Autor: Aida Čakić
U svom domu na Pločama Milan Milišić, veliki dubrovački pjesnik, književnik i prevoditelj, poginuo je prije trideset godina.
Dana 5. listopada 1991. godine je ispaljena granata s obližnjih brda koja je pogodila kuću u Župskoj ulici gdje je stanovao Milan Milišić sa suprugom Jelenom Trpković. Opsadu grada, granatiranje i zauzimanje teritorija od strane JNA i srpsko-crnogorskih agresora, Milišić nije htio prihvatiti. Slobodnjak, individualac, pjesnik je u srpnju napunio pedesetu godinu, a početkom rata ponašao se kao da sveopća tragedija ne postoji. Tog dana počeo je pakao od bombardiranja, nekoliko granata je palo pored hotela Excelsior. Milan i Jelena su se skrili ispod okvira vrata, a on je u trenutku zatišja otišao u kuhinju koju je izravno pogodila granata.
Jelena Trpković govori kako i danas skoro svake noći sanja Dubrovnik, a 1991. godine usnula je san koji je, kada je ustala, skicirala. Bilo je to prizor Gradske kavane ispred koje je stajao tenk.
Milan je stradao, a Brodskog su zanijele oči boje meda
„Moj Dubrovnik je bio život s Milanom. Taj život je prestao od tog trenutka kada je Milan poginuo. Kasnije sam ostala sama i dijelila sam strah od novih projektila, s prijateljima koji su me štitili. Jednim neprirodnim rezom, jednom sekundom eksplozije nestala su dva života. Ili dva od mnogih. U tom drugom životu bila sam pripadnik naroda koji se usudio da i u moje ime opsjeda gradove, puca po njima, bombardira ih i ubija. Strašan je to osjećaj… Nije mene nitko u Dubrovniku podsjećao na to, ili ako jest, uvijek je to bilo bolno koliko njima, toliko i meni. Ali u dostojanstvenom Gradu i ja sam se osjećala dostojanstveno“, kazala je za Dubrovački dnevnik Beograđanka Jelena Trpković prisjećajući se tih bolnih dana 1991. godine.
Milan je početkom 1991. godine bio u Americi s nobelovcem Josifom Brodskim.
„Brodski je imao kontakte na talijanskim sveučilištima i predložio je Milanu da od listopada 1991. godine odemo u Italiju. U pitanju su bili Trst ili Perugia gdje bi Milan predavao prevođenje poezije s engleskog na talijanski. Čekali smo poziv ili neku vijest od Brodskog, ali nije stizala. I nikad nije stigla. Brodski je u to vrijeme bio u Veneciji, oči boje meda jedne dame su ga zanijele i zaboravio je na ostatak svijeta. Tako je i napisao u Vodenom žigu. Kada je Milan poginuo, Brodski je sutradan, u The New York Timesu pokrenuo peticiju svjetskog PEN centra za priznavanje Hrvatske. Peticiju su potpisali ugledni književnici iz cijelog svijeta“, kazala je Jelena Trpković.
Jedan od Milišićevih prijatelja, novinar Vedran Benić, prisjetio se kako ga je upoznao sredinom sedamdesetih godina.
„Uletio sam u društvo okupljeno oko omladinskog lista ‘Laus’. Zapravo bila je to zajednička klapa sa Studentskim teatrom ‘Lero’ jer smo dijelili iste prostorije. Redakcijski guru svih nas tada mladih i buntovnih novinara bio je upravo Milan. On je, kao glavni urednik, u svega nekoliko brojeva ‘Lausa’ 1973./74. godine preobrazio dotadašnju tipično blijedu omladinsku tiskovinu u list koji se čeka i čita! Milan je bio jedan od onih ljudi koji su presudno usmjerili moj budući život, ne samo profesionalni. Sasvim slučajno ostalo je sačuvano jedno njegovo pismo koje mi je poslao 1976. godine, jer sve drugo je izgorjelo u požaru obiteljske kuće pogođene fosfornom granatom u studenome 1991. godine. Naslovljeno je – ‘Dragi sine’. Danas to zamjećujem, onda mi ta činjenica nije posebno upadalo u oko“, naveo je Benić.
Ostavio nam je beskrajno mudre i lijepe stihove, Milana treba čitati
Milana Milišića je zadnji put vidio jednoga jutra početkom listopada 1991. na Stradunu.
