Razgovarala: Sanja Roter
“Ova je suradnja sigurno bila životno iskustvo za sve nas, neprestano druženje i učenje, zajedničko stvaranje i poticaji, putovanja i traženja fabrika, sve je to bilo plodonosno i inspirativno. Nije se radilo samo o profitu i stjecanju. Mislim da baš ništa od toga nije danas moguće i da zapravo nemam nikakve poruke… Industrijski dizajn je za mene bio zapravo toliko važan jer je bio demokratski i prihvatljiv svima, a odvajao nas je od ručnog rada, najčešće kiča. Rad s proizvođačima, promatranje ondašnjeg radnika/seljaka kojima je fabrika u doba poljskih radova često tolerirala „bolovanje“. Sve je to imalo humanu notu, i to je suština stvari; sav moj posao je bio pod tim motom – svima mora biti bolje, samo to je vrijedno truda”
Od druge polovice sedamdesetih do devedesetih godina i početka rata, u specifičnim okolnostima Coca-Cola socijalizma u Jugoslaviji, razvio se i ugasio jugoslavenski brend proizvoda široke potrošnje, koji su se razlikovali od svega ostalog dotad dostupnog na tržištu. Jedinstvena, sistemska estetika žarkih boja, čistih i jednostavnih formi te eksplicitni brending, učinili su Sebastian proizvode predmetima želja za koje se u redu čekalo ispred galerije u centru Beograda, kakvu bismo danas nazvali concept store. Izraz je 1991. skovao talijanski sociolog Francesco Morace, opisujući 10 Corso Como – butik Carle Sozzani u Milanu, koji je izvorno trebao biti knjižara u kojoj se izlažu umjetnine. Ipak, opseg trgovine proširio se na fotografije, odjeću, namještaj… spajajući tako modu, umjetnost, dizajn, pa čak i arhitekturu. Sebastian je bio jugoslavenski concept store, dok taj izraz još nije ni postojao.
(Foto: Pliketi Plok)
Od nastanka 1972. u sklopu turističke agencije Atlas (isprva kao Atlas Art Agency) i početka rada galerije u crkvi Sv. Sebastiana u Dubrovniku, Sebastian je od male umjetničke galerije prerastao u kultni umjetničko-dizajnerski brend. Od 1977., uz izložbeni program i prodaju umjetnina, Sebastian uvodi novi izvor financiranja galerijskog programa: oblikovanje, proizvodnju i plasman roba široke potrošnje – u mreži vlastitih trgovina i prodajnih punktova, koja je do početka devedesetih narasla na četrdesetak prodajnih mjesta diljem Jugoslavije.
Limene kutije, stakleno posuđe, bilježnice, mape, torbe raznih vrsta, ruksaci, pepeljare, olovke, majice, deke, žičane police… teško je uopće obuhvatiti cijeli spektar Sebastian asortimana koji je kroz godine proizveden. Proizvodnja je obuhvaćala gotovo sve materijale, cijelu bivšu Jugoslaviju te prozvođače svih skala: od najvećih industrija do malih obrtnika. Ime Sebastian ostalo je u kolektivnom sjećanju generacija ljudi s ovih prostora, posebno u Beogradu i Dubrovniku, gdje su bile locirane njegove najvažnije galerije. Raspad Jugoslavije i početak rata, bili su glavni uzrok gašenja Sebastiana: period razaranja, propadanja i neprijateljstva bio je jednostavno neizbježan i toliko sveprisutan. Dubrovačka galerija danas, u potpuno drugom kontekstu još uvijek postoji, dok je ona beogradska srušena zajedno sa zgradom u kojoj se nalazila, a mnogi od aktera priče emigrirali su s prostora bivše Jugoslavije.
Iza cijele ideje i realizacije ovog projekta – galerije i serijske proizvodnje dizajnerskih predmeta pod brendom Sebastian, stoji jedna osoba – progresivni mastermind i vizionarka: Ljuba Gamulin. Njezin rad kao art direktorice i producentice Sebastiana, obilježen je (uz Mirka Ilića, Borisa Ljubičića, Stipu Brčića, Nenada Dogana, Ivana Doroghyja itd.) i u hrvatskoj publikaciji prestižnog Art Director’s Club-a iz 1999. Poput svih uistinu velikih ljudi, Ljuba u svojim pričama u prvi plan stavlja druge, a skromna je kad govori o sebi, svom utjecaju na umjetničkoj sceni, brojnim putovanjima po cijelom svijetu, poznanstvima i odnosima s poznatim umjetnicima, filmašima, političarima… Ono što pak ističe, obiteljska je povijest obitelji Gamulin, iz koje potječu mnogi istaknuti pojedinci u hrvatskoj znanosti, umjetnosti, antifašističkoj borbi.
Ljubin otac dr. Tomo Gamulin, bio je morski biolog – oceanograf, značajni hrvatski znanstvenik čije je područje rada obuhvaćalo plankton, sitnu plavu ribu te školjkarstvo u malostonskom zaljevu. Zaslužan je za znanstvena otkrića mriještenja i migracija jadranske srdele, kao i za razvoj dubrovačkog Akvarija i botaničkog vrta na Lokrumu. Bio je na čelu oceanografskih instituta u Splitu, Rovinju i Dubrovniku, a kao stručnjak za morski plankton pozvan je u američki Smithsonian Institute kako bi identificirao vrste planktona koji su njihovi istraživački brodovi prethodno ulovili na Mediteranu. Samozatajnost, znatiželja i velika ljubav prema prirodi i moru, osobine su koje je naslijedila i njegova kćer Ljuba Gamulin, danas 81-godišnja umirovljenica.
Nakon životnih pustolovina po svijetu: Parizu, Londonu, New Yorku, Beogradu, Meksiku, Izraelu, Africi i gdje sve ne, Ljuba je napravila puni krug i našla mir tamo odakle je sve počelo: na moru, na jugu Hrvatske – u dalmatinskom zavičaju, svom prirodnom habitatu. Nakon burnih devedesetih, u potpunosti se povukla iz javnog života i danas živi samotno u gradu Stonu na Pelješcu. Njezin dan okupira čitanje brojnih knjiga, praćenje politike (posebno u Americi), kuhanje i prerada domaće hrane, samoniklog bilja i gljiva, internet i – Netflix! Sasvim donedavno, bavila se i uzgojem maslina u Istri, u masliniku kojeg je sama posadila prije 25 godina.
Ljuba mi je velikodušno otvorila vrata svog doma i svoje ličnosti, te dala pristup svojim dokumentima, sjećanjima i fotografijama, s voljom za pričanjem priče o dijelu svog života i rada: stvaranju jugoslavenskih predmeta želja i brenda kojeg se svi sjećaju – a svi su zaboravili. Kako je sve počelo i zašto je završilo? Zašto o Sebastianu nemamo ništa osim fragmenata sjećanja s web stranica za prodaju vintage predmeta te onih koje okupljaju ljubitelje ex-yu dizajna?
Priča o širokoj seriji uporabnih predmeta Sebastian, počinje vašim voditeljskim angažmanom u istoimenoj galeriji, osnovanoj u Dubrovniku u prostoru renesansne crkvice Sv. Sebastijana. Kako je tekao taj put? Prije Sebastiana radili ste na filmu, svojevremeno ste bili skripterica i neformalno, asistentica režije Orsonu Wellesu, dok je na Vašem rodnom Hvaru snimao film Dubina?
