субота, јун 22, 2024

Legat Merkel: Savršena u krizama i humanista koja ostavlja za sobom veliku štetu

Podeli

Piše: Biljana Jovićević 

Klimatske promjene su ovdje, sada i bole, shvatili su prošlog vikenda i Njemci i drugi u Evropi. No to je poslužilo i za propitivanje zaostavštine odlazeće njemačke kancelarke Angele Merkel, te grešaka koje je napravila u 16 godina karijere na čelu njemačke Vlade. Fokusiranost na opsesivnu štednju i stvaranje viškova, koji potom nijesu korišteni za neophodno popravljanje infrastrulkture ili stvaranje alternativnih i obnovljivih izvora energije i novih industrija, uz Sjeverni tok 2, mogli bi postati njena trajna štetna zaostavština i uticati na to da se naruši njena blistava slika u svjetskim medijima, kao savršenog njemački efikasnog kriznog menadžera i humaniste za primjer u vremenu zla, u kojem je bila najbolji mogući lider među uglavnom najgorima.   

U četvrtak je njemačka kancelarka Angela Merkel održala svoju posljednju konferenciju za medije u organizaciji berlinske Unije novinara koju su mediji protumačali i kao oproštaj, nakon 16 godina na dužnosti kancelarke. Kako je i obećala nakon prošlih izbora, ovo su posljednji mjeseci i dani njenog manadata na čelu njemačke Vlade, na kojem se po dužini staža od 16-godina izjednačila sa prethodno najdužim mandatom njenog političkog oca Heluta Kola (Kohl).

Kraj njene kancelarske karijere obilježila je, za Njemačku, do sada neviđena elementarna nepogoda, za koju, kako je sama Merkel rekla „nema riječi u njemačkom jeziku da bi je adekvatno opisali“. Fokus je bio na priznanju da nije dovoljno učinjeno da se postigne cilj na koji su se, zajedno sa drugima obavezali Sporazumom o klimatskim promjenama u Parizu 2016.

Merkel je rekla da je Njemačka do sada “učinila puno” na rekalibraciji svoje privrede suočena sa klimatskom krizom, tako što su povećali udio obnovljivih izvora u svom energetskom planu, sa 10 posto na 40 procenata, kao i smanjili emisiju ugljenika za 20 posto u periodu od 1990. do 2010,  te dodatanih 20 odsto za 10 godina potom.

Ipak, priznala je da “postignuto nije dovoljno” kada se mjeri s ciljem Pariškog sporazuma da se globalno zagrijavanje ograniči na znatno ispod 2 stepena Celzijusa, po mogućnosti na 1,5C.

„Ne samo Njemačka, već i cijeli svijet nije uspio da ispuni svoje ciljeve“ rekla je.

Odlazeća njemačka kancelarka, koja je u nekadašnjoj vladi Helmuta Kola (od kojeg se kasnije udaljila) bila ministrica ekologije, poručila je da je „opremljena sa dovoljno naučnog znanja da vidi da objektivne okolnosti zahtijevaju da ne možemo nastaviti sadašnjim tempom, već ga moramo ubrzati”. Smatra da sama Njemačka nije mogla promijeniti svjetsku klimu, ali da “način na koji to činimo može biti primjer koji slijede drugi”.

Vjeruje da je borba za zajedničke globalne korake prema efikasnijoj zaštiti klime “oblikovala moj cjelokupni politički rad”.

Epitaf legatu i tri velika problema vladavine Merkel

Kakav je zaista bio njen cjelokupni politički rad, svjetski mediji su već počeli detaljno da analiziraju. Glavni akcenat je naravno zbog užasavajućih posljedica poplava na klimatskim promjenama, ali i na tome, šta je u proteklih 16 godina njenog mandata urađeno na obnovi infrasturkture u Njemačkoj, te koliko je njena politika štednje i restrikcija, moguće doprinijela da se ovakve elementarne nepogode bolje ne amortizuju.

Jedan od najoštrijih kritičkih tekstova na njen račun objavljen je prije par dana u britanskom The Telegraph-u, u kojem je navedeno da su posljedice devastacije srušile mit o njemačkoj efikasnosti, te da je ova katastrofa „epitaf njenom legatu koji su obilježili neodlučnost i nedovoljna javna potrošnja – te podsjetnik da će za sobom ostaviti zemlju koja je u padu“.

