недеља, јул 21, 2024

Nijemci imaju muzej posvećen pokretu otpora nacizmu, dok se Hrvati srame svog antifašizma

Slične objave

Podeli

Hrvati imaju problem prihvatiti činjenicu da je tijekom Drugog svjetskog rata cijela Hrvatska, uključujući glavni grad, bila jedno od najjačih žarišta antifašističkog pokreta otpora u Europi

Piše Hrvoje Klasić

Hrvoje Klasić (Foto: NIN/Zoran Ilić)

Odlazak u Berlin podrazumijeva posjet nekom od mnogobrojnih povijesnih muzeja. I dok će velikoj većini turista prvi izbor biti Pergamski muzej, Muzej DDR-a ili Muzej Topografija terora, meni je posebno inspirativan Memorijalni centar njemačkog pokreta otpora. Čime se bavi ovaj muzej, jasno je već iz adrese na kojoj se nalazi – Stauffenbergstrasse 13.

Dakle, radi se o pokretu otpora njemačkom nacizmu s posebnim naglaskom na ulogu časnika Klausa von Stauffenberga u neuspjelom atentatu na Adolfa Hitlera 1944. godine. Muzej je smješten u impozantnom zdanju u kojem je tijekom Drugog svjetskog rata bila njemačka vojna komanda, i u čijem su dvorištu strijeljani urotnici protiv Führera Trećeg Reicha. Osim o Stauffenbergovu činu, posjetitelji mogu saznati o drugim oblicima grupnog i pojedinačnog pružanja otpora nacističkom režimu. Koji, istini za volju, nikad nisu bili masovni niti su imali ikakvog utjecaja na razvoj događaja u Njemačkoj. Pa i uloga samog Stauffenberga poprilično je kontroverzna. Riječ je o čovjeku koji je 1930-ih gorljivo podržavao Adolfa Hitlera i njegov režim, koji kao vojni zapovjednik zdušno sudjeluje u njemačkim osvajanjima početkom 1940-ih, i kojem totalitarizam, surovo postupanje prema političkim protivnicima, pa ni rasni zakoni, nisu posebno smetali. Drugim riječima, Stauffenberg ne planira ubiti Hitlera zbog postojanja logora smrti poput Auschwitza ili zbog masovnih ubijanja civilnog stanovništva. Da parafraziram odnos prema Slobodanu Miloševiću u Srbiji 1990-ih, Stauffenbergu nije smetalo što Hitler vodi ratove nego što ih počinje gubiti.

Međutim, unatoč svim kontroverzama vrlo je važno da postoji ovaj muzej i da je dobro posjećen. Posebno je važno što ga posjećuju mladi Nijemci jer je poruka muzeja da alternativa mržnji, nasilju i ratu uvijek postoji. Danas, kad ekstremna desnica prijeti da (ponovo) postane utjecajna politička snaga u Njemačkoj, učenje o pogubnosti nacionalizma, ksenofobije, rasizma i šovinizma, ali i o načinima otpora spomenutom, ne predstavlja više samo podsjetnik na prošlost nego svojevrsni aktivistički priručnik za budućnost.

I dok Nijemci u svom glavnom gradu imaju muzej posvećen malobrojnom, mlakom i neutjecajnom, ali ipak kakvom-takvom pokretu otpora, dok se u tome muzeju svakodnevno organiziraju edukacijski programi za učenike i sve ostale građane, Hrvati imaju problem prihvatiti činjenicu da je tijekom Drugog svjetskog rata cijela Hrvatska, uključujući glavni grad, bila jedno od najjačih žarišta antifašističkog pokreta otpora u Europi. Da, Hrvati su tad imali i najveću sramotu u svojoj povijesti, državu nezavisnu samo po imenu, kojom (u ime Hitlera i Mussolinija) vladaju ekstremni nacionalisti i rasisti ustaše. Ali su imali i daleko više onih koji su odlučili oduprijeti se toj sramoti i zločinima koje ustaše provode prema nedužnom civilnom stanovništvu. Dio njih priključit će se oružanim jedinicama, tj. partizanskom pokretu, dok će ostali antifašističku i antiokupacijsku borbu nastaviti po gradovima. Prema nekim podacima, svaki šesti stanovnik Zagreba dao je svoj doprinos toj borbi. Provodile su se diverzije na važne industrijske i komunikacijske objekte, napadani su pripadnici njemačke vojske i oružanih snaga NDH, prikupljala se pomoć za partizane i organizirao odlazak građana u borbene jedinice. Iako okupiran, Zagreb nije bio pokoren. A slična je situacija bila i u mnogim drugim gradovima. I ono najvažnije, oružane formacije antifašističkog pokreta otpora, od kojih je prva osnovana u okolici Siska 22. lipnja 1941., prerast će u sljedećih nekoliko ratnih godina u najveći, najbolje organiziran i najefikasniji pokret otpora u Europi.

Ali sve je to očito nedovoljno da bi u Zagrebu postojao muzej posvećen antifašizmu i antifašističkom pokretu otpora, koji niti jednog posjetitelja ne bi ostavio ravnodušnim. Dok bi kod domaćih morao izazvati osjećaj ponosa, strance bi sigurno potaknuo na razmišljanje zašto njihovi preci u vrijeme Drugog svjetskog rata nisu organizirali nešto slično. I posebno važno, muzej koji ne bi bio okrenut samo prošlosti nego i budućnosti. Koji bi, poput onog u Berlinu, podučavao kako prepoznati govor mržnje, kako reagirati na svaku pojavu nasilja i koji bi građansku hrabrost promovirao u građansku dužnost. A prateći razvoj političke situacije u Europi, bojim se da će spomenuta znanja i ponašanja vrlo brzo postati ne samo svjetonazorsko nego i egzistencijalno pitanje.

24 sata.hr