta i krenula u kopnenu invaziju?

Ili je to možda bilo čak i ranije?

Na dobrom ste tragu: zločin koji sam prepričao nije se dogodio ni 7. listopada, niti ijednog od sutradana do danas, već dosta davno, prije čak dvadeset osam godina – pune dvije godine nakon što su izraelski premijer Yitzhak Rabin i palestinski lider Jaser Arafat pod pokroviteljstvom američkog predsjednika Billa Clintona u Bijeloj kući svečano potpisali Sporazum iz Osla. Mijenja li, međutim, taj arhivski povijesni kontekst išta na stvari?

Ili će išta na stvari promijeniti tek kad se ispostavi da se malo naselje K., poprište opisanih užasa, nalazi na nešto bliskijem istoku i zapravo zove Kijani – selo kraj Gračaca u koje su 8. kolovoza 1995., dan nakon završetka vojne operacije Oluja, upali pripadnici Hrvatske vojske i na najstrašnije načine pobili četrnaest mještana, uglavnom starih i nemoćnih, koji se nisu stigli ili nisu htjeli pridružiti zbjegu. Među ubijenima je bilo čak devet žena: jedna je pronađena odrubljene glave, jedna je prije smrti silovana, a jedna živa spaljena u štali zajedno s kravama.

Masakr u Kijanima ne samo da nije jedini počinjen poslije Oluje, već nije čak ni najpoznatiji: od Varivoda do Grubora toga je ljeta ubijeno najmanje šest stotina srpskih civila, mahom staraca koji su, eto, poslušali javni poziv predsjednika Franje Tuđmana i ostali u svojim kućama. Kontekst? Savršeno je svejedno je li vam Hrvatska kolovoza 1995. bila Palestina s povijesnim pravom na svoju državu, ili Izrael s povijesnim pravom da je obrani. Za ovu jednadžbu sasvim je dovoljno znati samo to da se pokolj u Kijanima kraj Gračaca zaista dogodio, i da se dokazano i sasvim pouzdano dogodio na način na koji je opisan. Jedina nepoznanica ispala je, međutim – sam zločin.

I dok tako o povijesti izraelske države i palestinskoj borbi za slobodu znaju sve – dok po cijele noći grozničavo skrolaju društvenim mrežama, dijele slike bliskoistočnih užasa i precizno broje mrtve, pa na digitalne prozorčiće vješaju palestinske zastave i Davidove zvijezde, pale svijeće, rone pikselitre suza i žučljivo se svađaju tko je prvi počeo, a tko drugi, sve psujući jedni drugima majke židovske i muslimanske – o zločinu u Kijanima, niti sat vožnje daleko od panela na zidiću pred kvartovskim dućanom, hrvatski eksperti za Bliski istok, judaisti s Fejsa i arabisti s Twittera ni danas, dvadeset osam godina kasnije, ne znaju baš ništa.

Više se, eto, slova napisalo o nevinim žrtvama oko Pojasa Gaze, više se zbog njih suza prolilo i kletvi bacilo, više se u Hrvatskoj za ova tri tjedna bogova opsovalo i prijateljstava razvrglo zbog zločina Hamasa i izraelske vojske nego zbog stravično jednakih zločina Hrvatske vojske u svih dvadeset osam godina od Oluje do danas. Slabo, kako vidite, u toj jednadžbi kotira podjela na Izraelce i Palestince: slabo se u Hrvatskoj svađalo oko masakra u Kijanima, slabo su se za kijanske žene na društvenim mrežama palile svijeće ili, daleko bilo, vješale srpske zastave.

Iako su pobijeni upravo faksimilno točno kao židovski ili palestinski civili ovih dana, nikad u svih ovih dvadeset osam godina nije se Hrvatska podijelila zbog svojih pobijenih sugrađana u Kijanima, ili u Gruborima i Varivodama, ili u Uzdolju, Žagroviću, Plavnom, Strmici, Oćestovu, Ivoševcima, Ličkom Tiškovcu i Mokrom Polju, niti zbog ijedne od šest stotina nevinih žrtava Oluje.

A test?

Bio je, naravno, b) samo relativiziranje zločina u Pojasu Gaze. Nikakve a) empatije, to vam je valjda jasno, u Hrvatskoj nikad nije ni bilo.

Portal Novosti.hr