Piše Srećko Pulig
Treba razumjeti da je Jugoslavija ime za pobjede i permanentno vraćanje, a ne ime simplificiranog poraza i zaborava. Ona je tema današnjice, a ne historije. Slučaj raspada Jugoslavije ne samo da ne može poslužiti kao argument protiv komunizma. Naprotiv, raspad Jugoslavije je najbolji dokaz superiornosti „komunističke hipoteze“
Danas o Jugoslaviji pišu svi. Od desnice koja ju strasno negira, preko liberala koji žale što se ona nije mirnodopski transformirala u „normalnu“ državu slobodnog tržišta i višestranačke liberalne demokracije pa sve do ljevice, koja je raspršena od žaljenja za dobrim životom, raznih vrsta jugonostalgije. I do rijetkih promišljanja o smislu toga projekta i njegovom današnjem značenju. Kako bilo, usprkos bijelom šumu, o Jugoslaviji, a pri tome mislimo na „ovu Jugoslaviju“, da parafraziramo knjigu Marka Ristića „Za ovu Jugoslaviju“, misli se malo. Naročito ako nam je stalo do „spašavanja“ njene „komunističke hipoteze“, da parafraziramo jednog francuskog filozofa, Alaina Badioua.
U ovom preglednom članku dozvolit ćemo si da se pozovemo i na svoj minuli rad. Naime, prije desetak godina, dok jugoslavenski studiji još nisu postojali, mi smo objavili dva broja Aktiva, priloga Novosti za teoriju prakse, posvećena jugoslavenskim studijima. Već tada smo u zametku imali na umu i kritiku toga koncepta, koji danas razvija npr. Muzej Jugoslavije u Beogradu.
I što nam sada treba? Da iz pozicije novih „dovršenih država“ seciramo Jugoslaviju kao mrtvo truplo? Da je proučavamo znanstveno, kao problem historiografije, društvenih znanosti i, puno manje, humanistike? Knjige s takvim pristupom se množe, a da projektu Jugoslavije nismo puno bliže. Da ne spominjemo i muzealizaciju u obliku raznih izložbi, o raznim fenomenima iz jugoslavenske prošlosti, koji su najčešće „nacionalizirani“ i svedeni na nacionalnu krišku izrezanu iz te torte.
Počnimo zato idejom koju je nešto prije raspada skovala „bivše-jugoslavenska“ politička teorija. A to je ona o „Jugoslaviji kao nedovršenoj državi“. Teza o „nedovršenoj državi“ iznesena je u istoimenoj knjizi Zorana Đinđića i time je on postao rodonačelnik cijele sljedbe danas uobičajenih ocjena o „slabosti“, „delikatnosti“, „nefunkcionalnosti“, „nestvarnosti“ Jugoslavije. Po toj poziciji Jugoslaviji je nešto bitno nedostajalo te je stoga i bila osuđena na propast. Za kolektiv autora tu tezu treba odbaciti kao oličenje političke vulgate suvremenog kapitalizma, „samoevidentnosti“ liberalne nacije-države, sa svim njezinim aparatima suverenosti. Ona je nesposobna misliti politiku na kojoj je utemeljen jugoslavenski projekt. Da, Jugoslavija je bila „nedovršena“, ali u jednom sasvim drugom smislu. To se vidi iz logike jugoslavenskih ratova za nasljeđe, koji su na svoj način htjeli „završiti“ Jugoslaviju. Ili još bolje s njom. Ono što je ta realnost najviše izražavala nije proces raspada države, već upravo nasilna logika njene konstitucije iz samog načela „normalnosti“ suverene nacije države. Nove države su, da ponovimo, Jugoslaviju htjele nekako „dovršiti“. No taj dovršetak ona nije mogla preživjeti.