Nakon kazališne akademije, gdje nisam prošla ispit za ulaz u sljedeću godinu (prva je godina bila probna), upisala sam povijest umjetnosti, koju sam i diplomirala. Nakon prve godine faksa, nisam odustala od ambicija da se bavim filmom, pa sam počela volontirati na filmu kao treći asistent režije i nakon tri filma, 1962. primljena sam u udruženje slobodnih filmskih radnika. U Zagrebu, u pauzama između filmova, studirala sam, polagala ispite i obilazila ateljee. Ušla sam u razne umjetničke prostore, odlazila u gornjogradsku Galeriju suvremene umjetnosti kod kolega. Tu se sretala specifična ekipa, vodili zanimljivi razgovori i slušale zanimljive priče. Bila sam u toku i upoznala sam cijelu tu scenu; vjerujem da sam i ja njima bila zanimljiva kao studentica povijesti umjetnosti koja se sama uzdržava radom na filmu.
Ideja o galeriji se nametnula sama. Kolege Božo Bek, Mića Bašićević i Boris Kelemen, koji su u to vrijeme vodili spomenutu galeriju, predložili su mi jednog dana da pronađem prostor u Dubrovniku, i kao njihovu ljetnu ispostavu vodim izložbeno-prodajnu galeriju tada svjetski poznatih i vrlo uspješnih hrvatskih naivnih slikara i kipara. Tog ljeta, provedenog u improviziranom ali dobro popunjenom i atraktivnom prostoru (preko puta kasnije galerije Sebastian), kroz moje je ruke prošlo mnogo prvorazrednih umjetnina. Uz Generalića, Rabuzina, Večenaja, Kovačića, Skurjenog, bilo je tu još desetak drugih slikara i kipara; ljudi su stalno ulazili, komentirali, kupovali. Sve zajedno, ispalo je jako uspješno.
Poslije ljeta, vratila sam se radu na filmu, to je bila moja egzistencija ali je postajalo i teret. Prvobitna ideja da doguram do režisera usput se istopila – za taj posao trebalo je više hrabrosti nego što sam ja imala. Do tada sam već dosta putovala, poznavala važnije gradove Europe ali i New York. Zarada na filmu mi je davala slobodu, a i ja sam bila željna, kao i mnogi drugi u tom vremenu da „vidim svijet“ koji je tada bio vrlo privlačan i bitno drugačiji od našeg. Sa sezonskim iskustvom tog ljetnog, galerijskog prodajnog prostora, postala mi je jasna i vrlo privlačna ideja mog budućeg angažmana. Između filmova, vraćala sam se kući u Dubrovnik i uglavnom tražila rješenje za prostor u kojem bi moja zamisao mogla procvjetati. Kad sam jednom shvatila mehanizam poslovanja i kako se galerija može sama financirati, krenula sam u realizaciju ideje iz koje se onda rodio Sebastian. Okupila sam odabranu ekipu od desetak umjetnika i krenula ozbiljno u to: trebalo je naći prostor, novce, napraviti poslovni plan i financijsku konstrukciju.
U to vrijeme, početkom sedamdesetih, ideja privatnog poduzetništva bila je moguća jedino u formi “udružene grupe građana”, a moja generacija je stasala i zauzimala sve bolje pozicije u sve slobodnijoj privredi. Nekoliko mojih gimnazijskih prijatelja zateklo se u ulozi direktora turističkog poduzeća Atlas, a tu je bila i mlada, „tehnomenadžerska“ ekipa – puna elana, vizija te ideja i osjećaja da je njihovo ostvarenje moguće.
Jednom prilikom, pri povratku iz Londona, susrela sam ih na aerodromu u Zagrebu. O mom projektu već su sve znali, jer sam prilikom svojih posjeta Dubrovniku uz kavu uvelike pričala o svojoj zamisli da u Dubrovniku pokrenem privatnu galeriju visokog nivoa. Savjetovali bi me kako da pristupim bankama i dođem do sredstava, potpuno su sa mnom razradili tu zamisao i dobro su je upoznali. I naravno odobravali, jer je doprinosila Dubrovniku a time i njihovom poslu – turizmu. U tom trenu im se „upalila svjećica“: imali su na raspolaganju prostor! Pristajem li da onu moju ideju zajednički realiziramo?
Otprilike godinu dana, trajala je adaptacija prostora crkvice Sv. Sebastijana uz Dominikanski samostan. Uz veliki angažman i rješavanje brojnih problema koji su se pojavljivali pri obnovi spomenika kulture, Atlas se pokazao kao najbolji mogući partner, pravo rješenje za pothvat koji je uskoro zablistao i postao kvalitetan doprinos gradu.
Ako se ne varam, na Vaš smisao za estetiku utjecala je obiteljska povijest, posjeti Italiji i talijanska kultura?
Imala sam sreću da sam 1954., sa samo 13 godina boravila u Rimu mjesec dana. To je za ono vrijeme bilo nečuveno, a sve je organizirao moj stric, Grgo Gamulin [Grgo Gamulin važna je hrvatska povijesna ličnost, znameniti povjesničar umjetnosti i sveučilišni profesor, utemeljitelj hrvatske poslijeratne povijesti umjetnosti. Istaknuti komunist i studentski organizator s Hvara, sudjelovao je u Hrvatskom proljeću i radu Matice hrvatske; osnivač je više stručnih časopisa i institucija, kao što je Institut za povijest umjetnosti, op. a.] On je tamo boravio više mjeseci radeći na restituciji umjetnina koje je fašistička vlast zaplijenila iz dalmatinskih crkava u Drugom svjetskom ratu, a koje je trebalo iz gomile izdvojiti i vratiti u Jugoslaviju. Mislim da je to morao biti ogroman posao: nije bilo sigurnih dokumenata i načina kao danas, a on je sve morao atribuirati na bazi svog ogromnog poznavanja renesansnih, manirističkih i baroknih autora.
To je bio moj prvi susret sa jednim svijetom u kojem su vladala drukčija pravila. Roba u izlozima bila je drukčija i privlačna, sve sam upijala i sigurno je tu nastao moj odnos prema „stvarima“. Dijete iz jednog svijeta gdje je sve još bilo elementarno, umjetnička i kulturna nadgradnja još nejaka, ulica siva.
Važan susret s izlozima i ponudom, osjetila sam i kasnije, kao studentica, u vrlo maloj prodavaonici tada još nepoznatog Benettona, u Veneciji negdje sredinom šezdesetih godina; tada sam još bila student i radila na filmu. Dućan je izgledao sjajno! Imali su možda desetak artikala pletenine: džempera, šalova i kapa… svaki predmet dolazio je u više skladnih boja koje su se onda razrjeđivale u sve svjetlije nijanse. Bila sam impresionirana. Poslije sam saznala da je sve proizvedeno u bijeloj i nakon toga bojano u jakoj, pa u postupno manje zasićenoj boji. Tako se mogao kombinirati cijeli sistem odjeće, a bilo je jednostavno u svakoj sljedećoj narudžbi promijeniti boje i nijanse. Bijelih artikala je uvijek bilo na zalihi, i nije se zatrpavalo onim proizvodima/bojama koje se slabije prodaju. Prepametno!
Tu sam počela misliti i učiti, a poslije, kad je došlo vrijeme, uspjela dokazati da se kod nas baš sve to može napraviti, a da talenata imamo koliko treba. Svi smo već putovali, shvatili da se može drugačije, nagledali se dobrih časopisa i proizvoda i razmišljali o vlastitoj proizvodnji u dizajnu.
