четвртак, јул 25, 2024

Elitni rasizam

Slične objave

Podeli

Naravno, nije nijekanje holokausta samo naš specijalitet, ima ga i na tobože razvijenom zapadu, samo što ga tamo, barem za sada, njeguju oni čudaci s društvene margine ili tek nebitne izvanparlamentarne mračne strančice. Da ne govorimo kako je otpor takvim pojavama snažan, i ne samo u zakonskoj legislativi. U nas pak, evo ga u ambulantama, parlamentu, medijima, knjižarama, školama, u centru gradova. Riječju, revizionizam je ovdje institucionalni, poželjni dress code društvene elite

Piše: Heni Erceg

Uvijek nekako rado mislimo kako su rasisti, fašisti, neki slabije obrazovani ljudi, primitivci s društvene margine na koje se ne vrijedi osvrtati naprosto zato jer su tek otrovna manjina, dok je srećom društvo u cjelini zdravo. A onda nas svako malo iskustvo i zbilja demantiraju, shvatimo naime da supstrat zla i netrpeljivosti danas prema migrantima, jučer prema Srbima ili Židovima, emitira baš središnji, kulturni i obrazovani dio Hrvatske, potican ili toleriran s vrha političke vlasti, time što otpor prema ono malo preostalih Srba živi i danas, vulgarno se ispoljava čak i u najvišem državnom tijelu – hrvatskom parlamentu. Tu se desničarske hulje režući ostrvljuju na ona tri zastupnika srpske manjine, uporno ih nazivajući teroristima s kojima koalira vladajuća stranka, a što je ujedno i njihova jedina ozbiljna zamjerka HDZ-u. Njihove će intelektualne perjanice, profesori na fakultetima, odgajatelji mladih, u središnjim emisijama HTV-a – te zagađene propagandne ispostave vladajuće stranke – ogavnim rasizmom nasrtati na migrante od kojih veliki broj živi i radi u Hrvatskoj, ali su i dalje remetilački faktor, teroristi, poluljudi koji štete imidžu supremacijske bijele Hrvatske.

Privid da je etnonacionalizam, eto, karakteristika tek marginalnih, manje važnih, skupina, poništilo mi je ovih dana i iskustvo bliske prijateljice prilikom njenog odlaska na operativni zahvat koljena, naravno u privatnu kliniku jer se inače na takav zahvat u ovoj zdravstveno kolabiranoj državi čeka čak devet mjeseci. Elem, tu ju je za početak vrlo srdačno preuzeo liječnik, dakle, podrazumijevalo bi se, neka obrazovana osoba, nikako ne marginalac, huligan neki koji urla ustaške pozdrave na nogometnom stadionu, pa prepoznavši je kao suradnicu HTV-a – uvjeren da ima posla s pripadnicom one većinske struje u toj medijskoj kući kojoj je svaki Srbin terorista i četnik – započeo poduži monolog o tome koga bi sve od ono malo Srba na političkoj sceni trebalo dokrajčiti, objesiti najbolje, a na prvom se mjestu naravno našao šef SDSS-a, Milorad Pupovac. Tako nepomičnu, uz polaganu, nježnu anesteziju, „gušio“ ju je svojom mržnjom prema Srbima i ljubavi prema nekadašnjoj ustaškoj državi Hrvatskoj, sve do ključnog dokaza o pokvarenom revizionizmu koji tu državu proglašava sramotnom mrljom u hrvatskoj povijesti. Jer da je on nedavno dobio ključni dokaz, štoviše autentično pismo Maksa Luburića u kojemu ovaj naređuje da se partizansku djecu s Kozare ima zbrinuti u ugodne dječje domove. A ne ih, kako je dokazano, odvesti u opasne logore smrti.

Maks Luburić inače je najpoznatiji zločinac iz doba NDH kojemu je konclogor Jasenovac bio kao vlastiti, ugodni dnevni boravak u kojemu je rado doprinosio okrutnom ubijanju više od 80 tisuća Srba, Židova, Roma…

U tom trenutku, priča mi, pomislila je da bi konačno bio red da se digne i ode, ali anestezija čini svoje, pa šuti i zapravo postaje suučesnik u toj fašističkoj lamentaciji jednog ljekara. Na koncu, operacija je uspjela, platila je prilično, i ne samo u novčanom smislu. I opet shvatila da je elita ovdje gora od rulje i da su im vrata za ustašku indoktrinaciju širom otvorena. Između ostaloga i njenom šutnjom što ju je onda boljela više od posljedica samog operativnog zahvata.

Koji dan kasnije u središtu je Zagreba Antifašistička liga organizirala, kao i svake godine, obilježavanje Kristalne noći, kada su nacisti u Njemačkoj 30-tih godina uništili židovsku imovinu, a vlasnike mlatili, ubijali, privodili… Samo koji korak dalje na istom Trgu žrtava fašizma, dok su antifašisti upozoravali na pošast fašizma, odvijala se jedna druga predstava, u nečemu što se zove Dom specijalne policije. Tu je promovirana knjiga „Jasenovački popis, lažne žrtve“, uz dakako mnogo više posjetilaca od one šačice antifašista okupljene nekoliko metara dalje. A sve pod osvijetljenim prozorima središnjice Hrvatske demokratske zajednice – smješteno baš primjereno na istom Trgu žrtava fašizma – čiji su neki članovi sigurno skoknuli uveličati promociju knjige na čijih 700 strana autori „povjesničarski“ dokazuju kako Maks Luburić i bratija mu nisu bili nikakvi ustaški koljači nego čestiti domoljubi, te su još matematički i znanstveno precizno izračunali da se u Jasenovcu nikako nije moglo ubiti toliko ljudi koliko se tvrdi, pa je teorija o genocidu u tom logoru puka laž koju produciraju neprijatelji hrvatskog naroda. To jest oni antifašisti na korak udaljenosti, a koji su evocirali nacističku Kristalnu noć i njene posljedice.

Dakako i ovaj je revizionistički uradak promovirao žestoki apologeta ustaštva, autor brojnih filoustaških splačina što ih pak izdašno financira „patriotska“ ministrica kulture, e koja se upravo našla u centru ozbiljne korupcijske afere, uz brojne dekane, profesore, sve samu intelektualnu kremu. Istog je lika nedavno opet ugostio režimski Hrvatski radio, da bi uz svesrdnu pomoć voditelja emisije, cinična naziva Tolerancija, sat vremena bljuvao teze o tome kako je Jasenovac bio obični radni logor, a ne mjesto užasa i smrti.

Naravno, nije nijekanje holokausta samo naš specijalitet, ima ga i na tobože razvijenom zapadu, samo što ga tamo, barem za sada, njeguju oni čudaci s društvene margine ili tek nebitne izvanparlamentarne mračne strančice. Da ne govorimo kako je otpor takvim pojavama snažan, i ne samo u zakonskoj legislativi. U nas pak, evo ga u ambulantama, parlamentu, medijima, knjižarama, školama, u centru gradova. Riječju, revizionizam je ovdje institucionalni, poželjni dress code društvene elite.

Mladina