Svako nametanje silom mišljenja ili osjećaja nekom drugom od nas, pojedinačno ili kolektivno je jedan oblik fundamentalizma koji ugrožava polje slobode. Protiv takvih tendencija režima treba podići glas, reagovati, braniti princip slobode kao prostor koji otvara vrata svim ostalim duhovnim dimenzijama. Ako nema te slobode, ako ju je nadvladao fatalizam i fanatizam, čovjek više nije čovječan, postaje rob tame i crnih misli, osuđen na društvo koje se razvija u smjeru antimodernizma i antihumanizma. Mnogi su proricali demokratski val slobode u Evropi nakon pada Berlinskog zida kao signal svršetka ratova, ugnjetavanja i historije kao moći, jer se vjerovalo u dolazak epohe kada će ljudska historija biti utemeljena na našoj sposobnosti da govorimo, mislimo i međusobno razgovaramo. Nažalost, vrlo brzo se na primjeru ex-jugoslovenskog raspada vidjelo da smo daleko od tog stanja duha.
Piše: Dino Mustafić
Vlada bosanskohercegovačkog entiteta Republika Srpska usvojila je Nacrt zakona o izmjenama i dopunama Krivičnog zakonika Republike Srpske, kojim se uvode nova krivična djela protiv časti i ugleda, odnosno krivično djelo uvrede i klevete.
Ove dopune Zakona kojim se kleveta ponovno inkriminira sigurno će dodatno pojačati režimsku represiju protiv glasova suprotnog mišljenja i gušiti slobodu mišljenja. Naravno, zaštita ugleda i privatnosti jesu važne odrednice uređenog društva, ali onie se nikada ne ostvaruju nauštrb drugih temeljnih ljudskih prava, poput slobode izražavanja. Jasno da je predloženi dokument degradacija ljudskih prava bez kojih nema demokratskog tkiva društva i slobodne javne rasprave.
Medijska udruženja kao i predstavnici međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini već su upozorili da se radi o otvorenom gušenju slobode medija i nezavisnog, istraživačkog novinarstva u entitetu Republike Srpske. Vijesti o brutalnim progonima novinara, umjetnika i civilnih aktivista na Balkanu postaju svakodnevnica. Našim liderima su prijatelji i inspiracija autokrate koji se takmiče po broju zatvorenih umjetnika, novinara, civilnih aktivista i opozicionara po državnim kazamatima Rusije, Turske, Irana, Kine…Zato nije neobično da strana ambasada upravo u našoj državi, Ambasada Ruske Federacije, sebi daje za pravo da određuje formate slobode u kojima se trebaju kretati bosanskohercegovački umjetnici kada režiraju klasiku iz ruske literarne tradicije.
Svijet duha se želi ušutkati. Više nema potrebe za umjetnošću i mudrošću koja nije uvijek jednoznačna, koja dovodi u nedoumicu, koja je nedokučiva i zahtijeva otvoreni um. Postoji samo jedan pogled na to što je “dobar” moral, umjetnost, filozofija, književnost, istina i ispravan način života. Kada je nešto samo jedno bez mogućnosti da se to jedno kritički preispita ili dovede u pitanje, znači da živimo u nedemokratskom režimu koji krši elementarna ljudska prava, pa između ostalog i slobodu govora, kao i slobodu izražavanja.
Sloboda je, općenito, polazišna tačka za sve što poduzimamo u životu, nije nam data niti utvrđena zauvijek, svakoga dana je trebamo držati na oku, preispitivati i čuvati unutar nas samih i vlada koje biramo. Nikada ne smijemo tvrditi da živimo u besprijekornoj demokratiji koja je utvrđena zauvijek i nema svoj kraj.