„Savršen menadžer koji uvijek radi na osnovu najboljih dostupnih dokaza i na čelu je najmoćnije ekonomske kuće. Tokom 16 godina koliko je bila na vlasti, njemačka kancelarka Angela Merkel uvijek je dobijala blistave pohvale u međunarodnoj štampi. Pa ipak, poplave proteklog vikenda podcrtale su neprijatnu istinu. Njemačka država je sve više nefunkcionalna, infrastruktura joj se ruši, a ekonomija ostaje ukorijenjena u prošlosti“, navodi Metju Lin (Matthew Lynn) finansijski kolumnista i autor za The Telegraph, Wall Street Journa (WSJ) i niz drugih medija.

„Naravno, bilo koju zemlju može pogoditi ekstremno nevrijeme. Poplave tokom prošlog vikenda pogodile su i Belgiju, gotovo jednako loše, dok se Velika Britanija teško može pohvaliti sopstvenim rezultatima. Pa ipak, razmjere razaranja u zapadnoj Njemačkoj bez presedana su u Evropi, a nadovezuju su na haotični program vakcinacije i katastrofalnih infrastrukturnih projekata. Sve to reflektuje kancelarku koja je odgađala teške odluke, bila opsjednuta kontrolom duga i sprovodila merkantilističku ekonomsku politiku koja industrijskom izvozu daje prednost nad bilo čim drugim“.

Kako kaže Lin, na jednom nivou poplave su „prirodne nakaze“, međutim “ na drugom su i podsjetnik da Njemačka nije sila koja je nesmetano funkcioniše kao nekada“.

Autor je potom naveo zaostajenje Njemačke za drugim evropskim državama kada je riječ o vakcinaciji, potom desetogodišnje kašnjenje sa novim berlinskim aerodromom, čija je izgradnja pri tome tri puta premašila planirani budžet.

„Teutonic efficiency (njemačka efikasnost)? Zaboravite. Više ne postoji. Nemoguće je da svi ti problemi nemaju nikakve veze sa ženom koja vodi državu od 2005. U stvarnosti, postoje tri velika problema sa dugogodišnjom vladavinom Merkel“.

Pod broj jedan je pretjerani oprez, ocjenjuje autor. Kako kaže, za njene je vladavine svaka odluka odlagana do maksimuma i njena se vlada gotovo ponosi time što ne donosi odluke do posljednjeg časa „pa čak i tada poseže za izmišljenim kompromisom“. To se posebno odnosi na borbu sa klimatskim promjenema, zbog čega se Njemačka nalazi među državama sa najgorim rezulatima u postizanju klimatskih ciljeva.

Pod dva je opsesivna kontrola duga, umjesto neophodnog investiranja, bilo u javnu infrastrukturu bilo u nove industrije. Za aktuelene je poplave svakako moguće kriviti klimatske promjene, ali Lin podsjeća i na urušavanje stare brane pod teretom vode za koju će se otvoriti pitanje da li se pravovremeno mogla pojačati.

„Država je većim dijelom posljednje decenije imala viškove. Rezultat? Očito trošiti mnogo manje nego što sebi može priuštiti i, što je još važnije, mnogo manje nego što treba za održavanje javne infrastrukture“.

Javna infrastruktura se ne može prodati Kini pa nije važna

I treći je problem, prema Linu, sa strategijom Merkel- merkantilistička trgovinska politika (ekonomska politika fokusirana na maksimalizaciju izvoza i minimalizaciju uvoza) u kojoj je svaki raspoloživi resurs usmjeren prema izvozu.

„Pod Merkel, Njemačka je svu energiju fokusirala na stvaranje jednog od najvećih viškova koji je ikad zabilježen u jednoj razvijenoj zemlji. Čak i 2020-te, usred pandemije napravili su višak od 261 milijardu dolara. No, to samo znači fokusiranje na tešku industriju, onaj sektor u kojem Njemačka ima konkurentsku prednost i odvraća resurse od domaće ekonomije, kao i destabilizujući efekat na globalni finansijski sistem. Teško da je onda iznenađenje što infrastruktura države posreće. Ne možete je izvesti u Kinu, pa nije važno“, cinično zaključuje autor, koji zbog svega navedenog, procjenjuje da su razarajuće poplave, malo uoči izbora i njenog odlaska sa vlasti, „epitaf njenoj vladavini“.

Da Njemačka ipak ima problema i pored toga što je na njenom i evropskom čelu u proteklih burnih 16 godina- koje su obilježile slom svjetske ekonomije (2008), neočekivane posljedice Arapskog proljeća, do tada neviđena serija terorističkih napada na Zapadu, izbjeglička kriza i najaveće migracije nakon Drugog svjetskog rata, ruska aneksija Krima i ponovo rat u Evropi, na istoku Ukrajine, rast desničara, Brexit i Donald Tramp– bila najstabilnija i najpouzdanija moguća politička figura u datim okolnostima, ukazivalo se i ranije.

