Politika u stranačko-natjecateljskoj formi nije ništa drugo do platforma preko koje se nekoć obični građani isključuju iz običnog života. Čak i kada politički mandat prestane, mnogima od njih običan život ostaje nedostupan. Političari su, može se reći, doživotni robovi svojih privilegija
Piše: Viktor Ivančić
Zamislimo, koliko god to djelovalo neuviđavno, da Kolinda Grabar-Kitarović nije bila političarka vladajuće stranke, pa ministrica vanjskih poslova, pa predsjednica države, nego da je egzistirala kao takozvana obična građanka, nastavnica, konobarica, novinarka ili liječnica. Zamislimo zatim, mada je to još manje uviđavno, da je bila u vezi s nasilnim bračnim partnerom.
Suprug – recimo da se zvao Jakov – redovno ju je psihički zlostavljao, a ponekad se s njom i fizički obračunavao. U dva navrata je žrtva, sva izudarana, s modricama na licu i tijelu, prijavila napade policiji. Policajci su oba puta zabilježili njezin iskaz, pozvali zlostavljača u stanicu, obavili s njim konvencionalan informativni razgovor i pustili ga kući. Kao u slučajevima tisuća žena u Hrvatskoj, to je bila jedina zaštita koju joj je policija bila u stanju pružiti. Logično, očekivano, jer se slična priča ponovila u bezbroj prilika, sljedeći napad razgoropađena supruga imao je katastrofalne posljedice… Do koje mjere katastrofalne, odlučit će mašta čitalaca.
Kolinda Grabar-Kitarović, međutim, nije tzv. obična građanka. Ona je bivša predsjednica Hrvatske. Iako joj je mandat istekao prije tri i pol godine i od tada nije bila politički aktivna, te bi bilo razumno pretpostaviti da se u pogledu statusa pridružila tzv. običnim građankama, ona uživa 24-satnu policijsku zaštitu, i to o trošku tzv. običnih građana, tj. poreznih obveznika. A taj trošak zasigurno nije mali. Kao članica Međunarodnog olimpijskog odbora Kolinda Grabar-Kitarović veći dio godine provodi na putovanjima, uglavnom do fancy destinacija, uvijek u pratnji dvaju policajaca u civilu. Pritom, shodno običajima u rečenoj organizaciji, boravi u najluksuznijim hotelima, tako da i pripadnici osiguranja uživaju reprezentativan smještaj, a njihovi se računi ne podmiruju iz kase MOO-a, već iz hrvatskog državnog proračuna. Koliko točno košta zaštita bivše predsjednice najmanje je poznato onima koji je plaćaju.
Eto dakle razlike između obične građanke, koja se mogla zvati Kolinda Grabar-Kitarović, i posebne građanke, koja jest Kolinda Grabar-Kitarović. Prva ne može očekivati adekvatnu policijsku zaštitu čak ni kada prijavama i krvnim podljevima dokaže da joj je život ugrožen i da iščekuje tragičnu sudbinu, jer je to u Hrvatskoj, ponavljajući se u bezbroj slučajeva, postala uobičajena praksa. Druga, pak, uživa cjelodnevnu policijsku skrb, premda odavno nije na političkoj funkciji, premda to podrazumijeva milijunske troškove i premda joj ne prijeti nikakva opasnost, ni od bračnog partnera, ni od izvanbračne okoline. Razlog zbog kojeg je bivša predsjednica opskrbljena tjelesnom stražom najmanje je poznat onima koji je plaćaju.
Da on ostane nepoznat, brinu se donosioci odluke – Vlada RH i Savjet za koordinaciju sigurnosno-obavještajnih agencija. Predsjednik potonjeg tijela, ministar branitelja Tomo Medved, veli da je riječ “o sigurnosnoj procjeni” i točka. Ništa manje tajnovita nije ni sama Kolinda Grabar-Kitarović. Nakon što joj je koncem prošloga mjeseca Vlada po sedmi put uzastopno produžila mjere zaštite, izjavila je sljedeće: “Odluke donose relevantne službe i one su jedine koje mogu davati izjave o tome. Mislim da je upravo zbog same sigurnosti to bolje uopće ne komentirati. A što se mene osobno tiče, sloboda mi je draža.”
Odatle smo shvatili dvije stvari. Prva: Kolinda Grabar-Kitarović je žrtva vlastitih beneficija, ona stoički podnosi tegobnu sudbinu štićene osobe mada joj je “sloboda draža”. Druga, važnija: zbog sigurnosnih razloga ne može se iznijeti razlog poduzimanja sigurnosnih mjera. Krug je zatvoren kvakom 22.
O opasnosti koja doista prijeti rashodovanoj hrvatskoj predsjednici, tako, ostaje nam jedino nagađati. Zabavnija među špekulacijama mogla bi glasiti ovako: ako običnim građanima skaču živci zbog toga što bivši političari o njihovome trošku dobivaju tjelesnu stražu, to je dovoljno rizična okolnost da se bivšim političarima osigura tjelesna straža. Povlastica je posljedica kolektivne zavisti na toj povlastici, te je krug zatvoren kvakom 22.