Dobar posao u Beogradu
Galerija Sebastian od svog osnivanja 1972. vrlo brzo se proširila na još dvije podružnice – prvo u Beogradu a onda i u Varaždinu, no ključno je bilo širenje na milijunski grad, Beograd. Upravo novo, veliko tržište, bilo je prekretnica za početak razvoja komercijalnih dizajnerskih uporabnih predmeta?
Dizajn je sve više okupirao moju pažnju a Beograd je zaista bio prava prekretnica, s tim se u potpunosti mogla realizirati moja prvobitna ideja: dubrovačka je galerija trebala ljeti biti okrenuta stranim gostima i predstavljati naše likovne domete, a zimi sam mislila predstavljati poznate i uspješne strane produkt dizajnere našoj publici. Do toga nikad nije došlo. Pothvat je bio preskup, a i Dubrovnik je zapravo bio „tanka“ destinacija za tako značajne izložbe i tako velik napor da ih se dovede i pošteno odradi. Imali smo svoju domaću publiku, ali to nije bilo dovoljno. Uz to, prostorije nisu bile adekvatne za sve naše zimske aktivnosti.
Međutim, Beograd je bio velik grad, do tada sam već u par proteklih godina mnogo naučila o vođenju poduzeća/pothvata, zapravo smo bili spremni, ja nestrpljiva da nađem i dizajnere i proizvođače, po čitavoj Jugoslaviji. Beograd je bio velik i računala sam da ćemo po zakonu velikih brojeva, sigurno pridobiti desetak tisuća građana kao svoje kupce. Projekt je odmah prihvaćen i ponuđen mi je prostor na kraju ulice Knez Mihailova, no upornošću i brojnim susretima u upravi Grada Beograda, uspjela sam ishoditi mnogo atraktivniji prostor u istoj ulici (koji sam sama zapazila), bliže glavnom trgu, na adresi Knez Mihailova 29a. U to vrijeme, Knez Mihailova bila je obuhvaćena projektom revitalizacije s namjerom da u njoj budu locirani atraktivni gradski sadržaji, a mi smo postali dio tog projekta. Povjerenje nismo iznevjerili!
Instantni uspjeh koji smo ostvarili, je bio apsolutno zapanjujući. Kad smo podigli zavjesu, ostali smo potpuno zatečeni gomilom koja je nahrupila, da smo isprepadani morali zatvoriti vrata i puštati po desetak kupaca. U velikoj reportaži o Beogradu, njemački dnevni list Süddeutsche Zeitung opisao je red koji se protezao niz ulicu: izgledalo je kao da u velikom redu ljudi čekaju neki rijetki prehrambeni artikl, možda neku jeftinu kavu, a ne proizvode… i tu je išao opis naše ponude. Slabo se sjećam i žao mi je da sam taj članak izgubila jer su upravo to bile prve rečenice uvoda u našu beogradsku priču. Bili smo ponosni. Beogradski dućan postao je stvarno big deal – ljudi su dolazili izdaleka s čitavim listama za svoje prijatelje, subotom su stizali svi iz obližnjih gradova ali i ostalih gradova Jugoslavije – mi smo bili mjesto za kupovinu.
Zašto nikad nije zaživjela galerija u Zagrebu?
Postojao je plan; koju godinu nakon otvaranja beogradskog prostora, započeli smo osvajanje jednog zaista fantastičnog u Zagrebu. Glavni gradski trg je bio pred redizajniranjem po istom principu kao i u Beogradu – Zagreb je također htio uvesti atraktivnije sadržaje na svoju centralnu lokaciju. Arhitekt je bio Branko Silađin a nas su uvrstili u jedan od budućih sadržaja. Taj prostor je bio na Trgu Republike, današnjem Trgu bana Jelačića 4 u secesijskoj zgradi palače Popović, poznatoj po znamenitom Meštrovićevom reljefu na polukružnom pročelju zgrade. Prodajni prostor obuhvaćao je otprilike 300 kvadrata na tri etaže. Međutim, trgovina koja se nalazila u tom prostoru – nije imala namjeru iseliti, a nije postojao pravni mehanizam kojim bi ih gradska vlast mogla iseliti, kao što je to bio slučaj u Beogradu. Nismo uspjeli dobiti planirani prostor.
Prvi program: staklo
Možete li se sjetiti prvog Sebastian programa? Što je to bilo i kako ste počeli s proizvodnjom?
Naš prvi program je bilo staklo, i on nam je, što pripremom a što proizvodnjom i prodajom, priskrbio nekoliko mjeseci da se snalazimo. Dizajnerica našeg prvog programa, koja je ostala s nama do kraja Sebastiana, bila je Emilija Marodić (Ema Varga, danas u Australiji), školovana na beogradskoj Primijenjenoj akademiji, Odjel za staklo i keramiku. Ja sam u izlogu njihovog likovnog udruženja zapazila neke keramičke posude koje su se konceptom uklapale u ono što sam ja htjela realizirati kao Sebastianovu estetiku predmeta. Tu sam dobila njenu adresu i tako sam je pronašla. Upoznala sam je sa svojom idejom, postavili smo plan proizvodnje i ona je izradila nacrte prema kojima su u tvornici stakla u Paraćinu za nas pripremili alate. Bila je mlada ali neobično tehnički spremna, dotad je u tvornici radila skulpture koje je izlagala, ali nikad upotrebne predmete. Mislim da nikome tamo to nije ni palo na pamet.
Naš prijedlog bio je bitno drukčiji od njihove uobičajene prakse, mi smo znali što hoćemo ali za tako male serije, jedini poslovni odnos je mogao biti onaj u kojem mi snosimo čitav rizik. Emma je izradila nacrte, otišli smo u tvornicu, po njenoj sugestiji zakupili lonac stakla i brigadu od desetak radnika. (“Lonac” stakla je osnovna tvornička mjera na kojoj se bazira cjelokupna tvornička proizvodnja i računica za ručno puhano staklo, op.a).
Pregledali su njene nacrte i naručili smo sve to u kalupima od drva. U kalupima od drva izvode se male serije, a naša je ideja bila da izbor bude toliko širok da prikrije ograničeni broj komada. Time je dućan, kad smo ga jednom napunili, bio fascinantan!
Poneseni oduševljenjem, dobrom suradnjom i vrlo optimističnim prognozama, krenuli smo u proizvodnju dok još dućan nije bio spreman. Dok smo čekali da se onaj pravi, u Knez Mihailovoj dovrši, iznajmili smo prostor u Sava centru. Ali ni taj prostor nije bio spreman na vrijeme, a mi smo već imali pun kamion stakla! Od vrlo krupnih i teških posuda i vaza do onih najsitnijih za rakiju. Emma je uletila s planom: tavan iznad njenog stana u strogom centru bio je prazan, a bio je na petom katu.
I tako smo nas dvije i još par radnika istovarili kamion u centru grada. Ometali smo promet a i stanari su nas poprijeko gledali, pa nismo ni koristili lift do četvrtog kata…nošenje teških kutija po uskom stubištu na peti kat bila je muka i kaos.
Sve smo raspakirali, napravili inventuru i obavijestili prijatelje, to je trebalo sve rasprodati i što prije nestati od tamo. Da je sve to apsolutno ilegalno i vrlo kažnjivo, nikome od nas nije palo na pamet. A nitko nas nije ni prijavio. S ove distance sve mi se čini kao san, glas se proširio munjevito i prema nama se penjala rijeka kupaca! Sve je to dosta brzo i kaotično završilo, bilo je i smijeha i muke. Ipak, prodaja je bila vrlo uspješna u svakom smislu – sad su svi čekali sljedeće pošiljke i prodaju u pravoj trgovini.