Mnogi kritičari kancelarke Merkel, čak i dobronamjerni, tvrdili du da je njena najbolja osobina ta što zna da upravlja u krizama bolje nego drugi, ali da nije preveliki vizionar i da ne razmišlja dugoročno te, da bi to jednog dana, moglo doći na naplatu, možda čak i ugroziti njenu političku zaostavštinu.

Primjera radi, kada je aktuelni francuski predsjednik Emanuel Makron (Emmanuel Macron) došao na vlast 2017. i ambiciozno predložio da se mora ići na ozbiljnu reformu Evropske unije te rekao da se u tome najviše oslanja na franco-germansku osovinu, slavni njemački filozof Jirgen Habermas (Jurgen) je apelovao na kancelarku da je to prilika koja se mora iskoristiti radi budućnosti Evrope i da mu Merkel do kraja treba pružiti podršku u tome i slijediti ga, a ne opstruirati.

Merkel i Makron su u protekle četiri godine bili najuticajniji dvojac EU i često se doimali kao najbliskiji saradnici u EU, ali od reformi nije bilo ništa. U međuvremenu je prošlogodišnji šok sa pandemijom koronavirusa i paralizovanost Brisela naraočito u prvom talasu (za razliku od Njemačke gdje je Merkel još jednom zablistala u kriznom menadžmentu) do kraja ogolila sve ono na šta se godinama ukazuje, kontinuirano posrtanje EU i njene ideje pod lošim vođstvom briselske birokratije, a na čemu su na kraju u protekloj deceniji najaviše profitirali desničarski anti-EU pokreti.

Najbolja moguća među najgorima

Sa druge strane, upravo je zahvaljući rastu euroskeptika i ekstremnih desničara, koji su na mnogim tačkama zapadne hemisfere sa političkih margina prešli u mainstream, naročito uz Brexit i posebeno dolazak, sad već bivšeg predsjednika SAD-a Donalda Trampa (Trump) na vlast, Angela Merkel za mnoge postala, kako je to napisao britanski istoričar Timoti Garton Aš (Timothy Ash) „lider slobodnog svijeta“ , što je kovanica koja se do tada isključivo koristila za američkog predsjednika. Mediji su je veoma rado prihvatili, pa su prvi susret Trampa i Merkel u Bijeloj kući, gdje je američki predsjednik pravio grimase kao nadureni školarac, a kancelarka se prema njemu s mudrim poluosmjehom ophodila kao strogi ali pravedni profesor, u više svijetskih medija nosio naslov: „Donald Tramp se susreo sa liderom slobodnog svijeta“.

Američki Univerzitet Johns Hopkins dodijelio joj je 16. jula, titulu počasnog doktora nauka za humanost (‘Doctorate of Humane Letters’) prilikom njene oproštajne službene posjete Vašingtonu, gdje se za mandata susrijetala sa četiri američka predsjednika, a najbliskije odnose, već čuveno, imala sa Barakom Obamom (Barack) iako ju je njegova administracija, kako je utvrđeno, prisluškivala (NSA/Nacionalna obavještajna agencija).

Tačka na kojoj je za potpisnicu ovih redova, njemačka kancelarka zavrijedila duboko poštovanje- bila je izbjeglička kriza 2015/2016, koja je kulminirala na takozvanoj Balkanskoj ruti, i gdje je Evropa, sa izuzetkom upravo Angele Merkel pokazala svoje ružno lice, skidajući u trenu masku demagogije o demokratiji, ljudskim pravima i jednakosti, a iskazujući ogoljenu ksenofobiju i islamofobiju prema najdužoj koloni nevoljnika od Drugog svjetskog rata na ovamo.

Dok su se ostali političari udvarali najnižim porivima svojih birača, Angela Merkel je u momentu kada joj je popularnost upravo zbog toga, pala na ispod 20 posto, uporno poručivala „mi ovo možemo“ i otvorila vrata za više od milion izbjeglih sa Bliskog istoka, naglašavajući:

“Ako sada treba da počnemo da se izvinjavamo što pokazujemo prijateljsko lice kao odgovor na ovu vanrednu situaciju, onda ovo nije moja zemlja”.

Zbog toga je 2015-te, od magazina TIME (izlazi od 1923) zavrijedila titulu “ličnosti godine” kao prva žena kojoj je ikad dodijeljena, uz jasnu poruku:

“Možete se saglasiti sa njom ili ne, ali ona nikad ne bira lakši put. Lideri su na testu samo onda kada narod ne želi da ih slijedi”, napisano je to u obrazloženju odluke magazina.  Kancelarka je tada tražila velika djela od njemačkog naroda, a njihovim primjerom i od nas ostalih takođe.