Sloboda bez demokratije nije moguća. Zato je treba njegovati i odmah reagovati kada je ugrožena. Tome nas opominje i iskustvo 20. stoljeća kroz prizore holokausta, logore i ratove, egzile i likvidacije onih koji su mislili drugačije spram većine. Pluralizam mišljenja je temeljni preduvjet ljudske slobode, jer ako ga nema, tada zavladaju očigledna neravnoteža, ideološki teror, rasizam ili nacionalizam. Umjetnici imaju razvijeno čulo da osjete prije svih duhovni nemir, kada nestaje sloboda, kada se pojavljuje radikalizam i totalitarnost kao historijski refren užasa autoritarnih država.
Istinska umjetnost se oduvijek opirala takvim režimima, bila jedini prostor slobode koji daruje misli i osjećaje pomoću kojih otkrivamo i slušamo svijet oko nas. Uvijek smo preko vrhunskih umjetničkih djela spoznavali koliko je važan osjećaj za interakciju, velikodušnost i darivanje, na čemu i počivaju temelji solidarnosti. Zbog toga su režimi i vlade koje zatvaraju, proganjaju i sprečavaju svoje umjetnike ili novinare anticivilizacijske državne tvorevine, usmjerene protiv svih moralnih obzora humanističkog društva. Na taj način se krši Deklaracija o pravima čovjeka kao univerzalna vrijednost, dokument o pravednosti, slobodi i jednakosti – kvintesencija međunarodnog prava koje nam garantuje dostojanstvo života.
Mi imamo u svom historijskom iskustvu sjećanja na izrazito represivne metode nametanja mišljenja kroz različite ideologije, religije ili nacionalna osjećanja kao jedinog pravila političkog ponašanja isključivosti koji se završio balkanski krvavo (nažalost, nisam siguran da je neponovljiv i u budućnosti).
Svako nametanje silom mišljenja ili osjećaja nekom drugom od nas, pojedinačno ili kolektivno je jedan oblik fundamentalizma koji ugrožava polje slobode. Protiv takvih tendencija režima treba podići glas, reagovati, braniti princip slobode kao prostor koji otvara vrata svim ostalim duhovnim dimenzijama. Ako nema te slobode, ako ju je nadvladao fatalizam i fanatizam, čovjek više nije čovječan, postaje rob tame i crnih misli, osuđen na društvo koje se razvija u smjeru antimodernizma i antihumanizma. Mnogi su proricali demokratski val slobode u Evropi nakon pada Berlinskog zida kao signal svršetka ratova, ugnjetavanja i historije kao moći, jer se vjerovalo u dolazak epohe kada će ljudska historija biti utemeljena na našoj sposobnosti da govorimo, mislimo i međusobno razgovaramo. Nažalost, vrlo brzo se na primjeru ex-jugoslovenskog raspada vidjelo da smo daleko od tog stanja duha.
Pripadam generaciji koja dobro zna šta znači sloboda i zato vjerujem da borba za demokratiju kao garanciju slobode ima punog smisla i da nas jedino ona može spasiti. Iz dana u dan nam se pokušava suspendirati sloboda, iščezla je kao ideal na razini političkih stranaka, ali i u međusobnim ljudskim odnosima gdje se uzurpira u ime etničkog kolektiviteta pravo pojedinca na ideju slobode i dostojanstva. U višedecenijsko etničkoj tiraniji gotovo da smo ostali bez slobode mišljenja, govora, bez slobode koja znači drugačije razmišljati, biti drugačiji, imati različite stavove; bez takve slobode nema ljudskog dostojanstva. (tačno.net)
Krivično delo klevete se opisuje kao hotimično pripisivanje određenih neistinitih radnji ili fakata nekoj ličnosti. To znači neko izjavi ili napiše da je neko nešto uradio što ta osoba nije uradila. Zašto autor misli da bi vraćanje kažnjavanja za takav delikt bilo ukidanje slobode? Jedino ako ne misli da je to zato što se kod ovog delikta odstupa od pravnog načela da tužitelj dokazuje krivicu tuženog već je ovde na tuženom da dokaže kako je istina to što je objavio te da se tako opravda. Ali to je logično: vi ste nešto o nekome izneli, pokažite da je to tačno.