уторак, јул 16, 2024

Jedan smo rod

Slične objave

Podeli

Piše: Anja Kožul

Šahovsku olimpijadu u Dubrovnik 1950. su stigli šahisti iz Njemačke, Francuske, Italije i Engleske. Sjeli su za stol pet godina nakon Drugog svjetskog rata. A danas? Od rata je prošlo 26 godina, uspoređuje Dubrovčanin Zdravko Bazdan, umirovljeni dubrovački profesor i mirovni aktivist

Veza Dubrovnika i Trebinja, povijesno i geografski vrlo bliskih gradova, isprekidana je 30 godina, od opsade Dubrovnika 1991. Zvanične političke komunikacije gotovo nema; osim pojedinačnih gesti, nije uložen značajniji napor u poboljšanje odnosa. Da nema sezonskih radnika iz Trebinja koji žive od masovnog turizma u Dubrovniku i ponekih nevladinih udruga, primarno antifašističkih, odvojenost bi bila još drastičnija. Ljudski, egzistencijalni i gospodarski interesi pronalaze svoj put, no mnogi priželjkuju jače pomake. Zdravko Bazdan, umirovljeni dubrovački profesor i mirovni aktivist, uvjeren je da dva grada ne mogu postojati jedan bez drugog. Udruga dubrovačkih antifašista, čiji je Bazdan član, uskoro će se naći s trebinjskim SUBNOR-om, a želja im je da 18. oktobra, kada se obilježava oslobođenje Dubrovnika u Drugom svjetskom ratu, Trebinjci dođu u Dubrovnik.

– Trebinjci su nama važni zato što je Deseta hercegovačka brigada iz Trebinja kao ključna pored dubrovačkog oslobodilačkog odreda, oslobodila Dubrovnik. Nema sigurnog Dubrovnika s nesigurnim zaleđem. Stalno govore da se Trebinjci moraju ispričati, a episkop Grigorije se dva puta ispričao u prisustvu tadašnjeg dubrovačkog biskupa monsinjora Mata Uzinića. Bivši gradonačelnik Trebinja Dobroslav Ćuk je također to uradio. Stalno traženje isprike je deplasirano. Političarima nije u interesu politički mir. Samo njihove fotelje i napredovanje. Znaju da bi pružanjem ruke Trebinju izgubili politički kredit kod većine – smatra Bazdan.

Još od ranih dvijetisućitih pokušavao je napraviti most između dva grada, no konkretni susreti nisu ostvareni. Nakon što je 2006. održao predavanje “Ljudska prava u regiji” u Trebinju uz pomoć episkopa Grigorija i tadašnjeg dubrovačkog paroha Gorana Spaića, Bazdan je odlučio osnovati Vijeće nevladinih organizacija Trebinja i Dubrovnika. Ideja je bila da se sastaje jednom mjesečno u oba grada, a da na tim susretima budu prisutni dubrovački i trebinjski novinari.

– Želio sam da u Vijeću budu svi, pčelari, antifašisti, planinari. Osnivački skup planirao sam u Dubrovniku. Javio sam se direktoru jednog hotela s molbom za prostor. Prvo je pristao no kad je čuo da bi trebali doći Trebinjci, rekao mi je da ga nazovem poslijepodne jer ne zna da li će imati slobodnu salu. Nije imao snage da mi kaže da ne smije. Obišao sam jedan lokal i hotel. Svugdje isti odgovor. Nije bilo tiskare u Dubrovniku koja je htjela napraviti najavni plakat našeg skupa. Tek u Metkoviću – prepričava Bazdan.

Ubrzo mu se javio Slaven Tolj, tadašnji voditelj art radionice Lazareti, da mu ponudi prostor. Ipak, pod pritiskom HVIDRA-e događaj je otkazan. Pokušaj je ugušen prijetnjama, nagrđenim plakatima i najavom prosvjeda ispred Lazareta pa se premali broj udruga odazvao na osnivački sastanak.

Bazdan je jesen 1991. dočekao u Mokošici, dubrovačkom prigradskom naselju. Govori da su se već pojavom HDZ-a koncem 1989., osjetili netolerancija i govor mržnje, da je bilo jasno da idemo prema represiji i ratu.