Umjesto restauracije iznesimo nekoliko teza o modalitetu postojanja Jugoslavije. Ona je nastala u jeku Drugog svjetskog rata kao revolucionarna tvorevina. Proizlazi iz revolucionarnog zahtjeva koji obrazuje revolucionarni subjektivitet. Postojeće stanje se u tom „nemogućem“ zahtjevu treba ukinuti. Kolektiv koji nastaje ima dvostruki zadatak. Da se bori protiv fašističke okupacije, ali i da se antagonizira protiv kapitulacije i kolaboracije državnog aparata Kraljevine Jugoslavije. Taj kolektivitet je „narodnooslobodilačka borba“.
To je prekid sa svakim izvođenjem iz neke predodređene supstance. Deklaracija AVNOJ-a iz 1943. ne temelji čak niti na prethodnoj tradiciji jugoslavenstva, još manje na ideji o nekoj etničkoj srodnosti naroda ili na konceptu „narodnog jedinstva“, koji je postojao u staroj Jugoslaviji. Ona ne počiva na ideji identiteta „naroda-nacije“, koji prethodi njegovoj političkoj akciji, već proizlazi iz same politike, akta otpora fašizmu i radikalnog zahtjeva za jednakošću.
Borba protiv fašizma također je borba protiv imperijalizma i svih oblika eksploatacije i dominacije. Ona počiva na figuri klasne borbe. Makar i mala grupa, npr. ona španjolskih boraca, u prvi plan postavlja lenjinističku tezu: „Transformirati imperijalistički rat u građanski rat proletera protiv buržoazije.“
Politika jugoslavenskih partizana i kada preuzima centralni motiv buržoaskih revolucija, motiv „nacionalnog oslobođenja“, upisuje u njega kontradikciju. To nije „patriotski“ akt obrane određenog poretka, simboličke i institucionalne strukture, već praksa jednog novog kolektiva koji se temeljito suprotstavlja zatečenom državnom aparatu. No pitanje nacionalnog oslobođenja postavlja u množini. Oslobođenje jednog naroda, jedne „nacije“ nužno uključuje oslobođenje i jednakost svih, bilo da su oni već „reprezentirani“ u državnom aparatu ili to nisu. „Pravo naroda na samoopredjeljenje“, kao lenjinističko načelo, ne označava legitimaciju jedne pravno-političke forme, principa po kome se jedna nacija ogleda vlastitoj državnoj strukturi, već predstavlja najmanji zajednički nazivnik putem kojeg se konstituira kolektiv koji ujedinjuje „narode“ u antifašističkoj i antiimperijalističkoj borbi. Ta borba je radikalizacija egalitarističke maksime.
Jugoslavenski kolektiv proizlazi iz formi direktne, masovne demokracije, koje tu nastaju. Iz „proleterskih brigada“, „narodnooslobodilačkih odbora“ i „zemaljskih antifašističkih vijeća“. Ove forme, nadahnute savjetima Pariške komune i sovjetima Oktobarske revolucije, usmjerene su protiv državnog aparata i služe njegovom razbijanju.
Jugoslaviju treba misliti kao nužno kontradiktornu realnost. Samo iz tradicije „odumiranja države“ možemo pojmiti razvoj kontradikcija, koje se ujedinjuju u novom državnom konstruktu. Jugoslavija je predstavljala „državu koja je ujedno već i ne-država“, da citiramo Lenjina.
Kada to znamo, što iz te perspektive označava „biti Jugoslaven“ danas? Jugoslavenstvo nije, kaže Kolektiv autora, jednostavna kategorija pripadnosti. Ono podrazumijeva ljude koji su se odupirali logici koja se veže uz predikate – države, nacije, vjere, rase, vlasništva, roda. Jugoslaveni su oni čiji iskaz „mi“ izražava strast egalitarizma, subjektivitet emancipacije. Jugoslavenski kolektiv je onaj kolektiv koji nije identičan sam sa sobom. To je kolektiv koji je sposoban da prakticira vlastitu transformaciju.
Politička je paradigma jugoslavenskog projekta dakle eksperimentalna. NOB se transformira u skladu s vlastitim tendencijama. Praksa politike koja se mjeri u odnosu na inovaciju „lekcija“ je politike partizana.
