Priredio: Dragan Bursać
Možete slaviti ratne zločince, možete veličati njihove zločine i negirati genocid, bićete sigurni i zaštićeni, država stoji iza vas. To je posve logično u nakaradnom sistemu vrijednosti u kome ta ista država stoji i iza zločina, i iza genocida, i na kraju iza ovog sramnog Mladićevog murala
Pročitali ste to, MUP Srbije zabranio je skup u Beogradu na kome je trebalo da bude uklonjen mural Ratka Mladića.
I nije više neka vijest da država Srbija, koja štiti ratne zločince, koja im je sigurno utočište, sad i de facto i de jure pokazuje kako joj je stalo da uništi ono malo iskrenih antifašista, koji bi da saperu ljagu sa sumornog lica Beograda.
Država Srbija jedina na svijetu otvoreno štiti ratne zločince
Na žalost, kažem, nije to više neka vijest, jer šta očekivati od političke vrhuške, koja se intimno kune u te i takve zlotvore, koja im obezbjeđuje logističku, medijsku i svaku drugu podršku, nego da ih i u onom najvažnijem totemsko-nacionalističko-simboličnom smislu štiti kako zna i umije.
Zabraniti mladim ljudima da izbrišu Mladićev mural, koji očuvano stoji sve ovo vrijeme u beogradskoj Njegoševoj ulici, zapravo je pečat kojim neonacisti dobijaju državnu potvrdu za nove akcije uznošenja presuđenih ratnih zločinaca u fasadno-arhitektonsku antikulturu srpskog nacionalizma. Mladić, Karadžić, Draža Mihailović, pop Đujić i ini, samo su vidljiva manifestacija fašizma u kome je država sponzor, dok proganja ono nešto zdravog ljudskog tkiva.
Na koncu, kada vidite zločinca kapetana Dragana, svježe udomljenog, napojenog, nahranjenog, isplaćenog i vozilom podmazanog od režimskih ljudi, kako legalno traži da se ubica premijera Đinđića pusti na slobodu, sve s ličnim obezbjeđenjem, šta je u poređenju sa tim legalizacija još jednog Mladićevog murala? Ništa i sve.
Kad fašista postane ugledni general, a antifašisti podlaci
Nego, ima tu ona postavka, onaj majndset, koji ministar Aleksandar Vulin upravo stravično-sjajno iznosi, kad obrazlaže zašto je zabranjeno prefarbavanje lika ratnog zločinca. Vulin ovom prilikom kaže:
„Ni oni koji bi da prekreče mural generalu Mladiću, ni oni koji bi da ga čuvaju neće dobiti dozvolu za okuplјanje. Pozvati nevladine organizacije iz Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Žene u crnom i nečega što je najavlјeno kao ‘Kosovo’, a doći u Beograd da bi se krečile fasade je licemerno, podlo i vođeno zlom namerom. Na 9. novembar Međunarodni dan borbe protiv fašizma u Beogradu se neće niko sukoblјavati na ulicama i kvariti život našim građanima…“
Kad čujem Vulina kako tepa zločincu sa “general Mladić”, umjesto da ga zove nepatvorenim zlom, pa ni ja ne bih dozvolio da mu skinu mural. A to je pod uslovom da živim na Marsu ili u glavama srbijanskog režima u kome je zločinac Mladić, zapravo časni general, heroj da se ne lažemo, a svi oni koji bi da saperu zidnu ljagu, postaju uberneprijatelji – unutrašnji poput Nataše Kandić, Inicijative mladih za ljudska prava, Žena u crnom i vanjski – uvijek ima vanjskih – preko NGO iz BiH, Hrvatske i, molim vas lijepo, Kosova. Pa ne skidaju fašizmom indoktrinirani maloljetnici po Beogradu albanske zastave, e da bi im na antifašizam ukazivali mladi s Kosova. To ne biva.
Državni fašistički službenici
Dakle, stvar je posve jasna, srbijanski režim je iz faze „neka grafita, neka ih čuvaju naši navijači“, prešao u fazu „i mi ćemo institucionalno čuvati murale posvećene zločincima“. Znači, u stvarnosti imamo proaktivni fašizam uz jednu vrstu najsramnijeg licemjerja u kome se izjednačavaju antifašističke i fašističke organizacije.
Vulinu je to navodno u glavi sve isto – i Žene u crnom i kojekakve huligansko-levijatanske sieg heil udruge. Samo eto što nije isto, jer vidite, pravi su neprijatelji ovakvog sistema ovi prvi, dok su drugi naprosto državni službenici.
U državi koja je sponzor ratnih zločinaca, logično je da državni službenici održavaju ovakav sistem budnim, čilim i ornim. Dakle, fašistički sistem.
Na koncu, može se desiti da će poneki mural biti i obrisan i onda će Vučićeva država to predstaviti kao ultimativni akt dobre volje i antifašizma. Ali upamtite, prefarbavanje i brisanje Ratka Mladića sa zidova po gradovima regije, predstavlja tek osnovni ljudski i moralni čin. Obavezu, na čijem se putu ispriječila cijela jedna zemlja. Srbija.
Srce tame: Mic po mic, Aušvic
Predstavnici Inicijative mladih za ljudska prava povodom zabrane održavanja njihovog skupa, na kome je trebalo doći do farbanja Mladićevog murala, odlično su akcentirali suštinu stvari. Oni kažu:
“Ovog puta je jasno da je uklanjanje murala Ratku Mladiću pogodilo u srce tame vlasti – pitanje odnosa prema ratnim zločinima – pa je mehanizam zabrane usmeren ne prema huliganima nego prema antifašistima.“
Ja bih dodao na ovo jednu sivu slutnju, da je sve ovo tek početak stavljanja antifašističkih grupa i udruženja s one strane i javnosti, i pojavnosti, i zakona. A to je opet uvertira u neko novo vrijeme, kada će s gradskih zidova uz zločince Mladića i Karadžića, nacisti Nedić i Ljotić gledati na svoj narod tako vrijednosno i duhovno ispran, kome milimetri fale da podigne ruku put neba i uzvikne, Sieg Heil! Tom dešavanju srca tame prisustvujemo u realnom vremenu. Ili kako napisa jedan ozbiljan grafit majstor – Mic po mic, Aušvic!
A svi oni ubijeni pod komandnom šapom Ratka Mladića, od hrvatskih gradova do genocida u Srebrenici, mogu s onog svijeta da klimnu glavom i kažu: da, zločin se isplati, pogotovo kada je pod državnom organizacijom i zaštitom.
Zamislite, da nije država Srbija toliko predano radila na ubijanju devedesetih preko svog đeneralskog oružja na terenu, pa zar bi danas makar simbolično štitila to oružje narisanoj Njegoševoj ulici?
Na kraju bih završio još jednim potpuno luđačko-alogičnim saltom mortale Aleksandra Vulina, koji podno zločinačkog murala kaže i ovo:
“Beograd je grad antifašista i pobednika i niko to svojom zlobom neće promeniti. Skup je zabranjen.“
A krvavi đeneral vas sve gleda, bukvalno iz zatvora, i figurativno sa sramnog murala, smije se i kaže – Ja sam uspio!
Mislite o tome!
(Autonomija, foto: bilbord u Baču)