понедељак, април 22, 2024

U Zagrebu objavljen prijevod nove knjige ratnog reportera Chrisa Hedgesa “Rat je najveće zlo”: Najvažnija lektira za današnji svijet

Slične objave

Podeli

Mnoge će žene i muškarci u Bosni i Hercegovini, na Kosovu i u Hrvatskoj, ali i u Srbiji, sljedeće riječi, nažalost, prepoznati kao svoje vlastite: “Nosim u sebi smrt. Zadah raspadnutih i natečenih leševa. Zapomaganje ranjenika. Vriskove djece. Zvuk pucnjave. Zaglušne eksplozije. Strah. Smrad baruta. Poniženje koje nastupa kad popustiš pred užasom i preklinješ za život. Gubitak kolega i prijatelja. A zatim posljedice. Dugotrajnu otuđenost. Otupjelost. Noćne more. Nedostatak sna. Nemogućnost povezivanja sa živim bićima, čak i s onima koje najviše voliš. Kajanje. Apsurdnost. Gubitak. Uzaludnost.”

Piše: Boris Pavelić

foto: tačno.net

Napisao ih je američki ratni reporter i protestantski pastor Chris Hedges, Pulitzerovom nagradom ovjenčani dopisnik New York Timesa (NYT) iz mnogih ratova, javnosti u bivšoj Jugoslaviji poznat kao skrupulozan izvjestitelj iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine – iz Sarajeva, iz Srebrenice – i s Kosova, u svojoj novoj knjizi, u originalu objavljenoj krajem prošle godine, koju je u hrvatskom prijevodu upravo objavio zagrebački izdavač Sandorf, pod preciznim i nedvosmislenim naslovom, koji funkcionira kao pravorijek bez prava priziva: “Rat je najveće zlo”.

Chris Hedges, Amerikanac rođen 1956., petnaest je godina za New York Times izvještavao iz ratova na Bliskom istoku, u Africi i u bivšoj Jugoslaviji. Užase rata poznaje kao malo tko: odlazeći s ratišta na ratište, iz jedne razorene zemlje u drugu, nedvosmisleno se uvjerio da iza svih tih velikih riječi o slobodi, pravdi i suverenitetu – zbog kojih ratovi najčešće počinju i traju – stoji uvijek jedno te isto: umiranje u najgorim mukama, i razaranje zajednica u neiskazanoj, nepopravljivoj patnji. “Poznajem mehanizam rata. Rat nije nastavak politike drugim sredstvima. On je demonska sila. (…) Osjetio sam bespomoćnost i paralizirajući strah koji se i godinama poslije spušta na mene usred noći, težak poput teretnog vlaka, i ostavlja me ovijena pipcima užasa dok mi srce lupa, a tijelo se kupa u znoju. Čuo sam jauke onih koji se previjaju od boli dok grle mrtva tijela svojih prijatelja i članova obitelji, uključujući i djecu. Još uvijek ih čujem. Jezik nije važan. Španjolski. Arapski. Hebrejski. Dinka. Srpskohrvatski. Albanski. Ukrajinski. Ruski. Smrt ruši jezične barijere.” 2001., nakon što su u New Yorku srušeni neboderi Svjetskog trgovačkog centra, Hedges je bio dio novinarskog tima NYT-a koji je dobio Pulitzerovu nagradu za izvještavanje o Al Kaidi. Koju godinu kasnije, sukobio se s vlastitom redakcijom nakon što se javno usprotivio američkom ratu u Iraku, a NYT se potom javno ogradio od tog njegovog stava. Nedugo nakon toga napustio je NYT. Danas je nezavisni novinar, marginaliziran ali utoliko ugledniji, proturatni i ekološki aktivist, protestantski pastor i vegan. “Rat je najveće zlo” njegova je petnaesta knjiga, i nije prva u kojoj piše protiv rata kao takvog.

