Dan kad je Jelačić rođen danas više nitko ne obilježava, ali ne zato što je to zabranjeno nego očito zato što Hrvati taj događaj (više) ne smatraju previše važnim
Hrvoje Klasić
Prije nekoliko dana, točnije 16. listopada, bio je rođendan jednog od najvećih velikana hrvatske povijesti. Njegovo ime je Josip Jelačić, a zanimanje hrvatski ban. Danas se pokraj njegova spomenika u Zagrebu prolazi kao pokraj tek jednog u nizu gradskih ukrasa, a taj isti spomenik u prošlosti su često koristili kao sredstvo pokazivanja političke moći.
Dan kad je Jelačić rođen danas više nitko ne obilježava, ali ne zato što je to zabranjeno nego očito zato što Hrvati taj događaj (više) ne smatraju previše važnim. S druge strane, prije pedesetak godina već je i pjevanje pjesme njemu u čast bilo ultimativni dokaz hrvatskog nacionalizma te samim time sigurna ulaznica za zatvor.
Životopis Josipa Jelačića višestruko je zanimljiv. Što zbog vojno-političke karijere što zbog burnog privatnog života. Rodio se 16. 10. 1801. u Petrovaradinu, na teritoriju današnje Srbije (točnije – Vojvodine), a iako je bio odličan đak, kako piše u knjizi “Znameniti i zaslužni Hrvati” tiskanoj 1925.: „ipak se volio posvetiti vojničkom zvanju, te bude 1819. imenovan poručnikom, 1825. natporučnikom, 1830. satnikom, 1937. četnikom…”.
Desetak godina poslije ovaj ugledni hrvatski četnik izabran je za hrvatskog bana. I uz to ustoličenje veže se jedan zanimljiv detalj. Iako je to inače bila dužnost zagrebačkog biskupa, Jelačića u bansku čast nije uveo tadašnji biskup Juraj Haulik nego srpski patrijarh Josif Rajačić. I to u zagrebačkoj pravoslavnoj crkvi sv. Preobraženja.
S obzirom na to da Beč nije bio najzadovoljniji hrvatskom narodnopreporodnom atmosferom koja se zahuktavala, sumnja se da je biskup na taj način htio pokazati svoju lojalnost, naravno, caru. Izbor baš pravoslavnog svećenika tumači se, između ostalog, tadašnjim nastojanjima hrvatskih političara, predvođenih Ljudevitom Gajem, da se približe političarima iz Srbije, a sve s ciljem razgovora o nekoj budućoj zajedničkoj južnoslavenskoj zajednici. Biskupu, kao predstavniku najveće veleposjedničke “organizacije”, ban Jelačić sigurno neće postati draži niti onog trenutka kada donese odluku o ukidanju kmetstva, a posebno crkvene desetine.
Najveći uspjeh bana Jelačića, koji je nadišao hrvatske okvire, bila je njegova pobjeda nad revolucionarnim Mađarima 1848. godine. Međutim, upravo će ga ta pobjeda širom Europe učiniti i kontroverznim. Dok su je Hrvati podržali kao čin osvete za višestoljetno mađarsko ugnjetavanje, za Mađare su obrana cara i gušenje građanske revolucije bili dokazi hrvatske zaostalosti i sluganstva habsburškoj dinastiji. Negativne reakcije stizale su i od mnogih europskih intelektualaca, poput Karla Marxa, koji su smatrali da su se sudjelovanjem u gušenju revolucije u Budimpešti i Beču Jelačić i Hrvati (“podli seljački slugani”) stavili na stranu konzervativizma i kontrarevolucije, a protiv liberalizacije i demokratizacije društva.
Osim po slamanju težnji mađarskih revolucionara, Jelačić je bio poznat po slamanju ženskih srdaca. Nakon mnogobrojnih ljubavnih afera njegovo je, tek u 50. godini, osvojila tada 34 godine mlađa, šesnaestogodišnja austrijsko-češka grofica Sofija Stockau.
Kontroverze oko bana nisu stale niti nakon njegove smrti. Na glavnom zagrebačkom trgu 1866. podignut je spomenik na kojem Jelačić jaše svoga konja Emira. S obzirom na tadašnju poziciju spomenika odmah je nastao i mit da je banova sablja uperena prema Mađarima. Što nije imalo veze s istinom. Proglasivši Jelačića reakcionarom i simbolom hrvatskog nacionalizma, komunističke vlasti 1947. uklanjaju spomenik, ali ga ne uništavaju nego je on razrezan i sačuvan u Gliptoteci JAZU. Ponovno je spojen i vraćen (gotovo) na isto mjesto 1990., ovaj put, između ostalog, i baš zato što je u novim okolnostima hrvatski nacionalizam postao poželjna osobina. U skladu s atmosferom u društvu promjena pozicije na istom trgu i smjera u kojem je banova sablja ovaj put uperena ponovno su pogrešno protumačeni. Naime, na žalost mnogih, niti ovaj put meta nisu bili hrvatski neprijatelji. Ovaj put Srbi, ne Mađari.
Evo i jedne kontroverze za kraj. Prvu pjesmu posvećenu Josipu Jelačiću, u kojoj se ujedno spominje i stih „ustaj, bane“, napisao je 1866. Ognjeslav Utješenović Ostrožinski naslovivši je “Uskrsnuće Jelačića bana”. U Hrvatskoj enciklopediji, ali i na mnogim hrvatskim portalima, može se pročitati da je spomenuti bio hrvatski političar i varaždinski veliki župan, ali i pjesnik, ilirac. Što on doista i jest bio. Ali je iz opisa ispušteno da je veliki hrvatski patriot Ognjeslav u stvari bio Srbin.
Imajući u vidu objektivnost Hrvata kad je riječ o suočavanju s prošlošću, vjerojatno se radi o sasvim slučajnom propustu.
(Izvor: 24 sata HR)