Danas, poslije ratova za jugoslavensko nasljeđe, post-jugoslavensku situaciju određuje isti „etnički“ kaos kao prije Drugog svjetskog rata. Uz jednu suptilnu razliku: novi monarh, novi tiranin – je demokrata. U toj ideji „normalnosti“ liberalno-demokratske države, u „legitimnosti“ njenog suverenog principa, moramo tražiti uzroke post-jugoslavenskih konflikata i ratova. Parlamentarna demokracija je ta koja nam danas, nametnuvši seriju partikularističkih „mogućnosti“, ograničenja mišljenja i prakticiranja politike, govori o nemogućem i nerealnom karakteru emancipacije i revolucionarnih projekata. Zašto je onda neophodno pozivati se na nastavak sa projektom Jugoslavije? Misliti i prakticirati politiku nemogućega, politiku prevazilaženja postojećeg stanja, u situaciji kada je neprijatelj, kao u slučaju jugoslavenskih partizana, neusporedivo brojniji i snažniji, to predstavlja kontinuitet sa emancipacijskim projektom Jugoslavije. Gesta jugoslavenskih partizana danas nam treba poslužiti da u svojoj situaciji, koja je post-jugoslavenska, „post-socijalistička“, ali i situacija nove globalne strukturacije kapitala i njegovih formacija, mislimo i prakticiramo njezinu nemogućnost, kao mogućnost emancipacije za sve.
Kada govorimo o mračnom raspadu Jugoslavije, ona nije ime za slom, već za pobjedu nad mnogo nadmoćnijim neprijateljima, kao što su bili i jesu fašizam, staljinizam, imperijalizam. Izraženo u tezama Kolektiva autora, moramo se suprotstaviti tezi o „krahu komunizma“, započetog baršunastim revolucijama 1989. Uzroci raspada Jugoslavije nisu u njenom komunističkom temelju, već upravo u procesu odustajanja od njega, Kontrateze glase: uzroci opstanka Jugoslavije nisu se mogli naći u okviru granica liberalne „politike mogućeg“, preko kompromisa, dogovora i sporazuma postojećih političkih aktera. Kada se jednom centar političkih debata i reformi još u socijalističkoj Jugoslaviji prebacio na pitanja oko ustrojstva „samoupravnih interesa“, pravnih odnosa njezinih „konstitutivnih naroda“, na beskrajne polemike oko statusa, ustavnih prava, ustavnih garancija i ingerencija republika i pokrajina, sve je vodilo raspadu. Suprotno raširenom mišljenju o sukobu „vjekovnih mržnji“ među narodima, ovaj raspad se odigrao upravo kroz kontradikcije procesa pregovaranja, kroz politiku kompromisa, kroz administriranje različitih ekonomskih interesa i republičkih centara moći. Gotovo svi nosioci partikularnih interesa bili su do zadnjeg časa u procesu suradnje i međusobnog sporazumijevanja. Sporazumi Milošević-Kučan, Milošević-Tuđman, Karadžić-Izetbegović-Boban, prethodili su i direktno vodili ka oružanom sukobu.
KRAJ PROJEKTA JUGOSLAVIJE NIJE DONIO NIŠTA NOVO. NE SAMO DA NISMO DOBILI VIŠE SLOBODE, OSIM „SLOBODE“ EKSPLOATACIJE, NEGO I SVA LIBERALNA OBEĆANJA O DEMOKRATSKOM PLURALIZMU, REPREZENTACIJI INTERESA VEĆINE, SUVERENOSTI NARODA, NISU OSTVARENA
Da ponovimo: Jugoslavija se nije raspala zbog toga što njen revolucionarni projekt nije mogao preživjeti „slom komunizma“, a u stvari kontrarevolucionarnu restauraciju kapitalizma i liberalne demokracije, već je odsustvo revolucionarne politike, politika kompromisa rezultiralo građanskim ratom i raspadom. Ako se uopće može govoriti o nekom „sukobu civilizacija“ do kojega je na kraju došlo, to je bio prvenstveno sukob između liberalnog koncepta „politike mogućeg“ i komunističke politike „mogućnosti nemogućeg“, kao politike nadilaženja „objektivnih nužnosti“. Državno brojanje identiteta i konsenzus različitih interesa, u što se Jugoslavija u poslijeratnom periodu pretvorila, ne može više „zamisliti“ kolektiv baziran na principima jednakosti, proleterskog internacionalizma, solidarnosti i sekularizma.