Ali svakako jest bolno osobna. “Rat je najveće zlo” potaknuta je ruskim napadom na Ukrajinu i pristupom američkih vlasti i javnosti tome ratu; to je, međutim, istodobno i proturatni vrisak čovjeka koji je rat iskusio na vlastitoj koži, i koji se i danas hrva s vlastitim PTSP-om. “Preventivni rat, bilo u Iraku ili Ukrajini, ratni je zločin. Nije važno je li započeo na temelju laži i izmišljotina, kao što je bio slučaj u Iraku, ili zbog kršenja niza sporazuma s Rusijom – što uključuje obećanje Washingtona da neće proširivati NATO izvan granica ujedinjene Njemačke, da neće razmještati tisuće vojnika NATO-a u srednjoj i istočnoj Europi, i da se neće miješati u unutarnje poslove država na ruskoj granici, kao i odbijanje provedbe Sporazuma iz Minska. Pretpostavljam da se invazija na Ukrajinu nikad ne bi dogodila da su ta obećanja održana. Rusija ima pravo osjećati se ugroženo, izdano i ljutito. Ali, razumjeti ne znači odobravati. Po zakonima koji vrijede nakon Nuernberga invazija na Ukrajinu predstavlja zločinački, agresorski rat”, piše Hedges na početku knjige. To je, prema ocjeni potpisanog predstavljača, jedna od vrlina Hdegesove knjige: sposobost da uravnoteženo prikaže suodgovornost američkih – kako ih zove – “makroa rata” za Putinovu odluku o napadu na Ukrajinu, ali da istodobno nimalo ne umanjuje zločinačku krivicu vlastodršca iz Kremlja za početak i trajanje tog pokolja.

Ipak, ono što u Hedgesovoj knjizi najviše vrijedi, jest odlučnost da rat prikaže kakvim uistinu jest, i da razgoliti laži kojima političari, vojnici, intelektualci i umjetnici obmanjuju ljude, pripovijedajući bajke o “časti”, “hrabrosti” i “nacionalnoj veličini” . Hedges intervjuira žrtve, ratne invalide, ratne ubojice, američku vojnikinju koja je skupljala unakažene leševe, roditelje koji su na drugom kraju svijeta izgubili djecu, i ništa ne uljepšava, navodeći suhe činjenice, po poglavljima: “Čin smaknuća”, “Egzistencijalna kriza”, “Leševi”, “Kad tijela dođu kući”, “Rane koje ne zacjeljuju”, “Siročad”, “Sjene rata”… Amerikanac Tomas Young bio je jedna od takvih žrtava: s 24 godine, 2004., ostao je paraliziran nakon napada iz zasjede na njihov kamion u Bagdadu. Umro je deset godina kasnije, u 34. godini života, nakon desetogodišnje agonije sporog, bolnog i ponižavajućeg umiranja. “Young je”, piše Hedges, “bio osakaćen zbog rata koji se nikad nije trebao dogoditi. Bio je osakaćen zbog laži političara. Bio je osakaćen zbog ratnih profitera. Bio je osakaćen zbog generalskih karijera. Sve to nosio je na svom tijelu. A postoje još stotine tisuća slomljenih tijela poput njegovog, u Bagdadu, u Peshawaru, medicinskom centru Walter Reed i u bolnicama u Rusiji i u Ukrajini. Izobličena i mrtva tijela, uništeni snovi, beskrajna bol, izdaja, korporativni profit, to su pravi proizvodi rata. Tomas Young bio je ono lice rata koje ne žele da vidite.”

Ne treba, međutim, pogrešno zaključiti: Hedges jest uvjeren da“ne postoji dobar rat – nijedan”, ali to ne znači da misli kako treba dopustiti da vas ubijaju. Nije pacifist. “U sarajevskim podrumima, dok su nas zapisale stotine srpskih granata dnevno i dok smo bili pod stalnom snajperskom vatrom”, piše u knjizi, “nije se raspravljalo o pacifizmu. Tada je imalo smisla braniti grad. Imalo je smisla ubiti da se se ne bude ubijen. Bosanski Srbi u Podrinju, Vukovaru i Srebrenici izdašno su pokazali sposobnost za ubilačko divljanje koje je uključivalo ubojstva stotina vojnika i civila te masovna silovanja žena i djevojaka.” Chris Hedges bio je blizak kolega i prijatelj Kurta Schorka, ratnog dopisnika Reutersa čijim je imenom u Sarajevu nazvana jedna ulica. Zajedno su izvještavali iz opkoljenog grada. Knjigu “Rat je najveće zlo” posvetio je Kurtu i njegovom kolegi Miguelu Gilu Morenu de Mori, koji su 24. svibnja 2000., na reporterskom zadatku, ubijeni iz zasjede u Sijera Leoneu.

