„Čist obraz je nešto najvrednije što možeš ostaviti za sobom, a u bici za budućnost jedina naša nada su mladi, oni koji će stvarati budućnost nismo mi – to su oni. Pustite ih da je stvaraju, napokon“, poručuje ovogodišnja laureatkinja regionalne nagrade za televizijsko novinarstvo
Razgovarao Velimir Ilić
Ako je vreme jedini nenadoknadiv resurs, onda je poruka Ivane Dragičević na kraju ovog intervjua „da probamo stvoriti neko bolje novo vrijeme“, suština i kredo njenog juče, danas i sutra – i u novinarstvu i u životu. Tim pre nagrada „Gordana Suša“ ide u prave ruke, kao nit koja spaja Gordanu i Ivanu, a nadasve njihove karijere – i ljudski i profesionalno, jer ih povezuje isto „veruju“. Gordana je ostavila neizbrisiv trag, a Ivana svoje i dalje ispisuje, zrelošću i uz posvećenost koja je uzdiže iznad ovovremenskog novinarstva.
DOSIJE: Napisala si u jednoj svojoj kolumni, tematski posvećenoj pogrešnom pogledu na mlade u Francuskoj, ne štedeći ni kratkovidost političara širom Evrope, da je neophodna borba za današnju mladost – na kojoj god da je strani društvenog spektra – jer se, kažeš, „iz njihovog osjećaja svijeta može dobiti iskra ideje što ćemo s našom budućnošću u doba kada se slika sadašnjosti preslaguje zbog tektonskih neriješenih poremećaja iz prošlosti“. Može li se takva paralela napraviti i sa društveo-političkom konfuzijom i baruštinom u kojoj se – manje ili više – nalaze i svojim državama nezadovljni ostaci bivše Jugoslavije?
IVANA DRAGIČEVIĆ: Može. Situacija je svugdje ista, samo su nijanse različite, a u našoj regiji možda malo naglašenije jer smo periferija. Europska društva stare, vrijednosti koje su postojale u doba predstavničkih liberalnih demokracija, s digitalnom sferom se mijenjaju, autoritarne sile vode nasilnu utakmicu za preustrojem svijeta. U toj bici za budućnost, jedina naša nada su mladi. Oni koji odavde odlaze, oni koje smo ostavili zapuštenima neulaganjima u školstvo, zdravstvo, javni prostor, stanovanje, zapošljavanje… Zato sam se, nakon svih ovih godina bavljenja svjetskim problemima, odlučila okrenuti mladima, radila na serijalu „Glasači 2024“, razgovarala s njima diljem Europe, jer zaista mislim da su mladi naše jedino blago, jedini kapital, jedino bitno. Zarobljenost u starim narativima, u tom agresivnom poimanju svijeta i odnosa, to treba prestati. Oni koji će stvarati budućnost nismo mi – to su oni. Pustite ih da je stvaraju, napokon.
DOSIJE: Zaviše od četvrt veka karijere svedočila si brojnim turbulencijama i lomovima – od Bliskog Istoka i Afrike, migrantske krize i pogibelji u Sredozemlju do klimatskih poremećaja i kataklizmičnih upozorenja da će nam se s kamatama vratiti to što ne poštujemo poredak prirode. Šta u svetu, koji seciraš svojim kolumnama, još nedostaje osim razuma da ova planeta potraje par vekova?
DRAGIČEVIĆ: Odlično pitanje, na kojem nemam odgovor, osim ovoga koji ste ponudili. Gdje je razum? I što je uopće razum kada ga ostavljamo u palcu koji non-stop klizi zaslonima ekrana, kada smo odustali od razmišljanja, razlučivanja, zaključivanja. Kada big-tech prostor privatnog biznisa tzv.društvenih mreža poput napalma širi dezinformacije, kada je svatko medij i svatko može živjeti svoju istinu, kada su svi sebični i samodostatni. I uvijek ponavljam, nedostaje nam da pustimo nove umove da nam daju nova rješenja za novo vrijeme.
DOSIJE: Svoju prvu knjigu nazvala si „Nejednaki“? U čemu smo mi danas sve nejednaki, otkud tolike predrasude, nepoverenje, mržnja, netolerancija, gde se i zašto izgubila solidarnost, empatija, svedena na mrvice osećaja za druge i drugačije?