Tehnološki izazovi prevaziđeni poznavanjem ponašanja materijala i vještim projektiranjem: horizontalne brazde po površini usporavaju širenje tekućeg stakla, curenje materijala je naglašeno i preoblikovano u ručku šalice.; fotografije Pliketi Plok
Sa staklom smo počeli i uvijek smo s njim imali velikog uspjeha – onako prozirno, uklapalo se u svaki postav dućana i izloga. U proizvodnji stakla Emma i ja smo bile uvijek prisutne na loncu u tvornici: stakleni program zahtijevao je uvijek nove forme i alate, a o broju pojedinog artikla odlučivalo se na licu mjesta.
Rekli ste kako se nikad nije dizajnirao izolirani predmet već cijeli sustav, “porodica” predmeta. Uz to, jedna jedinstvena estetika provlačila se kroz sve te stvari…?
Dizajniranjem porodica i upotrebom jakih i čistih boja koje smo usvojili kao naš stav, zapravo smo jako uravnotežili izgled čitavog prodajnog prostora. Nemojte zaboraviti da se tih godina još uvijek živjelo u mutnim i sivim tonovima i da je boja bila klik života za mene, a izgleda i za čitavo društvo! Bilo je jako mnogo artikala, ali pod zajedničkim nazivom, nisu stvarali kakofoniju nego očiti sklad. Time smo sugerirali ponašanje kupaca koje bi se moglo prenijeti i u njihove domove, što se u praksi i potvrdilo.
Koje sve stvari su činile program Sebastiana i na koji način se on razvijao kroz godine?
Nije postojao plan, hrlili smo svemu što nam se dopalo, procjenjivali na bazi zdrave pameti koliko je rizika u novom projektu i koliko smo tog rizika spremni preuzeti. Programi su se množili, neki i ponavljali, neki ostajali za nama, a u času kad smo već postali poznati, počeli su nam se i sami javljati kupci, dizajneri i proizvođači, sa projektima ili sugestijama, koje smo zapravo često prihvaćali.
Po jednom takvom prijedlogu, pronašla sam tvornicu u slovenskoj Škofjoj Vasi, te naručila deke od čiste vune (singl i duple), u našim bojama te crnoj i bijeloj. Deke su bile specifične i po tome što su imale rese po dužoj strani, a ne kao obično – jer je jeftinije – po kraćoj.Što ipak znači pravi dizajner, pokazalo se kad se tog posla prihvatio naš sjajni dizajner tekstila Vladimir Stojanović, i kreirao dvije kolekcije kariranih deka, jednu s prepletima plave i zelene, a drugu s prepletima crvene i žute boje. Bilo je to bogatstvo boja i mislim da smo ih prodali preko 5000 komada.
Šarene deke od prirodne vune, Tovarna volnenih odej Škofja Vas; crno-bijele deke Sukno Begunje. Dizajn Vladimir Stojanović
Možda najšire prepoznatljiv i najviše upamćen program Sebastiana, ikonička je serija proizvoda od lima u suradnji sa Saturnusom, ljubljanskim proizvođačem kutija od lima?
Iz današnje perspektive, to je bio vrhunac naše produkcije, Sebastianov highlight. Najbolje, najatraktivnije i najekonomičnije što smo ikad proizveli. To je do kraja postojanja našeg dućana bio najtraženiji artikl, jeftin i veseo. I danas mi ljudi prilikom susreta ili upoznavanja kažu da još neku kutiju imaju.
Voditeljica i koordinatorica programa Bojana Komadina i ja smo tu priču započele pitajući se kako da krenemo u program iz lima, razmišljajući o limenci graška. Limenka je ovdje bila samo ambalaža, koja je sigurno morala biti jeftina, pošto je proizvod kao takav bio jeftin. Eureka moment je bila kutija kreme Nivea, plava sa izvrnutim tankim obrubom poklopca, što je bila tehnološka nužnost.
Naše prvo pitanje na sastanku s ekipom iz Saturnusa je bilo: da li unutrašnjost kutije kao što je ona za kremu, može biti u boji a ne u prozirnom laku a pritom ostati upotrebljiva za čuvanje hrane, keksa itd? Do tada smo uvijek nailazili na kutije za kekse s prozirnim lakom iznutra.
Kad smo dobili potvrdni odgovor, pristupili smo naručivanju naše kolekcije u zamišljenim količinama, po par stotina od vrste iz svih njihovih alata koje smo odabrali, možda dvadesetak, zamišljajući da ćemo dobiti vrlo jeftin i savršen, vrlo atraktivan proizvod – s jednom bojom iznutra a drugom izvana. Možete zamisliti kako smo glupo izgledale kad su nam rekli da su naše količine smiješne i to zapravo uopće nije izvedivo pošto oni rade po 300.000 limenki dnevno!
Kutije od lima obojenog različitim bojama na dvije strane. što je, uz opsežne kalkulacije, omogućilo puno kombinacija boja i širok raspon proizvoda
Do onda smo mi već dešifrirale proizvodnju raznim pitanjima i potpitanjima i dale naš prijedlog: uzmite 10.000 limova (vrlo velike ploče, cca 2 kvadratna metra) i sve ih obojite crveno. Nakon toga, po 2.000 ploča provucite na drugoj strani bijelom, plavom, zelenom i crnom bojom. Dalje, u proizvodnji svakog artikla, na polovici naručene količine, okrenite ploče s crvene na recimo crnu stranu. Tako dobili crne kutijice s tankim crvenim rubom poklopca i crvene sa crnim. Ovo smo ponovili za sve boje i artikle. Tu je s naše strane bilo mnogo računanja, artikli su bili raznih veličina, svi alati tvornički a mi smo samo napravili redizajn bojom i zapravo marketinšku revoluciju. Od tehnologa iz Saturnusa smo prihvatili još neke sugestije, tako da je bilo minimalno otpada. U proizvodnju nas pri kraju Sebastiana kasnije nisu puštali slobodno kao na početku: količina tehnoloških informacija koje smo skupile i iskoristile, može se usporediti s industrijskom špijunažom – i oni su toga postali svjesni.
Vaši suradnici opisuju Vas kao osobu koja je imala smisao za dobar posao, dizajn i dobrog dizajnera. Boris Ljubičić jednom je rekao kako je vašim suradnicima “lako kad imaju tebe”. Kako ste nalazili dizajnere, kakvo je bilo iskustva rada s njima?
Bili smo mala zemlja i ljudi mog profila i godina, uglavnom su se poznavali. Dizajneri su u to vrijeme često bili arhitekti. Nije bilo teško pronaći suradnike, a i čitava se stvar vrlo postepeno razvijala. Sebe doživljavam kao producenticu, a svi moji suradnici dizajneri su profitirali (u najboljem smislu te inače ružne riječi), od suradnje sa mnom: omogućena im je realizacija njihovih ideja u serijskoj proizvodnji, praksa, rad u tvornici, suradnja s tehničkim službama, putovanja u udaljene tvornice i republike…općenito, za njih je to bilo brušenje zanata.