Foto: Boris Pavelić

I u tome je problem: u ratu, tvrdi Hedges, čak i strana koja se brani, strana zagovornica dobra, podlegne barbarstvu.  Činjenica da su bosanski Srbi učinili onolika zvjerstva “nije spasila nijednog branitelja Sarajeva od otrova nasilja, od te sile koja razara dušu, a koja se zove rat. Poznavao sam jednog bosanskog vojnika koji je, patrolirajući sarajevskim predgrađem, čuo zvuk iza nekih vrata i ispalio u njih rafal iz kalašnjikova. Kad ih je otvorio, pronašao je krvave ostatke dvanaestogodišnje djevojčice. I njegova kći imala je dvanaest godina. Nikada se nije oporavio.”

Hoće li ljudi uspjeti prekinuti ratove? Hedges ne prodaje iluzije. “Ne možemo pobjeći od zla. Neki od nas koji su bili ratu to smo pokušali, uz pomoć pića, droga i autodestrukcije. Zlo je uvijek s nama. Upravo zato što znamo zlo, svoje zlo, ne popuštamo, ne predajemo se. Upravo zato što znamo zlo, odupiremo se. Upravo zato što znamo nasilje, nismo nasilni. I znamo da tu nismo važni mi. Rat nas je tome naučio. Važan je onaj drugi, koji leži uz cestu. Važno je pružiti ruku, usprkos svim vjerovanjima i zakletvama, usrpkos religiji i nacionalnosti, i podići svoga neprijatelja. Sva djela iscjeljivanja i ljubavi – a prkošenje ratu potvrda je ljubavi – omogućavaju nam da iz sveg glasa vičemo golemim silama svemira: ‘Koliko god bili slomljeni, nismo bespomoćni, koliko god očajavali, nismo bez nade, koliko god se nemoćni osjećali, uvijek, uvijek ćemo pružati otpor!”

U intervjuu koji je u kolovozu ove godine, u povodu izlaska hrvatskog prijevoda knjige, dao zagrebačkom tjedniku Nacional, Chris Hedges odgovorio je i na molbu da imenuje neke od mirotvoraca koje je susreo na poslu ratnog reportera. Odgovorio je ovako: “Nadbiskup Oscar Romero u Salvadoru. Uri Avnery u Izraelu. Miladin Životić iz Beogradskog kruga. Šef hrvatske policije Josip Reihl-Kir. Oni su u svojim zajednicama bili spremni trpjeti napade, čak mržnju, jer su branili prava ljudi demoniziranih u neprijatelje. Karakterizirala ih je duboka suosjećajnost i zadivljujuća hrabrost. Da dodatno odgovorim, citirat ću iz svoje knjige ‘Rat je sila koja nam daje smisao’: ‘Malo je utočišta u ratu. Ali, jedno pružaju zaljubljeni. Oni ne mogu zaustaviti klanje. Često su nemoćni, pa i sami žrtve. Ali upravo sam s njima, sjedeći za drvenom peći, obično uz jednostavan obrok, pronašao mudrost i podsjetio se što znači biti čovjek. Držala ih je ljubav. Kod takvih sam parova pronalazio utočište u ratovima o kojima sam izvještavao. Ljubav, kada je duboka, i kada je ljudi njeguju, uključuje davanje sebe – često i samožrtvovanje – baš kao i tjelesnu želju. Jer, savez ljubavi prepoznaje i krhkost i svetost pojedinca. On sebe prepoznaje u drugome. Samo nas to može spasiti.’” I zato, pročitajte Hedgesovu knjigu – živite je. Objavite je u Bosni i Hercegovini; dostavite je u svako selo Republike Srpske. Objavite je u Srbiji. Prevedite je na albanski. Uvrstite je u obaveznu lektiru u srednjim školama, u obaveznu literaturu na fakultetima. Natjerajte generale da je pročitaju; natjerajte političare da je pročitaju – Dodika naročito – mlade, borbene i ljutite mladiće nagovorite da je pročitaju. Dajte je svećenicima, protama, hodžama – neka u hramovima čitaju nju, umjesto što veličaju vlastodršce i nacionalnu stvar. Jer ratove moramo spriječiti, moramo ih zaustaviti. Nasilje moramo smanjiti. Dosta je patnje. Dosta je smrti. Nasilje je najveće zlo. Rat je najveće zlo.

tačno.net