„Rat je već bio počeo, ali su ljudi slobodno šetuckali jer su još vjerovali da Grad unutar zidina neće, niti može biti meta. Struje i tekuće vode već nije bilo, ali su zalihe još bile pune. Ni ‘Manon’ nije još bio izgorio, pa smo za stolom postavljenim ispred te kavane na Stradunu popili kavu. O čemu smo pričali, ne sjećam se. Jedino se sjećam da je usred kave pukla jedna mina na padinama iznad hotela ‘Belvedere’. Vjerovali smo tada da je riječ o slučajnom prebačaju. Godinama kasnije, kad je Jelena objavila dijelove njegova dnevnika pročitao sam da je tih dana zapisao: ‘Negdje malo podalje zviždi lutajuća mina koja će probiti krov ljudske nastambe i zapaliti je. Ostaje nam toliko vremena da poželimo da su se ljudi iz te kuće noćas sklonili drugamo i da će na tu, drugu kuću, mina pasti drugi put, kad njezini domaćini budu otišli drugdje! Možda će biti ovdje, kod nas!’. Istodobno je zapisao i to da ima osjećaj kako ne živi u povijesti, nego u farsi: „U farsi rata, u farsi patriotizma, farsi borbe za slobodu. A najgore će biti kada dođu oslobodioci…“
Govoreći o ostavštini Milana Milišića, Benić naznačava kako ga boli kada ga nazivaju „prvom civilnom žrtvom rata u Dubrovniku“.
„To je povod za komemoraciju, ali Milana se prije svega treba sjećati kao umjetnika, velikog pjesnika, koji je Dubrovnik osjećao dublje i intenzivnije od svojih sugrađana. Lukša Peko, Milanov najintimniji prijatelj jednom mi je rekao: ‘Ne samo da su nam ubili prijatelja, nego su nas uskratili i za dvadesetak godina njegove umjetnosti u najzrelijem razdoblju života’!“.
Milan je poginuo u svojoj pedesetoj… No, ostavio nam je beskrajno mudre i lijepe stihove, poput onih kad je, kroz dječja usta, naizgled ‘nevino’ progovorio:
Neprijatelj ne spava. A zašto
ne spava neprijatelj?
Boli ga glava? Luka? Tiba?
Kao da vidim Milanov karakterističan poluosmijeh dok je pisao ove stihove! Milana treba čitati…“, zaključio je za Dubrovački dnevnik Vedran Benić.
PISMO MILANA MILIŠIĆA JOSIFU BRODSKOM
Milišić je početkom listopada napisao pismo Josifu Brodskom u kojem mu je opisao stanje u napadnutom Dubrovniku. Pisao je o uzbunama kojih je prema njegovim navodima bilo oko 15 u četiri dana, a naveo je kako nije išao u sklonište jer nije podnosio „nikakvu vrstu prisilne kolektivne aktivnosti“, pa čak i ako mu to namjerava zaštiti život. Osluškivao je turobne detonacije, gledao vatrom uništenu šumu, razoreno Slano, spaljena brda na istočnoj strani.
„Sada mi rat nije više sjećanje iz djetinjstva. Pet dana bez struje, četiri dana bez vode. Veoma čudno, kad nešto staviš u usta, popiješ prokuhane vode i zapališ cigaretu, naginješ zaboraviti stvarnost. Sadašnjost se rastavlja u prošlost i budućnost“, zapisao je Milišić.
Bordskom je pisao kako mu se budućnost čini gorom od rata.
„Hrvatska je uništena; htjeli (ili ne) poslije rata će biti neka vrst socijalizma/fašizma. Shvatio sam da se mogu mirno suočiti s rizikom smrti, ali ćutim da sam prestar da bih proživio taj revolucionarni duh još jednom. A pošto je rat, neminovno je da bude pobjednika. I što da tebi govorim o pobjednicima i njihovoj estetici. Pobjednik sve uzima – i to doslovno. Zato sada molim: Josife, spasi me od pobjednika ako možeš“, stoji u pismu.
„Na neki način, dok je rat, ćutim obavezu podijeliti sudbinu s mojim rodnim gradom. Poslije, ako Jelena i ja preživimo, možemo otići. Ali, ako ne odem službeno, gotovo je sigurno da ću izgubiti stan u poslijeratnoj rekolektivizaciji. A to bi me učinilo izbjeglicom do kraja života. Ja nemam tvoje snage ili, bolje reći, dara za rđave događaje: kao osoba sam baždaren za niži stupanj“, stoji u pismu Milana Milišića koje je uputio netom prije smrti Josifu Brodskom.
‘Milan je bio zaljubljen u Dubrovnik’
Ako je točan podatak iz medija, onda je Milišić prva civilna žrtva rata na području Dubrovnika, no Jelena Trpković naglašava kako je prva poginula jedna gospođa iz Gruža. Grad Dubrovnik je danas, na trideset godina od Milanove pogibije, u Župskoj ulici, gdje je rođen, gdje je živio i gdje je poginuo postavio spomen ploču njemu u čast.
„Milan je bio zaljubljen u svoj Dubrovnik, poznavao ga je suštinski, bio osjetljiv na svaki kutak voljenog grada, ostavio je mnogo pjesama i tekstova o njemu. U Župskoj ulici je i Ugostiteljska škola, i toplo se nadam kako će neki mladi ljudi pogledati tu spomen ploču, nakon toga pročitati pjesmu ili Milanov tekst o Gradu i kako se Grad voli“, kazala je Jelena Trković koja se zahvalila Gradu Dubrovniku na ovoj inicijativi.
Izvor: Dubrovački dnevnik, fotografije: Jelena Trpković, privatna arhiva i Goran Mratinović/DD