Neki od njih bili su vrlo mladi a neki već su bili poznati i formirani dizajneri, pravi „tvornički štakori“, od njih sam ja učila i odlično smo surađivali. Tu je naravno uvijek bio i ugovor i honorar, sve po dogovoru. Prijedlozi za programe uglavnom su dolazili s moje strane ali dizajner je imao kreativnu slobodu, naravno unutar našeg kućnog stila. Ipak, čitav pothvat sam morala imati pod kontrolom, pogotovo prihodnu i rashodnu stranu. Zbog toga su i količine koje smo naručivali bile potpuno i jedino pod mojom kontrolom; nisam sumnjala da su svi proizvodi od reda bili atraktivni ali broj je bio presudan, nismo smjeli stvarati zalihe. Tvornice ne bi ni prihvatile serije koje su bile van njihovih parametara i time slabo isplative. Tu je moja uloga bila odlučujuća, čitav rizik narudžbe je bio na mojim plećima, a tako i rizik apsolutno svakog detalja i posla, kao i izložbe u galeriji.
Tko su bili vaši suradnici, vaš tim? Možete li se sjetiti nekih od dizajnera?
Oko prve ili druge godine rada beogradske podružnice, već sam kao suradnicu imala Živu Kraus koja je kompetentno predlagala i vodila zahtjevni izložbeni program (tri galerije s deset izložbi godišnje), iako je kao i danas, živjela u Veneciji.
Otprilike u isto doba pridružila nam se i diplomirana dizajnerica Bojana Komadina (danas Barltrop, u Ujedinjenom Kraljevstvu) kao voditeljica proizvodnje programa. I ona je bila talentirana, metodična, dobro je planirala i voljela je svoju poziciju kod nas. Bila mi je zaista desna ruka, uvijek spremna na dijalog i kvalitetne sugestije. Ona je u potpunosti projektirala naš veliki i vrlo efektan program kartonske galanterije u natron kartonu s tankim crvenim rasterom i jednostavnim ali elegantnim crvenim ručkama, koji je bio odlično prihvaćen.
Ključna osoba u stvaranju našeg vizualnog identiteta bio je naš stalni suradnik Tomo Gusić, grafički dizajner koji je oblikovao logotip Atlasa i Sebastiana, te njegovu primjenu na svim našim artiklima. Ljerka Mikić, koja je vodila Atlasovu poslovnicu u Varaždinu, bila je zaslužna za naše širenje tamo. Pratila je naš razvoj i znala je sve o Sebastianu, bili smo na kraju svi dio Atlasa, a i sama je bila poznavateljica likovne umjetnosti – bila nam je vrijedan dodatak.
Također, za nas je bio važan i Slavko Timotijević, urednik Beorame – vodiča kroz beogradska kulturna događanja, a zatim i našeg jedinstvenog sezonskog vodiča Art & Holidays Dubrovnik iz 1988. Usko s nama surađivao je i arhitekt Zoran Bulajić, koji je projektirao i nadzirao postave serijski proizvedenih programa u beogradskom prostoru. Od dizajnera, Emma Varga je od početka bila naša dizajnerica stakla.Vladimir Stojanović bio je izvrstan modni dizajner za područje tekstila, naše deke, šarene polo majice i bijele T-shirts s natpisima.
Ambicioznije programe papirnate galanterije, dizajnirao je Dragan Stojanovski, dragocjeni član naše ekipe koji je bio i grafički dizajner za gore spomenute vodiče kroz kulturu i umjetnost. Sve što je on radio s papirnatim blokovima, bila je u tom poslu čista kreacija.
Bili su tu Mladen i Marijan Orešić koji su nam dizajnirali složivi koš za smeće, izrađen kod našeg velikog proizvođača Feroplasta iz Buja. Eduard Čehovin radio je za nas u vlastitoj proizvodnji, kolekciju kartonskih kutija i mapa specifičnog uzorka. Grafička dizajnerica Marija Andolšek iz Ljubljane dizajnirala je naše specifične namjenske razglednice koje smo dijelili. Imali smo jednog genijalnog dizajnera za police kao i jednog za lampe, čijih se imena ne mogu sjetiti. Dosta smo radili i s kućnim dizajnerima iz tvornica i slobodnim umjetnicima čiji smo rad poštovali i željeli prodavati kod nas.
Često sam bila u tvornici uz pojedinog dizajnera i iskustvo se nakupilo. Bilo da se radi o kartonu, staklu ili tekstilu, znala sam precizno odrediti projektni zadatak i odabrati odgovarajućeg dizajnera. On/ona su uvijek uobličili moju zamisao, dotjerali je, dali joj točne i skladne dimenzije i naravno, često su predlagali poboljšanja ili izmjene. Bili smo uvijek na istoj liniji i ja sam te prijedloge odreda prihvaćala.
Bilo je mnogo timskog rada, pripadali smo otprilike istoj generaciji, htjeli smo bar malo pomaknuti granice i unaprijediti život – barem milimetar. Bili su to jako dobri suradnici, koje sam zadržala u najboljem sjećanju, svi smo mi zajedno radili na jednom velikom projektu koji nas je ujedinio i zbližio.
Družili smo se i van galerijskog prostora, često smo u pogone putovali zajedno. Naš kreativni razgovor o poslu koji nas je sve ispunjavao, odvijao se u vlaku, avionu, u restoranima, na autocestama širom Jugoslavije….Potvrda o uspjehu nas je povratno hranila jer sve što smo zajedno ostvarili imalo je odjeka – u društvu, medijima i na kraju, u dobroj bilanci na kraju godine. Ona nam je omogućavala slobodu i osiguravala potpuno povjerenje Atlasa. Za mene je sve to bilo jako važno, taj osjećaj da nikad nisam iznevjerila to povjerenje i njihov ulog u “moju” stvar.
Kakva je pak bila suradnja s proizvođačima i tko su zapravo bili Sebastian proizvođači? Surađivali ste s proizvođačima po cijeloj Jugoslaviji, od najvećih industrija do malih obrtnika. Kako je izgledao vaš proces rada?
Radili smo najviše s velikim tvornicama, počeli smo s tvornicom stakla u Paraćinu. Simpo Vranje radio je modularne madrace, Tovarna volnenih odej iz Škofje Vasi za nas je proizvodila vunene deke i pamučne pokrivače, Inex Ezerka na Ohridu radio je proizvode od eloksiranog aluminija; Saturnus iz Ljubljane proizvodio je limene kutije, Feroplast iz Buja žičane police i košare, TOZ iz Zagreba pisaći pribor i uredske mape, Tekstilni kombinat Vranje proizvodio je šarene polo majice, Vigal iz Vrgorca torbe i ruksake, kišobrane smo radili u Lendavi….
Mislim da je najmanji proizvođač bila kaznionica u Lepoglavi gdje su jedno vrijeme, po našim nacrtima izrađivali košare od guljenog i svježeg vrbovog pruća. U to vrijeme, rado bi nas pustili u pogone i pokazali kako to sve funkcionira, što nam je bilo jako korisno u procesu stvaranja proizvoda. Mogli smo predvidjeti nepotrebne troškove i ukloniti ih, otkriti tehnološke mogućnosti za koje nismo znali. Da proizvođači nisu u tome vidjeli obostranu korist i shvaćali važnost optimizacije proizvoda, mogli bi to zvati i industrijskom špijunažom: otkrivanje detalja tehnološkog procesa je delikatna tema.
Nakon što bi dizajner završio tehnički crtež projekta, prvi korak u razvoju bio je obilazak pogona zajedno s njim, da shvatimo kako teku proizvodne linije, a zatim slijedi feasibility procjena svakog predmeta prema, sada poznatim, parametrima. Pogone koji su mogli proizvoditi samo velike serije, dobro smo upoznali kako bi sami mogli predložiti nama potrebna rješenja unutar njihovih tehnoloških mogućnosti.
