Hrvati kao narod u Jugoslaviji nisu bili neravnopravni. Uostalom, dali su Jugoslavenima doživotnog predsjednika
Hrvoje Klasić
Cijela moja obitelj, po majčinoj i očevoj strani, je hrvatska. Nitko se nikad nije izjašnjavao kao Jugoslaven. Voljeli smo Jugoslaviju, ali nismo plakali za njom. Naprotiv, brat i ja smo već u ljeto 1991. obukli hrvatske uniforme i time dali doprinos borbi za hrvatsku nezavisnost. Sve sam ovo naveo kako bi bilo jasnije da sve što ću dalje napisati nije obilježeno jugonostalgijom niti žalom za propalim jednopartijskim komunističkim režimom.
Jedan od glavnih argumenata za kritiku partizanskog pokreta je tvrdnja da se hrvatski partizani nisu borili za Hrvatsku nego za Jugoslaviju. Što nije točno jer je borba za Jugoslaviju tijekom Drugog svjetskog rata bila najbolji oblik borbe ne samo za obranu hrvatskog ponosa nego i hrvatskog državnog teritorija.
Isto tako može se čuti da je jedino nezavisna hrvatska država garancija hrvatskog napretka, i jedino u nezavisnoj hrvatskoj državi Hrvati imaju sve ključne nacionalne resurse u svojim rukama. Što može biti točno, ali je u hrvatskom slučaju daleko od istine. Najbolji dokaz je upravo Nezavisna Država Hrvatska koja je u vanjskopolitičkom, unutrašnjopolitičkom i posebno ekonomskom pogledu bila kolonija i teledirigirani satelit Trećeg Reicha i fašističke Italije.
Treba naravno i reći da Hrvate u Jugoslaviju nitko nije tjerao. Jugoslavenstvo kao zanimljiv koncept su puno prije nastanka Jugoslavije promišljali brojni hrvatski katolički svećenici, intelektualci i (nekomunistički) političari. Današnji hrvatski nacionalisti bi vjerojatno ostali šokirani činjenicom što bi od hrvatskog teritorija ostalo pod vlašću Hrvata, a što bi između sebe podijelili Talijani, Mađari i Srbi, da 1918. nismo odlučili dati šansu zajedničkoj državi Južnih Slavena. I točno, ta prva, monarhistička Jugoslavija se doista nije pokazala kao najbolje rješenje. Ali je zato druga, socijalistička, potpuno nepravedno, neargumentirano i zlonamjerno proglašena štetnom po Hrvatsku i Hrvate.
U toj atipičnoj komunističkoj državi ideološki protivnici komunizma su se sigurno osjećali neravnopravno. Ali Hrvati kao narod u Jugoslaviji nisu bili neravnopravni. Uostalom, dali su Jugoslavenima doživotnog predsjednika i daleko najmoćniju osobu u državi. Također, za razliku od drugih republika koje su imale samo državnu himnu (“Hej Slaveni”) jedino je Hrvatska imala pravo i na vlastitu himnu – “Lijepu našu”. Što se tiče hrvatskih kadrova na visokim državnim pozicijama, ako je nacionalni disbalans i postojao on je više bio uvjetovan time što Hrvati (kao i Slovenci) nisu htjeli ići živjeti i raditi u Beograd, nego time što im se te pozicije nisu nudile.
Posebno je važno čitati radove ekonomskih analitičara koji na temelju statističkih podataka pobijaju tezu da je Hrvatska (i Slovenija) gospodarski zaostajala u Jugoslaviji. Uz slovenski, hrvatski se BDP od 1945. do 1990. povećavao brže nego u ostalim jugoslavenskim republikama, ali i brže i više nego npr. u Španjolskoj, Italiji, Austriji i Irskoj. Hrvatska (i Slovenija) su daleko najbolje iskorištavale mogućnost plasmana vlastitih proizvoda na jugoslavensko tržište (bez carina), ali i mogućnost iskorištavanja (jeftinih) sirovina iz ostalih jugoslavenskih republika. Te dvije republike su ujedno bile daleko najmanje ovisne o jugoslavenskom tržištu, tj. više od svih ostalih republika su trgovale van granica Jugoslavije. Ne treba zaboraviti da je Zagreb, a ne Beograd, bio najjače gospodarsko središte u Jugoslaviji, te da je INA bila najjače jugoslavensko poduzeće (i neusporedivo jače i tehnološki opremljenije od mađarskog MOL-a). Danas gotovo nestvarno zvuči da je INA 1989. zapošljavala 36 tisuća radnika, zagrebački Rade Končar 27 tisuća, Borovo 21 tisuću, sisačka Željezara 14 tisuća, Podravka 12 tisuća, Industrogradnja 10 tisuća, pulski Uljanik 8 tisuća, splitsko Brodogradilište 7 tisuća, itd. U tom periodu, kada smo bili dio Jugoslavije, sva ta poduzeća bila su u hrvatskim rukama, kao što su bile i banke, turistički objekti, ali i poljoprivredna proizvodnja.