DRAGIČEVIĆ: Ni solidarnost ni empatija nisu nestale. One su uvijek tu, dio ljudi i dio čovječanstva, one su nas dosad uvijek vadile iz najgorih crnih epizoda povijesti. I dobro je da je tako. Pitanje je kako je moguće riješiti globalnu nejednakost, koja je mjerljiva kategorija. Pet ili šest hipermilijardera ima više bogatstva nego trećina ostatka planete. Nejednakost je put prema najgorem zlu, kako s upozorenjem govori i naslovnica te moje knjige koja, zapravo, parafrazira nacističku zastavu, te umjesto svastike u bijelom krugu stoji znak nejednakosti. Jasno je da smo svi u svijetu nejednaki porijeklom, izgledom, ovim, onim i to je ta različitost svijeta, no – ako na različitostima i nejednakostima netko gradi moć ili gomila bogatstvo, tu stvari pucaju. Cijela povijest nam je takva. Nisam sigurna da će se to ikada promijeniti. Na žalost.
DOSIJE: Drugu knjigu, proizišlu iz perioda pandemije korona virusa i „pratećih izazova“, nazvala si „Nesigurni“. Dobro poznaješ globalna kretanja i situaciju u svetu i – ako je utopija očekivati da ljudi budu jedanki – mogu li bar biti sigurniji na planeti Zemlji koju mnogi već vide u trećem svetskom ratu, samo još niko nije zvanično objavio da je i počeo?
DRAGIČEVIĆ: Ne mogu. I da izostavimo lokalne i regionalne sukobe, postoje stvari koje se mogu rješavati samo globalno, a najveća od svih su klimatske promjene i s njima povezane migracije stanovništva. Mi živimo nesigurnost, a pred nama je malo ili nimalo ideja i rješenja za stabilniji i sigurniji svijet. A 2024. bit će jedna od ključnih godina, ako ništa – zbog superizbornog intenziteta, u kojima ćemo moći vidjeti naznake razdoblja koje dolazi. Pa ću vam moći dati pametniji odgovor. Samo se nadam da nitko u međuvremenu neće posegnuti za nuklearnim naoružanjem.
DOSIJE: Tvoj dominatan izbor je televizija, ali si, čini mi se, ozbiljno prionula i na druge formate – kolumne, podkast, publicistiku… Osećaš li da zaista možeš uticati na javno mišljenje, feedback koji te čini zadovoljnom i kakav je, uopšte, taj profesionalni i ljudski nemir u tebi koji te neumornoiznova gura pred kameru ili za laptop?
DRAGIČEVIĆ: Nema više nemira, a sve je manje i mene pred kamerom. Zdravlje prije svega. Sada je u meni samo mir i potpuna koncentracija na ono bitno, a obzirom da se bavim čime se bavim, to bitno mora biti analiza i kontekstualizacija svijeta u kojem živimo. Kad smo kod života, živimo u vremenu u kojem svi imaju mišljenju o svemu i misle da je svačija kila komentara na društvenim mrežama isto važna. Nije! I dok ima tih nekih ljudi koje zanima argument i činjenica, dotle ima smisla.
DOSIJE: Kad skeniraš sliku današnjeg novinarstva na eks YU prostorima pitaš li se ponekad u šta se to pretvorila ova profesija – u podaništvo i beskičmenjaštvo, propagandu, autocenzuru, maniju klikabilnih naslova,rijaliti udvaranje tobožnjoj volji čitalaca i gledalaca…? Ima li neka iskra nade da novinari shvate moć svoje reči i kako zamišljaš redakciju kojoj bi ti bila šefica?
DRAGIČEVIĆ: Lako je pričati, teško je biti šefica, jer sam bila, pa govorim iz iskustva. Problem je strukturni, već opisana digitalna realnost, struktura obrazovanja, koncept javnog prostora u takvom vremenu, model medija i medijski zakoni itd. itd. Kada na to dodate političke utjecaje, zarobljene države i sustave, autokratske tendencije koje su sve samo ne isključivo naši sindromi, onda zaista jest teže no ikada. No, istodobno mislim da nikada nije bilo bolje vrijeme za novinarstvo. Kada ljudi ne znaju kome vjerovati, kada je tamo vani kaos. Za novinarstvo koje ima svoje etičke standarde, koje postavlja pitanja, koje stavlja u kontekst, koje razotkriva korupciju, koja je uvijek na koncu temelj svih zala u našim društvima. Ima nade, ima volje i u Europi danas puno javnog novca za investiranje u novinarstvo.
DOSIJE: Šta uvek vidiš u retrovizoru svoje karijere, a šta bi još volela dadosegneš?
DRAGIČEVIĆ: Uvijek vidim svoj čisti obraz. Mislim da je to nešto najvrednije što možeš ostaviti za sobom. Nemam više ambicija. Jedino mi je stalo da se bavim mladima, pričam s njima, učim od njih i da probamo stvoriti neko bolje novo vrijeme.
(Dosije Nezavisnog udruženja novinara Srbije – NUNS)