Druga špekulacija čini se ipak bližom realnosti: gospođa Kolinda Grabar-Kitarović putuje biznis klasom po svijetu u pratnji dva tjelohranitelja i trži imidž osobe koja je u stanju izložiti riziku vlastiti život zbog rada za opće dobro. U Međunarodnom olimpijskom odboru! Kombiniranim djelovanjem usplahirenog ega i otkočenog pištolja dade se u dobroj mjeri oplemeniti posthumno razdoblje političke karijere.
Sve u svemu, zbog čega Kolinda Grabar-Kitarović uživa cjelodnevnu policijsku zaštitu, to je strogo čuvana državna tajna. Ali, kad otklonimo jeftine mistifikacije, mi dobro znamo kakav je puni sadržaj te tajne: Oni su nešto sasvim drugo u odnosu na nas. Pravila koja za nas važe, za njih ne postoje. Ono što je nama nedostupno, njima je suđeno. Stvarnost koja nas okružuje, za njih je nešto odakle su pravodobno iselili. Mi smo obični, a oni su posebni.
S takvim polazištem moguće je sugerirati i prodornije zaključke. Na primjer: politika u stranačko-natjecateljskoj formi nije ništa drugo do platforma preko koje se nekoć obični građani isključuju iz običnog života. Čak i kada politički mandat prestane, mnogima od njih običan život ostaje nedostupan. Političari su, može se reći, doživotni robovi svojih privilegija. Jednom izabran, zauvijek zbrinut.
To je svakako jedan od važnijih razloga zbog kojih čovjek koji drži do sebe zazire od izbora – parlamentarnih, predsjedničkih, a pogotovo onih za garnituru parazita u Bruxellesu – i traga za drugim modusima političkog angažmana. Razmišlja ovako: izlazak na biralište možda i jest demokratska gesta, ali je mnogo više čin mazohizma.
Da ne spominjemo neizbježno moralno posrtanje, jer te glasački obred, htio-ne htio, smješta među saučesnike. Kada nas, naime, političari pozivaju da izađemo na izbore, to je ustvari poziv da – još jednom, za naredne četiri godine – legaliziramo organizirani kriminal. Zašto bi se pristojan čovjek uplitao u te nečasne rabote? On je razumio kako stoje stvari: politička vlast je struktura koja demokratskim atributom prikriva svoju kriminalnu bit.
Uostalom, slučaj Kolinde Grabar-Kitarović, osim što uvjerljivo ilustrira model samoreprodukcije političke klase, skrojen po uzoru na bolje organizirane bande, ukazuje i na opsceni domet slavne “demokratske procedure”. Zanimljivo je, primjerice, da “volja naroda”, ovjerena glasovima birača, omogućuje stjecanje predsjedničke privilegije, dok na zadržavanje te povlastice po isteku mandata “narod” ne samo što ne može utjecati, već ne smije ni znati konkretan razlog zbog kojeg privilegija ostaje na snazi. Paradoks je, dakako, u tome što građani upravo činom glasanja – uz patetičnu parolu “Narod odlučuje” – legitimiraju svoje izuzimanje iz procesa odlučivanja.
Pripadnicima političke klase to osigurava relativno brzu i relativno trajnu ekskomunikaciju iz stvarnosti. U tom posebnom univerzumu možeš zbog “rada za opće dobro”, poput Dubravke Šuice, primati mjesečnu plaću od 30.000 eura, što je u isti mah potpuno legalno i potpuno kriminalno. Jer sistem vrednuje rad za opće dobro na način da policijska zaštita neće biti omogućena, recimo, Vesni Teršelič – koja je posvetila život borbi za ljudska prava i zaprimila više prijetnji nego što je vlati trave u vrtu predsjedničke palače – već će je dobiti Kolinda Grabar-Kitarović, jer je iza nje visoka politička funkcija, a ispred nje široki asortiman pogodnosti što ih je funkcijom stekla.
Ipak, imamo li u vidu pripitomljene duše tzv. običnih građana, teško je očekivati da će demonstracije bahatosti rezultirati demonstracijama na ulici, pa čak i sabotažom ciničnih izbornih rituala. Još prije nekoliko stoljeća La Boétie je upućivao na to da je “dobrovoljno ropstvo” najčešće stvar navike, odnosno – današnjim rječnikom – posljedica demokratske rutine.
Klasa koja ubire plodove te rutine u međuvremenu je osmislila uspješne modele za anuliranje izbornih poraza. Pokazalo se da su političari poput guštera koje krasi svojstvo da im ponovo naraste otkinuti rep. Problem je, razumije se, u tome što im nije otkinuta glava.
Novosti