“Da poželimo dobrodošlicu. Da se ne plašimo. Da vjerujemo da velike civilizacije grade mostove, ne zidove“.

Treba li uopšte naglasiti koliko je važno kada vam se u valu antimigrantske histerije, sa najviše evropske adrese umjesto mržnje odašilju ovakave poruke.

Njemačka je zaista to mogla, kako je kancelaraka naglasila, između ostalog i zato što je znala da je jedan od ključnih problema njene nacije nedostatak radne snage i sve starija populacija.

Istini za volju ona je potom, da bi umirila ostale evropske partnere, bila jedan od arhitekata prljavog „dila“ EU (prema opštoj ocjeni zaštitnika ljudskih prava), sa turskim predsjednikom Redžepom Tajipom Erdoganom (Recep Tayyip) kojim su se obavezali na plaćanje određene svote novca da bi on zauzvrat spriječavao izbjeglice da idu ka EU.

Da li zbog prvobitne odluke koja će ostati dio njenog civilizacijskog legata ili zbog naknadnog djelimičnog povlačenja pod pritiskom, tek na prošlim je parlamentarnim izborima kancelarka Merkel i njena stranka imala najlošiji izborni rezulat, iako su uspjeli formirati vladu sa takođe opadajućim socijaldemokratama. Tada je i saopštila da će to biti njen posljednji manadat kao njemačke kancelarke.

Krizni menadžment u COVID 19 nagrađen, vakcinacija podbacila

Popularanost je, vjerovatno i za nju samu neočekivano, uspjela da povrati i to na nivo sa početka karijere, prošle godine, efikasnim kriznim menadžmentom u pandemiji COVID 19-momentu kada su svi ostali zakazali. No kriza je potrajala, a vakcinacija ide prilično traljavo i to u zemlji u kojoj je prva i kako kažu, najefikasnija vakcina- proizvedena (Pfizer/Biontech).

Na to su se nadovezale, do sada, za to područje Evrope, neviđene vremenske nepogode. Pitanje je naravno da li neočekivane i iznenađujuće, imajući u vidu dugodišnja upozorenja ekologa i naučnika. Sve skupa, prema kritičkim tekstovima medija ovih dana, podcrtalo je neke od slabosti i grešaka kancelarke u proteklih 16 godina.

Ipak i pored pobrojanih kritika kojima je naglo izložena, već duže je otvoreno pitanje i ko će naslijediti Merkel i da li će oni koji dolaze biti bolji od nje.

Nemilosrdana borba za njenog nasljednika na čelu Hrišćanske demokratske unije (CDU), a time i tradicionalne koalicije CDU-CSU, okonačana je tako što je favoritkinja same kancelarke za čelo stranke, Anagret Kramp Karenbauer (Annegret Kramp-Karrenbauer/AKK) na toj dužnosti ostala prilično kratko, a njen sadašnji lider Armin Lašet (Laschet), znatno je desnije od stranačkog centra i Merkel, uput je i zagovornik bliskijih veza sa Rusijom.

Sjeverni tok 2 optužnica njemačke vanjske politike i štetnog legata Merkel

Kada je o Rusiji riječ, Merkel koja se godinama smatrala glavnim zaštitnikom EU i njenih vrijednosti od sve nasrtljivije politike ruskog predsjednika Vladimira Putina, što zbog podrške evropskim desničarima i rovarenjem na različite načine unutar EU (sajber napadima ali i vrbovanjem mnogih evropskih političara, ne samo desničara), da ne govorimo zaštinikom interesa Ukrajine, jer je glavni proponent sankcija zbog aneksije Krima i podrške proruskim separtistima na istoku Ukrajine- na oštroj se meti kritika, na kraju mandata našla i zbog gasovoda Sjeverni tok 2, koje su SAD-e, koliko do juče sankcionasile i zbog kojeg su, kao po njima glavnog oruđa Rusije za držanje EU i Ukrajine u potčinjen položaj, kritkovale svog njemačkog saveznika.

„Sjeverni tok 2 – štetno naslijeđe Angele Merkel“ naslov je teksta objavljenog u četvrtak na Deutsche Welle-u (DW), gdje komentator, urednik ovog njemačkog javnog emitera, Frank Hofman (Hofmann) navodi sljedeće:

„Berlinska politika naftovoda s Rusijom optužnica je za njemačku vanjsku politiku i podijelila je Zapad. Njemačka sada mora povratiti povjerenje – i stati uz Ukrajinu“.