Jako sam poštovala čitav sistem proizvodnje i pazila da nikog ne oštetim. Moj jedini interes bio je da zaradimo dovoljno za naš cijeli izložbeni program a nipošto da se ja, ili moji suradnici usput obogatimo. Mogli smo prihvatiti sve uvjete koje su nam u tim pogonima postavljali, ukoliko sam mogla izračunati da će cijena artikla u našoj ponudi biti prihvatljiva. To znači da je proizvođač također morao biti zadovoljan i da smo sa svima razvijali dobre odnose, koji su se svakim novim proizvodom dodatno utvrđivali i naša suradnja je bila win-win situacija.
Kad bi jednom utvrdili proces proizvodnje i cijene, izložili prvu pošiljku i mogli procijeniti budućnost konkretnog proizvoda – sve sljedeće isporuke serija bile su jednostavne, isporučivane gotovo automatski preko telefona. Tako su primjerice Saturnus kutije ili crveni proizvodi od žičane mreže Feroplasta iz Buja, stizali skoro mjesečno, isto tako i uredski pribor iz TOZ-a u Zagrebu. Tu je dizajner trebao samo jednom predati nacrte i pregledati prototipe, eventualno popratiti početak proizvodnje. Često smo radili i samo redizajn, mijenjali boju ili spajali dva njihova alata za jedan proizvod u našim bojama. Iznimka od ove prakse bila je proizvodnja stakla, u kojoj smo bez problema mogli stalno kreirati nove programe i raditi promjene u količinama na licu mjesta – dapače, to je bilo i potrebno.
Sebastian je bio tvrtka-kćer turističke agencije Atlas, kako je taj poslovni odnos izgledao?
Osim galerija u Dubrovniku, Beogradu i Varaždinu, imali smo dućane u sklopu Atlasovih poslovnica od Skopja do Bleda – uz par franšiza, nazovimo to tako. Dobro smo poslovali i na kraju godine smo uvijek imali odličnu bilancu, a usput smo bili i odlična promocija Atlasu, zapravo cvijet u njihovom reveru, što mi je osiguralo potpunu samostalnost. Atlas je uzimao proviziju od 15%, ali nitko iz direkcije Atlasa se nije miješao u moj posao niti predlagao da izlažemo nekog od njihovih talentiranih sinova ili susjeda. Stekli su povjerenje i tako se ostvarila rijetka stvar – potpuna kreativna i poslovna sloboda. Tu je bila i potpora medija, redovito su pratili naša otvaranja i nove programe. Znala sam da će, ostane li sve pod našom kontrolom, tj prezentirano na pravi način i u našim vlastitim rukama, novi proizvodi uvijek pojačati i još više nas vezati za publiku.
Kakva je bila vaša kreativna i poslovna strategija? Jeste li to radili intuitivno ili su korištena istraživanja tržišta i znanstvene metode?
Intuitivno, ali i s promatranjem tekuće trgovačke i proizvođačke scene. Kalkulacije za sve projekte, a u početku i samu beogradsku galeriju, bazirala sam na broju od 10.000 posjetitelja. Istovremeno sam mogla dosta precizno izračunati koliko će nas beogradski prostor i izložbeni program koštati, koliko ljudi treba fiksno zaposliti. Svi ti podaci bili su vezani za gornju brojku od 10.000 potencijalnih kupaca u milijunskom gradu poput Beograda. To je bila računica za pozitivnu nulu jer bi to onda pokrivalo troškove ali ne i odbacivalo dobit. Svaki projekt koji se mora sam financirati od početka, trebao bi se zasnivati na takvoj “ziheraškoj” procjeni.
Ipak, zbog ograničenog broja komada unutar projekta, koncept mi je bio da se ponuda u potpunosti izmijeni novim programom otprilike jednom mjesečno. Poslije bi ipak ostalo nešto neprodanih ali uspješnih proizvoda. Kako smo sve radili u 4 boje (+ crna i bijela), uvijek smo mogli u novi izlog staviti i neki stari proizvod koji se uklapao, i tako ostvariti prodaju. Sve je to bio običan zdrav razum, common sense. I danas sam uvjerena da je to tajna svakog uspjeha, uz talent – common sense!
Je li bilo loših poslovnih poteza i/ili nekih nesretnih okolnosti?
Evo kako je tekla povijest jednog lošeg poteza: ne sjećam se tko je započeo razgovor o suradnji, ali ostvaren je dogovor s Namom u Ilici u Zagrebu. Na prvom katu poznate robne kuće, dobili smo dosta skučenu tezgu. Podjela novca je dogovorena a prodavač je bio njihov – nitko od nas nije tu bio prisutan u prodaji. Prostor je bilo premalen za bilo kakav ozbiljni angažman, pa i reklamu. U takvim uvjetima stvari su se slabo prodavale, pa su oni tu robu porazmještali po štandovima „kamo je i spadala“. Tako su se primjerice limene kutije, onako šarene i privlačne, u jako okrnjenoj porodici našle u prostoru za suđe, između mašine za meso i bijele keramike s plavim rubom. Naše fine vunene deke u žarkim bojama našle su se među sintetskim bež i smeđim dekama… sve smo brzinski pokupili nakon dva mjeseca i tu je suradnja prestala. Tu se potvrdilo da sam imala pravo: trebamo sve držati pod vlastitom kontrolom, uključujući prezentaciju prije svega, a onda i sve troškove i prihode. Već smo ionako imali dvadesetak prodajnih punktova u Atlasovim poslovnicama, koji su slabo trgovali jer smo uglavnom bili ugurani, na repu prostora, s krnjom ponudom. Morali smo to prihvatiti kao Atlasovu ideju, koja se zapravo nije nikome isplatila, a nas je u Sebastianu dodatno opteretila nepotrebnim poslom. Na kraju, pred rat, ipak smo toliko narasli i povećali promet i proizvodnju roba, da smo u Dubrovniku morali otvoriti veliko skladište s pet zaposlenih i šefom.
U kojem trenu je Sebastian bio na svom vrhuncu i na koji način se očitovala ta snaga brenda?
Sebastian nije stigao do vrhunca. Izvoz nam nikada nije padao na pamet mada je jedan njemački trgovac sa sličnim lancem dućana izabrao robe za 10 tisuća njemačkih maraka, kao posebnu i kratkotrajnu, a efektnu ponudu – uz primjedbu da je ovo jednokratna kupovina, jer on garantira svojim kupcima kako će kod njega uvijek moći kupiti “istu čašu” ako razbiju komad iz kompleta. Obratno od nas, koji smo mijenjali ponudu svakih mjesec dana. Ali to je svakako bio kompliment. Bili smo napredni brend i naša snaga između ostalog, očitovala se u neočekivanim i naprednim projektima – nije bilo potrebno da samo zarađujemo, nego smo mogli promovirati koncepte i projekte koje smo smatrali važnima za društvo.
Jedan od takvih bio je projekt (sada tako aktualne!) reciklaže. U Ljubljani je kemijska industrija Donit prema nacrtima i idejama arh. Saše Mächtiga (čuvenog industrijskog dizajnera, projektanta kultnog Kioska K67, op.a.), proizvela prve reciklažne kontejnere za staklo, koji su u Ljubljani tada već bili postavljeni u jednoj dosta ekskluzivnoj ali maloj četvrti. Bila je to proba, navikavanje, pošto je u to vrijeme trebalo odvajati prozirno od obojenog stakla i to je smatrano glavnim problemom koncepta. Moj prijedlog da kontejnere izložimo u Beogradu u galeriji, ali i ispred galerije na ulici, izazvao je mnoge skeptične primjedbe, a i potpunu nevjericu da bi tako nešto moglo uspjeti. To sam naravno mislila i ja, ali netko je trebao napraviti prvi korak koji će odjeknuti. U troškovima je sudjelovao i Donit, za njih je to također bilo potencijalno, mada još uvijek udaljeno tržište.