Destrukcija Jugoslavije ne predstavlja nikakav događaj. Kako to shvatiti? Pa nije sve što se mijenja samim time i događaj. Kriterij za ovu našu tvrdnju je u činjenici da kraj projekta Jugoslavije sobom nije donio ništa novo. Ne samo da nismo dobili više slobode, osim „slobode“ eksploatacije, nego i sva liberalna obećanja o demokratskom pluralizmu, reprezentaciji interesa većine, suverenosti naroda, nisu ostvarena. Politički pluralizam sveo se na kapitalo-parlamentarnu cirkulaciju, personalnu rotaciju unutar jedne političke klase ili točnije birokracije. Od obećanja suverenosti naroda i samoodređenja, dobili smo kompradorski poredak ovisan o stranim centrima moći. Usput, otuda i fenomen jugonostalgije, kao sjećanja na „bolji život“ u smislu boljeg standarda, mira, prosperiteta, beneficija države blagostanja, međunarodne priznatosti, blizine Evropi itd.
Teza Kolektiva autora glasi: uvjeti opstanka Jugoslavije nalazili su se jedino u kreaciji jedne nove radikalne politike, re-invenciji i produkciji novih oblika kolektivnosti. Dakle, upravo u komunističkoj politici jednakosti. Jugoslavija se raspala samo zato da se u dekadentnim procesima, započetim već u njoj, ništa ne bi promijenilo. Partijsko-političke elite, čak i u personalnom smislu, ostale su nakon raspada na vlasti (Milošević, Kučan, Tuđman, Mesić, Račan, Đukanović, Gligorov itd.).
Ako se slom Jugoslavije može tumačiti prije kao slom politike liberalizma, nego samog komunizma, zaključak je da iz tog ne-događaja kao glavni pobjednik izlazi mutirani oblik etatizma. Mješavina liberalizma, tehnokratizma i nacionalizma.
Treba razumjeti da je Jugoslavija ime za pobjede i permanentno vraćanje, a ne ime simplificiranog poraza i zaborava. Ona je tema današnjice, a ne historije. Slučaj raspada Jugoslavije ne samo da ne može poslužiti kao argument protiv komunizma. Naprotiv, raspad Jugoslavije je najbolji dokaz superiornosti „komunističke hipoteze“ u odnosu na liberalno-kapitalističku. Kolektiv autora zaključuje kako su političke reference kao „balkanska federacija“, „narodni front“, „antifašizam“, „narodnooslobodilačka borba“, „bratstvo i jedinstvo“, „tvornice radnicima“, „diktatura proletarijata = samoupravljanje“, „nesvrstanost“, samo neki od izraza politike i mišljenja čiji je interes borba protiv svih oblika nejednakosti, eksploatacije i dominacije. Ali i borba unutar koje je upisana afirmacija novog svijeta, kreacija novih formi političke subjektivnosti. Umjesto „odumiranja politike“ trebamo „odumiranje države“. Politiku koja ne slijedi iz objektiviteta, državnih reprezentacija i robno-vlasničkih interesa takve demokracije. Treba nam politika koja se bazira na političkoj subjektivnosti bezuvjetnog poriva za jednakošću.
To bi bio opis „jugoslavenske hipoteze“ u kojoj Jugoslavija nije ime za prošlo, već za ono što dolazi. A lekcija koja se može naučiti iz njenog zadnjeg nasilnog raspada je da nema budućnosti bez emancipatorne politike. „Odumiranje politike“ kojemu smo danas svjedoci može voditi samo u sistemsko nasilje.
Izvor: portal novosti