Prilikom oproštajne posjete Merkel Bijeloj kući i „lieber Joe-u“ koja se dogodila upravo u vrijeme poplava u Njemačkoj, prethodnog vikenda, američki predsjednik Džo Bajden (Biden) obrazložio je da je odustao od sankcija, jer kaže, smatra uzaludnim sankcionisati nešto što je „80 posto gotova stvar“. Ustvrdio je pak da mu je kancelarka obećala da će i pored puštanja u promet Sjevernog toka 2 prilježno raditi na smanjenju zavisnosti Njemačke i Evrope od ruskog gasa i stajati čvrsto uz Ukrajinu.

No urednik DW-a, nije blagonaklon prema kancelarki kao američki predsjednik i potez Mekel smatra „očajničkim manevrom“.

„Dakle, sad je nakon svega: opklada Vladimira Putina protiv njemačke i evropske klimatske politike.

Potrošači i sljedeća njemačka vlada imaju moć odlučivanja ko će pobijediti: Hoćemo li se pokoriti slatkom otrovu jeftinog gasa iz Rusije ili će Njemačka brzo širti obnovljive izvore energije kako bi se suprotstavila protoku gasa štetnog za klimu?

Šteta nanesena vanjskoj politici može se popraviti samo sa jednako jasnim stavom. Ovaj njemačko-ruski gasovod, koji je izgradio moskovski automat za novac -Gazprom, podijelio je Evropu i Zapad. Njemačka kancelarka svojim je dugogodišnjim argumentom da je riječ o isključivo ekonomskom projektu odgovorna za štetu nanesenu njemačkoj vanjskoj politici. Rađen je protiv volje Evropskog parlamenta, protivno insistiranju najbližih prijatelja – Francuske, skandinavskih zemalja, baltičkih država i, prije svega, Poljske. I na kraju, protiv volje američkog Kongresa“, podsjetio je Hofman.

Dilemu- hoće li se pokoriti jeftinom gasu koji nanosi štetu klimi ili će se brzo ići ka obnovljivim izvorima enegrije, rješavaće sljedeći šef ili šefica njemačke vlade. No kandidati za tu dužnost prema prvim rekacijima, još uvijek su kao i građani -u šoku, te valjana, makar i predizborna obećanja, za sada izostaju, čak i od glavnih i najlogičnijih favorita- Zelenih.

tekstu pod naslovom „Njemačka je u šoku, njeni političari na autopilotu“ za The New York Times (NYT), njemačka novinarka Ana Saurbrej (Anna Sauerbrey), navodi da je skoro 20 godina od posljednje velike poplave Njemačka u šoku a zaključak neizbježan: „Klimatske promjene su ovdje, sada i bole“.

Autorka se manje bavila isključivo kancelarkom Merkel, već se fokusirala na one koji će je u zavisnosti od ishoda izbora krajem septembra naslijediti. Ona je prozvala sve političke aktere, koji se usput budi rečeno upravo bore i u kampanji su, za što bolji izborni rezultat. Za mlaku reakciju je kritikovala čak i Zelenu partiju i njenu liderku Analenu Berbok (Annalena Baerbock) za koju se mnogi nadaju da bi mogla imati najbolji rezultat na izborima i biti nasljednica Merkel na čelu vlade, ako joj par posljednjih skandala koji uključuju i plagiranje, ne nanesu nepovratanu štetu u kampanji.

Ali isto je i sa ostalim stranačkim liderima, koji, smatra autorka i pored razmjera katastrofe, brutalni podsjetnik klimatskih promjena nijesu shvatili ozbiljno.

„Umjesto da razgovaraju o obnovljivoj energiji, novoj infrastrukturi ili boljoj pripremi za ekstremne vremenske uslove (i načinima da se sve to plati), stranke umirujuće govore o prevladavanju ove neposredne krize. Udovoljavajući želji birača da sva ta složena pitanja svale na ramena pouzdanog vođe, umjesto toga postavljaju pitanje: Koga više volite – gospodina Lašeta, gospođu Berbok ili gospodina Šulca (Olaf Scholz – Socijaldemokrata)?

Kriza još uvijek može koristiti jednoj ili drugoj stranci. Ali zapravo nije stvar u tome. Strašne poplave bile su tragedija, ali bile su i prilika – uvjeriti zemlju u potrebu za promjenama i hitnost izgradnje bolje budućnosti. Ne smijemo čekati drugu.“, poručila je autorica teksta u The New York Times.

Opšti izbori u Njemačkoj održaće se 26 septembra.

(Antena M)