Heni Erceg
One su žene koje su se na ulici nalazile gotovo dva mjeseca. Svoja su radna mjesta sudskih službenica i namještenica, njih oko sedam tisuća, zamijenile ulicom, koja je ionako metafora njihova života, s obzirom na plaću koju im milostivo daje vlada Andreja Plenkovića. Čitavih 500 eura mjesečno! Dostatno za život uličnih prosjaka u državi čiji premijer svakodnevno, papagajski neuvjerljivo, nabraja jedinstvene uspjehe svoje vladajuće ekipe. To jest kriminalne skupine koja je – dok su sudske radnice bile u višetjednom štrajku jer im Vlada odbija zahtjev za povećanjem plaća – zamračila čak deset milijuna eura, ej, deset milijuna!, sumu što je zahvaljujući „nemaru“ Vlade iz državnog poduzeća za energetiku sjela na račun nekog tajkuna, kako se ovdje slatkim deminutivom naziva svaki mafijaš navezan na hadezeovu krimogenu hobotnicu.
Potpuni kolaps pravosuđa, takozvanog trećeg stupa vlasti, izazvao je štrajk radnica – u međuvremenu prekinut zbog unutrašnjeg razdora sindikata, umora, otkaza i pristanka na okrajak od šezdesetak eura uvećane plaće – uz ogromnu energetsku aferu, kao nastavak dugog niza sličnih zbog kojih su u sedam godina zapržene autokratske vlasti morala abdicirati čak 22 ministra s optužbama ili presudama za ozbiljnu korupciju, sve zahvaljujući otkrićima medija. I mnogo se toga dalo iščitati upravo iz ovog štrajka žena – koje su na ogromnim i opasnim temperaturama uporno na ulici tražile povećanje svojih bijednih primanja – prvenstveno ogoljeli, sramotni gard šefa Vlade, njegov prezirni odnos prema ženama, odnos dobro potkoženog, neosjetljivog mužjaka koji je uzurpirao sve segmente društva, sve institucije, uključujući i dijelove pravosudne vlasti. Neće stoga Njega, tako uspješnog vođu osuđene kriminalne organizacije, zajebavati tamo neka ženskadija koja traži kruha svrh pogače, i koja nije u stanju život urediti s „enormnih“ 500, 600 eura. Nego ga ucjenjivati! Njega! Koji tek što se ne raspukne od samozadovoljstva, mada je sa svojom kriminalnom skupinom dokrajčio državu u svakom smislu: ekonomskom, društvenom, moralnom.
I kakav to bijednik moraš biti da na žene, koje s lepezama u rukama šetaju pred njegovim stožerom, kao pse s lanca puštaš policajce s dugim cijevima? Taj prizor, omamljujući, čudesan, što je o stanju u Hrvatskoj rekao više od svih riječi – to lepezasto žensko mnoštvo s jedne strane i interventni odred mrguda s puškama, s druge – to je autentična slika autentično autokratske države. Paralizirane vlašću koja prezire radnike, žene posebno, jer bi li se tako cinično kurčio isti premijer da mu ulicama, ne osam tjedana, nego dva dana, šetaju ratni veterani s nekim svojim zahtjevom? Ne, sve što požele ispunio bi im brzinom munje taj sitni kukavica, moralni terorist koji je na državu uzjahao kao na svoga konja, e da bi je zajedno sa svojim konjokradicama pljačkao, iako se uvijek iznova čini da se više i nema što opljačkati.
A onda je uslijedio totalni moralni sunovrat ove koalicijske vlade na izvanrednoj sjednice parlamenta, sazvanoj na zahtjev predsjednika države zbog paralize pravosuđa, narušavanja prava građana na pristup sudovima, i zbog plinske afere u kojoj je država izgubila deset milijuna eura, prodajom plina za jedan cent svom trenutačno najmilijem mafijašu.
Naravno da je potez šefa države na koji ga obavezuje Ustav, budući da jedna grana vlasti tjednima ne funkcionira, ocijenjen politikantskim, a potom je ono što se događalo u tri dana parlamentarne rasprave do kraja ogolilo sav užas vladajuće koalicije, još jednom posvjedočilo o potpunom amoralu, ne samo zadrtih, poslušnih vlasnika iskaznice partije na vlasti, nego još gore – o pragmatičnoj bešćutnosti one nekolicine zastupnika bez kojih HDZ ne bi mogao imati većinu u parlamentu. A to su predstavnici nacionalnih manjina. Oni u čije sam ime i zaštitu, mislim na srpsku manjinu, ispisala na tone tekstova, u ratno i poratno vrijeme, i uvijek kad su bili izloženi progonu, uvredama i poniženjima od strane iste vladajuće partije. Koja danas tretira one žene s lepezama kao neprijatelje države. Sve pred očima zastupnika srpske manjine koji su u parlamentu, poput ovaca na poziv pastira, digli ruke protiv zaključka čitave ujedinjene opozicije da se radnicama u štrajku odmah ispuni zahtjev za povećanje plaća od 300 eura, te da se one vrate na posao. A potom najgore; grupno su odšutjeli – glumeći kao, nismo mi odavde, niti nas se to tiče – izglasavanje odluke Vlade, kao pedagoške kazne, da se tim ženama ne plate dani provedeni u štrajku, time ostrugali zadnju ljusku vlastite ljudskosti, a svojom šutnjom, s onu stranu morala, omogućili „pobjedu“ u Saboru hadezeovoj većini.
Da, lako je turistički obilaziti stratišta, pa se tu boriti za ljudska prava „svojih“, ubijenih prije milijun godina, ali što ćemo s ljudskim pravima tih živih, poniženih radnica? E, tu su se mučno okliznuli zastupnici te etničke manjine, lišeni minimuma empatije, te podanički, kao vjerni jezičac na vagi svakog režima, omogućili još jedan akt grubog silovanja demokracije. Eskalacija te otužne sprege notorne desničarske partije – koju je jedna hrabra zastupnica s pravom nazvala: „Bando prokleta!“ – i partnera čije je sugrađane, Srbe, ta ista partija protjerivala, ugrožavala, čak je i za hrvatske prilike rijetko viđen čin. Kao znak potpunog političkog i etičkog beznađa ove države.
Mladina
