петак, јул 12, 2024

KRONIKE POVJESNIČARA U Europi kažnjavaju one koji negiraju holokaust

Slične objave

Podeli

Kod nas oni drže tribine, objavljuju knjige…

Piše Hrvoje Klasić, povijesničar

Prema procjenama, od otprilike 40.000 Židova koji su živjeli na području NDH 1941. kraj rata nije dočekalo njih 80%. Uvjerljivo najveći broj ubijen je od strane ustaša, a manji je otpremljen u Auschwitz i ostale logore

Dan je 20. siječnja. Godina je 1942. Jedna za drugom crne limuzine prilaze vili na jezeru Wannsee na obodu Berlina. Iz limuzina izlaze muškarci u srednjim godina, neki u odijelima, neki u vojničkim odorama. Ulaze u vilu, gdje ih čekaju kava i doručak. Opušteni su, ćaskaju o svakodnevici. Posljednji koji dolazi ujedno je njihov domaćin. Njegovo ime je Reinhard Heydrich, a njegove funkcije šef Sigurnosne službe Trećeg Reicha (RSHA), general SS-a i upravitelj Češke i Moravske.

Heydrich je cijelo vrijeme nasmijan i ugodan. Poziva ostale u sobu u kojoj će biti sastanak zbog kojeg su i pozvani. Šest ih sjeda s jedne, šest s druge strane stola, a Heydrichov pomoćnik Adolf Eichmann pred njih stavlja dnevni red sastanka. Na njemu je jedna točka: “Endlösung der Judenfrage”, odnosno “Konačno rješenje židovskog pitanja”. Rješavanjem tog pitanja nacisti su se počeli baviti od samog dolaska na vlast, 1933., ali su nove okolnosti, osvajanje velikog dijela Europe, zahtijevale nova rješenja. Zbog tog su razloga okupljeni birokrati iz raznih ministarstava da bi se proces rješavanja bolje sistematizirao i ubrzao. Jer, kako je prisutne upozorio Heydrich, problem više nije bio kako se riješiti njemačkih Židova nego svih 11 milijuna europskih Židova.

Bilo je sudionika sastanka koji su, čuvši tu brojku, izrazili zabrinutost. Ali ne za nedužne Židove nego za njemačke vojnike. Naime, svakodnevno i cjelodnevno strijeljanje tisuća i tisuća ljudi, kako se “židovsko pitanje” do tog trenutka rješavalo, kod nekih je njemačkih vojnika uzrokovalo psihičke traume, čime su oni postali nesposobni za daljnje sudjelovanje u ratu. Ta činjenica, uz onu da bi samo strijeljanje 11 milijuna predugo trajalo, natjerala je organizatore rješavanja “židovskog pitanja” da osmisle brži i efikasniji način. I osmislili su ga: komore smještene u koncentracijskim logorima u koje se dopremaju Židovi i u koje se zatim pušta smrtonosni plin poznat pod imenom “Ciklon B”. Tijela ubijenih zatim bi spaljivali.

Na sastanku je bilo riječi i o tome kako teče rješavanje “židovskog pitanja” u ostalim europskim zemljama, naravno – onima koje su na ovaj ili onaj način bile pod kontrolom Trećeg Reicha. Za razliku od nekih čijim rezultatima nisu bili zadovoljni (npr. Bugarska i Mađarska), onime što se događalo u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj bili su prezadovoljni. Sam Heydrich pred prisutnima je izrijekom pohvalio NDH utvrdivši da je u toj zemlji “pitanje” ustvari već riješeno. Istina, Heydrich u tom trenutku nije bio potpuno u pravu, ali je njegov entuzijazam bio opravdan. Ustaški režim posvetio se “čišćenju” hrvatskog životnog prostora od Židova i prije negoli je Berlin to od njega tražio te, što je još važnije, činio je to bez njemačke pomoći. Prvi Židovi izbacuju se iz svojih domova i odvode u ustaške logore odmah nakon nastanka NDH. Naravno, kulminacija će biti odvođenje i usmrćivanje u logoru Jasenovac. Prema procjenama, od otprilike 40.000 Židova koji su živjeli na području NDH 1941. kraj rata nije dočekalo njih 80%. Uvjerljivo najveći broj ubijen je od strane ustaša, a manji je otpremljen u Auschwitz i ostale nacističke logore. Samo u Jasenovcu ubijeno je, prema procjenama, između 11.000 i 18.000.

Negiranje holokausta i genocida danas je u većini europskih zemalja kazneno djelo. Tako je i u Hrvatskoj. Uz razliku da se u Europi oni koji to čine (uglavnom) i kažnjavaju. U Hrvatskoj oni drže tribine u gradovima, sudjeluju u televizijskim i radijskim emisijama, objavljuju knjige, imaju svoja “povijesna” društva. Na službenoj stranici jednog od takvih društava, između ostalog, stoji da Jasenovac nije bio logor smrti nego “radni logor za protivnike Nezavisne Države Hrvatske (u najvećem broju komuniste i njihove suradnike) te za skupinu Židova koji su bili izuzeti iz deportacija u njemačke logore… Zatočenici su imali zdravstvenu zaštitu, a mogli su od kuće primati pakete s hranom i lijekovima…”. Članovi ovog društva su “uvjereni da bi sveobuhvatno istraživanje potvrdilo ocjenu da je to bio radni i sabirni logor, kako mu je glasio i službeni naziv, u koji zatočenici nisu dovođeni s namjerom da bi bili ubijani.”

Za “poricanje ili znatno umanjivanje kaznenog djela genocida, zločina protiv čovječnosti, ratnog zločina…usmjerenog prema skupini ljudi ili pripadniku skupine zbog njihove rasne, vjerske, nacionalne ili etničke pripadnosti…” Kazneni zakon RH predviđa zatvorsku kaznu do tri godine. Je li itko iz citiranog društva, ili od svih onih koji u javnom prostoru zastupaju slične teze, završio u zatvoru? Jesu li bar upozoreni da krše zakon? Nisu. Ali nije da se hrvatske vlasti nisu pozabavile njima. Vlada RH godinama je, donedavno, desecima tisuća kuna pomagala “istraživački rad” spomenutog društva.

Izvor: 24 sata.hr