Mi smo organizirali medije, kao i okrugli stol na televiziji sa svim subjektima koje je trebalo povezati: tu su bili staklari, poduzeće za otpad, netko iz uprave grada, transporta itd. Sve to je imalo smisla a mi smo sebi taj luksuz, trošak, mogli dopustiti i ponositi se tom medaljom. Izložbu smo prebacili i u Dubrovnik, izložili kontejnere u Sponzi i na Stradunu. U Beogradu i u Dubrovniku podjednako, prolaznici su uglavnom gledali na njih s podsmjehom i nerazumijevanjem. Bili smo ispred svog vremena barem trideset godina. Tek danas, reciklaža je došla na red. U mom gradu Stonu, sustav reciklaže nije razvijen ni dan danas.
Efektnu suradnju na tom tragu, imali smo i sa slovenskim Elanom, kojem sam predložila da novu spravu, švedske ljestve, promovira u našem beogradskom izlogu. Par puta dnevno, tu su vježbali gimnastičari u prikladnim, također ponuđenim dresovima, po jedna djevojka i jedan momak. To je za Sebastian bio čisto promotivni projekt, ništa mi tu nismo dizajnirali ali je izlog bio jako privlačan i drukčiji, publika se oko njega okupljala a to nam je bio i cilj. Isti je razlog imao i Elan, bila je to veza dva već poznata brenda. Mislim da su oni, kao jači, nama dizali ugled. Naravno bila je tu i prodaja, ali manje značajna nego naših proizvoda. Uostalom, nije trebalo uvijek ni zarađivati.
Ljudi koji se sjećaju tog vremena govore o Sebastian proizvodima kao o luksuznim i dotad neviđenim predmetima, koji su se dizajnom odvajali od svega ostalog na tržištu. Postojalo je rašireno mišljenje da je Sebastian uvoz iz Italije…to je mislio čak i čovjek koji je prodavao vaše stvari!?
To sam i ja ponekad čula: da smo luksuzni ili skupi. Po meni, to su sve bili predmeti za svakodnevnu upotrebu, nikad samo dekorativni i uvijek funkcionalni. Svojom čistom linijom i hrabrom bojom uvodili su stil i red, oslobađajući prostor od nepotrebnog šaranja i ukrasa. Nikako skupi ili preskupi. U Beogradu su čak na sastanku u društvu dizajnera (nekako je to stiglo i do mene), rekli: “Lako je njima kad sve uvoze iz Italije!” Zapravo sam ja htjela da moja poruka bude i ostane: sve je moguće i u Jugoslaviji! Danas ipak, više ne: tržište je premaleno i snažan je uvoz koječega…Takav poduhvat u današnjoj Hrvatskoj više se nikad neće moći ponoviti.
Što se dogodilo da se tako jak brend ugasio? Je li to posljedica nesretne pretvorbe i privatizacije ili su razlozi još kompleksniji? Ima li uopće logičnog objašnjenja?
Do početka rata, Sebastian je toliko narastao da je postao za mene noćna mora i tih posljednjih godina, sve je bilo ispunjeno kompromisima. Bilo je sve više zadataka i moranja, ja sam pala u drugi plan. Postala sam važan kotač jednog mehanizma ali ipak ugrađena u njega. Svi su se veselili da me vide, ali prvo pitanje je uvijek bilo: “Što ima novog u Sebastianu?“, a nikad: “Kako si ti, o čemu razmišljaš?”
Stvaranje novog organizma, zapošljavanje suradnika, stalnih i honorarnih, posjećivanje brojnih tvornica širom Jugoslavije, upoznavanje njihovih ekipa, od direkcije i tehničke pripreme do samog radnika na traci, sve je to u prvim godinama bilo uzbudljivo i poticajno, uspjeh nas je stalno gonio na više, brže, bolje. Ne moram naglašavati da je to u potpunosti izbrisalo moj privatni život, u njega se uvukao posao kroz stalnu prisutnost nekoga od suradnika, zajedničke večere, druženja nakon posla u nekim zabačenim sredinama (recimo Vranje ili Prokuplje), neprestane priče o iskustvima i novim projektima i mogućnostima, sve je to bilo plodonosno i kreativno, ali kao što sam na kraju počela shvaćati, život je više od toga. A to nešto sam u potpunosti propuštala.
Onda sam se razbolila i imala jednu veću operaciju. I shvatila da je to prilika da otiđem. To sam prijavila upravi i fiksirala datum: bit ću tu još 6 mjeseci, srediti buduću sezonu i nekoliko sljedećih programa i problema i otići zauvijek. Naravno da sam o tome mnogo razmišljala, trebalo je iz statusa javne osobe sa svim mogućim privilegijama preći u anonimnost.
Možda koji mjesec nakon mog odlaska, izbio je rat i time je ova naša priča, Sebastian, privedena kraju. To je zapravo bio konkretni razlog, do urušavanja nije došlo. Zgrada u kojoj se nalazila beogradska galerija je srušena radi izgradnje nove, što je zapravo bila olakotna okolnost kod imovinsko-pravnih pitanja.
Ipak, dok se Sebastian gasio, iz uprave Atlasa su na vrijeme (ne znam točno kako) uspjeli zamijeniti svu preostalu robu, ali samo financijski. Kad sam nakon dosta godina ponovo posjetila Beograd, upozorili su me da postoji sličan dućan i u njemu sam našla neke naše proizvode, staklene bočice za mirodije. Mi smo ih zatvarali limenim zatvaračima na navoj u svim našim bojama, a u staklu je bio dosta diskretno otisnut naš logotip. Ako nisi posebno obratio pažnju, nisi ga ni zamijetio. Oni su napravili nove zatvarače sa svojim natpisom i tako prisvojili proizvod. Pretpostavljam da im je naše zalihe, bar djelomično, prebacio netko tko je izvršio trampu sa Atlasom.
Kad gledate taj dio svog života i rada s odmakom, što Vam sve pada na pamet? Jeste li kao netko tko je živio stvaralaštvo, razočarani tim raspadom i zaboravom? Koliko Vam je teško palo što su jednu izuzetnu priču koju su svi znali – svi i zaboravili?
Ostavku sam dala možda pola godine prije rata. U to vrijeme rat se još nije naslućivao i mislila sam nastaviti s nekim sličnim poslom, a preseliti se i živjeti na selu. Rat je prekinuo naš i svačiji rad. U jednom jedinom danu, sve se zatvorilo. Čitav taj ratni period provela sam u Dubrovniku, po ulicama i Stradunu. U Dubrovniku, unutar zidina, neprestano srećete dvadesetak istih poznatih lica; svi smo nosili fotoaparate, razmjenjivali informacije i iskustva, te pokušavali što više zabilježiti. Rat je nevjerojatan doživljaj, pogotovo ako ga gledate iz prvog reda.