– No ni na kraj pameti mi nije bilo da će rat nastupiti na dubrovačkom području i da će JNA, koja ima ustavnu obvezu štiti unutarnje i vanjske granice, tako bestijalno i zločinački postupiti. Dok su padale granate po mojoj ulici u Mokošici, dok su ljudi vrištali, dok se moja zgrada ljuljala od direktnih minobacačkih pogodaka, tog trenutka je u meni umirala Jugoslavija. Ubrzo sam postao član Civilne zaštite Mjesne zajednice Mokošica i zapovjednik Sanitetskog voda. Pod granatama smo spašavali živote. Kad je 20. studenog 1991. JNA ušla u Mokošicu, bio sam član delegacije koja je pregovarala oko normalizacije civilnog života u čitavom bazenu Rijeke Dubrovačke – prisjeća se Bazdan. Nakon što se JNA poslije devet mjeseci povukla iz Dubrovnika, s njom je nestalo stotinjak mahom srpskih obitelji, procjenjuje Bazdan.

– Neke, meni drage ljude, nikad više nisam vidio, a brojni među njima su bili rođeni u dubrovačkom rodilištu. Te tragedije su tada bile i moje. I danas su. Posebno sam bio blizak s ocem jednog dječaka koji je udarao glavom o balkonski zid kad su mu roditelji priopćili da moraju napustiti stan. Bio sam dežurni u Civilnoj zaštiti kad su mi tog 25. svibnja 1992. naši aktivisti došli reći da Srbi napuštaju Mokošicu. To je za mene bio bolan poraz. Od srama i stida nisam izašao iz kancelarije atomskog skloništa. Mogao sam zamisliti u kakvim orvelovskim okolnostima su odlazile te obitelji. Brojni Mokošani su ih gledali dok su odlazili uplakani, s djecom u naručju. Ja za to nisam imao snage, iz poštovanja prema njima – govori Bazdan.

Ugrožene skupine civila mijenjale su pozicije iz mjeseca u mjesec. Nakon ugroženosti Hrvata pa Srba, 1993. dubrovački Bošnjaci su postali meta nakon sukoba u Bosni i Hercegovini. Bazdan smatra da bi bilo kudikamo teže da nije bilo Hrvatskog helsinškog odbora za ljudska prava. Bio je voditelj Suradnog centra HHO-a za Dubrovačko-neretvansku županiju od 1993.

– Kada se govori o nevladinim organizacijama koji su odmah stale uz svakog čovjeka, prvo uz Srbe koji su bili ugroženi, a onda 1993. i uz Bošnjake, tu je na prvom mjestu bio HHO. Svi smo postupali onako kako je navedeno u trećem dijelu Ustava Republike Hrvatske iz 1990., koji nosi naslov “Zaštita ljudskih prava i temeljnih sloboda”. To je bilo potencijalno smrtonosno doba, koje je krasno opisao Žarko Puhovski: “Do podne smo branili ljudska prava i sprečavali deložacije, a poslije podne smo nosili kapute na kemijsko čišćenje.” Popljuvani. To je bilo teško, pogubno, ali herojsko doba – govori Bazdan.

Općinskom državnom odvjetništvu obratio se u dva navrata zbog anonimnih prijetnji fizičkom likvidacijom, jednom nakon članka u Feral Tribuneu 2000. kad je govorio o nestanku Dubrovčanina Kasima Kahrimanovića iz 1993. čija je sudbina i danas nepoznata. Na kraju razgovora, Bazdan nam pokazuje letak, uspomenu na Devetu šahovsku olimpijadu u Dubrovniku 1950. godine.

– Jugoslavija je 1950. bila domaćin Devete šahovske Olimpijade u Dubrovniku na koju su stigli šahisti iz Njemačke, Francuske, Italije i Engleske. Sjeli su za stol pet godina nakon Drugog svjetskog rata i na terasi Umjetničke galerije igrali šah. A danas? Od rata je prošlo 26 godina. Kao da je politička, sociološka i psihološka klima ista kakva je bila 1995. Bilo bi krasno imati stalno u srcu maksimu Međunarodne šahovske federacije koja je 1924. osnovana u Parizu, a glasi: “Gens una sumus” (Jedan smo rod) – zaključuje Zdravko Bazdan.

(novosti.hr 7. rujan 2021. g.)