Rat me ostavio na cjedilu u svakom smislu; bez plaće, bez zdravstvenog i mirovinskog, sa sasvim malo gotovine. U to vrijeme, prihvatila sam se posla i izradila jedan dokument, zapravo tekst o tome kakav bi projekt trebao novoj državi, koja s razvijenim pogonima i u suradnji s odličnim dizajnerima (što je Hrvatska imala!), može početi od nule i postati ravnopravna u proizvodnji roba širokog spektra i konkurentna u izvozu na zapad. Bila sam uvjerena da znam o čemu govorim, i činilo mi se da bi to, obzirom na moje poznato ime, iskustvo i poznavanje industrije, moglo biti prihvaćeno kao razuman prijedlog. Otišla sam u Zagreb “trbuhom za kruhom” i tamo stjecajem raznih okolnosti, dobila posao u Rukotvorinama, firmi u stečaju u vlasništvu Zagrebačke banke.
Ideja je bila: oblikovanje kućnih predmeta (sve za radni i trpezarijski stol), s proizvođačima iz stare garniture. Novi pristup bi bio primjena dezena s hrvatskih vezenih tkanina, nošnji, licitara i sl. na suvremenim uporabnim predmetima, naravno sve svedeno na skladni i često jedva vidljivi znak ili uzorak, ali prihvatljivo i sigurno vrijedno stanovnicima Zagreba. U to vrijeme, ni na kakve druge kupce nisam smjela računati.
Projekt je prošao, posao se pokrenuo, trebalo je napuniti nekoliko dućana, stvoriti realnu zalihu. Bilo je jako mnogo poteškoća, ali i Rukotvorine su bile namijenjene prodaji a ne nekom takvom projektu, što ja naravno nisam znala. Mislim da je ovo mučenje trajalo otprilike dvije godine. Rukotvorine su prodali, a ja sam pritom svjedočila svoj mizeriji privatizacije i ljudima koji su tada s dna isplivali na površinu.
Nakon toga sam radila u još nekoliko kombinacija i na kraju je došao projekt galerije Barkomania, koja je uz sadnju maslina bila najbolje što sam u životu napravila. Za ovaj projekt, na razumijevanju i financijskoj podršci, najviše moram zahvaliti Tomislavu Kličku, pokretaču i današnjem vlasniku zagrebačke Laube. Par godina prije zatvaranja Barkomanije, prodala sam mali 30-kvadratni stan u Dubrovniku (koji je sve što sam od Atlasa dobila za podizanje na noge čitavog jednog sustava i dvadeset godina uspješnog rada). S tim malim kapitalom odmah nakon rata kupila sam poljoprivredno zemljište u Istri i posadila 170 maslina. Napravila sam taj veliki korak i zauvijek otišla iz grada. Iznajmila sam kamenu kućicu usred istarskog malog sela, u potpunoj tišini, i tu provela nekih 15 godina. Ali nikada nisam zamišljala da tu i završim: moja domovina je jug – neudobna, kamenita, strma ali bliska i meni jako potrebna. Masline sam posadila kao investiciju u kojoj je potrebno najmanje angažmana, što na kraju i nije baš tako ispalo, ali sigurno je to najmanje zahtjevna kultura. Prinosi od ulja mi pomažu da održim kakav-takav standard života: da unajmljujem stan, imam automobil i po potrebi kupujem knjige.
Samoća i brisanje „iz registra javnih osoba“ je kao flaster na rani, melem za dušu. Živim sama i samostalno, a ljude susrećem i pozdravljam u Stonu, koji put sjednemo uz kavu. Prijatelji iz daleka se zaustave u prolazu magistralom, provedemo nekoliko sati zajedno, ljeti češće, zimi rjeđe. To mi sve manje treba, imam neke nove interese i želim u tom svom svijetu provesti što više vremena. Mogu reći da mi je Internet jako značajan, tako pronalazim sve bolje izvore informacija, imam mogućnost slušanja online predavanja najvećih svjetskih ekonomista, političkih analitičara, umjetnika i znanstvenika. Fokusirana sam na globalne teme, o tome mogu satima pričati ali nemam sugovornika.
Malo tko ima toliko vremena da kao ja može produbiti svoje interese. Moji vršnjaci su okupirani unucima a mlađi prijatelji žive stvarajući, kao i ja nekada, vlastiti život, što je danas nezamislivo teže i oduzima im čitavo vrijeme. Teško se upustiti u ovakvu divnu avanturu učenja i spoznaje. Mislim da sam zaista privilegirana i da samo u potpunoj samoći čovjek može rasti i sagledati sebe i svoju ulogu na beskrajno širokom planu, gledati sve iz drugog rakursa.
Možete li nam otkriti neke svoje refleksije o dizajnu i kako je ta dizajnerska priča utjecala na Vaš život?
Ono što je za nas dizajn značio onda, bilo je jedno nevino iskustvo iako je bio baš isto što i danas: najbolji način da se nešto uspješno plasira i proda. Kao jedan od elemenata proizvoda u proizvodnom procesu, dizajn stoji na samom početku. On oblikuje ideju na najbolji način, mora je napraviti privlačnom, a u proizvodnji ekonomičnom i logičnom. Dizajner mora misliti na čitav proces proizvodnje, od alata do pakiranja, skladištenja, transporta. Mora predvidjeti sve parametre kroz koje će predmet proći da bi došao u izlog u punom sjaju. Iako on sam, osim poznavanja tog procesa, konkretno učestvuje samo s razrađenim izvedbenim nacrtima proizvoda i kontrolom, a uskače po potrebi ako dođe do neke nužne izmjene.
Taj naivni odnos je u meni stvorila čežnja za boljim, „ljepšim“ životom. O konzumerizmu nismo ništa znali, mada smo baš mi utjelovljavali taj pojam! Naše je polje bilo široko i prazno, mi smo tu nišu ispunili i dobili za to dosta aplauza. Također smo vjerovali da, makar malo, pomičemo granice „boljeg života i dobrog ukusa“, idemo korak prema Zapadu. Zavodili smo naše kupce na sve moguće načine: krasno uređenim izlogom, bojom, neočekivano bolje izvedenim predmetom koji sigurno već imaju ali “ovaj je ljepši”. Uvukli smo i sebe i njih u igru koja danas vlada svijetom i koja ga danas tako nemilosrdno uništava.
Danas ima svega previše, i ljudi i stvari. Gomilaju se po sobama, tavanima, podrumima, a narod kupuje još i još, zaveden stalno istom pričom: ljepše, bolje, efikasnije. Toj priči nema kraja, dizajn je u funkciji tog zločina, a ja nemam nikakav pametan prijedlog niti komentar, niti sam spremna za diskusiju. Spremna sam samo za život u prirodi kojom sam ovdje okružena, elementarnim potrebama koje je ovdje lako riješiti. To nije moj prijedlog za druge, to je samo moje rješenje za mene.
Puno ste radili s mladim dizajnerima, to je populacija ljudi koja Vam je dobro poznata. Što su oni naučili od Vas, a što Vi od njih? Što biste poručili i poželjeli mladim dizajnerima danas?
Ova je suradnja sigurno bila životno iskustvo za sve nas, neprestano druženje i učenje, zajedničko stvaranje i poticaji, putovanja i traženja fabrika, sve je to bilo plodonosno i inspirativno. Nije se radilo samo o profitu i stjecanju. Mislim da baš ništa od toga nije danas moguće i da zapravo nemam nikakve poruke… Industrijski dizajn je za mene bio zapravo toliko važan jer je bio demokratski i prihvatljiv svima, a odvajao nas je od ručnog rada, najčešće kiča. Rad s proizvođačima, promatranje ondašnjeg radnika/seljaka kojima je fabrika u doba poljskih radova često tolerirala „bolovanje“. Sve je to imalo humanu notu, i to je suština stvari; sav moj posao je bio pod tim motom – svima mora biti bolje, samo to je vrijedno truda!
Preuzeto sa dizajn.hr
