I malo što je bio najhrvatskiji od svih hrvatskih pjesnika, nego je bio najimotskiji od njih, od iste zemlje i kamena od kojih upravo u njegovoj Imoti prave najveće od svih Velikih Hrvata. Pa ipak mu, eto, nisu dali ni u živu hrvatsku zemlju ni u njenu živu kulturu, zemlju i kulturu koje su i bile žive samo dok im je živ bio Petar Gudelj
Piše: Boris Dežulović
Jednog proljeća prije nekih dvije stotine godina – na rubu vašeg svijeta vrijeme sporije teče, pa ga zato mjerim u vašim godinama – u našem se malom zaseoku pojavio Ljubo, seoski hauzmajstor, da pokosi visoku travu koja je zauzela Rosin vrt. Iznenadili smo se kad smo vidjeli da je Ljubo s kosilicom stigao u modrom Golfu, a on nam je objasnio da ga je kupio od jednog starog u Baškoj Vodi, koji uskoro seli u Zagreb. Radio je kod njega neke stvari, pa mu je ovaj za male novce ostavio Golfa, i uz Golfa dodao mačku, da brine o njoj. Može biti da znamo za staroga, jer i on nešto piše i u kući ima gomilu knjiga, zove se Petar Gudelj.
Tako smo prije dvije stotine godina upoznali automobil i mačku Petra Gudelja, našeg seoskog šamana i službenog pjesnika Bijakove, Podbiokovlja i Vruje. I dogovorili se da mu banemo na vrata u Bašku Vodu s velikom tečom brujeta, demižanom domaćeg vina i bocom bijakovske travarice. Nismo imali pojma hoće li nas primiti i prima li uopće goste, nije ni bilo važno. Teču, demežanu i bocu ostavili bismo šamanu pred vratima, kao žrtvu na pragu hrama. Dok smo, međutim, na parangalu pod liticama oko Vruje čekali ugora, jer nema dobrog brujeta bez ugora, Petar Gudelj već je uz Dubce zamakao u Zagreb.
Kasnije smo upoznali divnu Sandu Lončar, šamanovu prvosvećenicu koja je zajedno s Udrugom žena „Cvit u kamenu“ u njegovu rodnom selu organizirala Mitsko Podosoje, slavlje Gudeljeve pjesme, upoznali smo i pjesnikovo selo, njegovu rodnu kuću, gumno i golemu koštelu nad njom, i njegovu crkvicu svetoga Nikole. „Sanda jučer vodila Borisa Dežulovića i Rosu Fistanić u Podosoje u tvoju kuću. Kaže ti Iva: Sanda u nje pitala ključe. Slikaju je i slikaju se pod kostelom i klijenom. Još prije četrdeset godina, dok si bio u Beogradu, Mirko Kovač i Danilo Kiš tražili tvoju podosojsku kuću. Ima u njoj neki magnet koji privlači ljude. Ne vjeruješ da je tvoja poezija taj magnet. Nju nitko ne čita. Još manje tvoje bezimeno ime“, zapisao je tog kolovoza Petar Gudelj. Pa smo mu, čekajući ga na gumnu u Mitskom Podosoju, preko Sande i zajedničkih prijatelja slali u Zagreb vino, moju rakiju od dvanaest bijakovskih trava i od njih Rosin čudotovorni balzam, onako kako se već s ruba svijeta vazda u Zagreb slalo vino, rakija i ostale čudotvorine.
„Bila Sanda tri sata. Donijela ti popis tvojih pjesama što su ljetos čitane i govorene u Podosoju na guvnu, plakat i majicu s otisnutom pjesmom i potpisom. Tekst što ga je ona napisala i pročitala na guvnu. Bocu bijakovske travarice što ti poslaše Boris i Rosa iz Piska. Bili na guvnu i tjedan kasnije u dva auta s družinom došli gledati tvoju kuću. Ponetko zna, čuo, pročitao, za tvoje pjesme i za te.“
Takav je bio naš seoski šaman. „Pazi da ne ideš malen ispod zvijezda!“, stajalo je na njihovom zajedničkom nebu veliko upozorenje kraškog mu zemljaka Antuna Branka Šimića, vidjela su se slova od Drinovaca do Runovića, a pod cijelim tim golemim nebom nitko nikada nije išao manji od Petra Gudelja. Do posljednjeg dana nije vjerovao da ispod zvijezda ima ikoga tko zna za njega i čita njegove pjesme.
„Nije on nikakav pjesnik, ali je napisao veliku poeziju, Koju nikada nitko ne će pročitati ni priznati. Jer je sva izvađena iz počela, elementarna, i ne razlikuje se od počela. Nije pjevao, on je uzimao, imenovao. U njegovim se pjesmama gnijezde zmije i jarebice, kroz knjige mu puše bura. Toliko su nalik na zemlju, toliko zemlja, da ih nitko ne vidi i ne cijeni poezijom. Tako jednostavne da ih nitko ne razumije. On doista nije nikakav pjesnik: njegove je pjesme napisala zemlja.“
Tim je riječima pisao o sebi, „umjesto svih kritičara, povjesničara i teoretičara“. „Koji to ne će, ne znadu i ne mogu.“ Sam je sebi tako napisao kritiku i epitaf, sam je sebi, kad već drugi nisu, našao mjesto u hrvatskoj književnosti, baš kao što ga je našao i u hrvatskoj zemlji.
Pomiren sa svojom malenošću pod zvijezdama, dugo je čekao onaj posljednji dan i pisao o njemu. Malo tko je na ovom svijetu toliko pisao o onom, malo tko je kao Petar Gudelj pisao o vlastitoj smrti, koja će ga toga, posljednjeg od svih dana, „otrgnuti i preseliti u Vranjaču, kupinu i rdobrad. Vratiti u mater, u maternicu zemlju. Koja te je jednom rodila. Možda će opet.“ I iz svakog tog zapisa poput vode iz kamena izvirala je njegova čežnja za podosojskom materom zemljom, čežnja velika poput one južne planine.
„Bijakova bila gvozdena i srebrena. S bakrenim i brončanim pločama između primorskih stina. Kad bi se zažutjele i zacrvenjele bukve. Jedne ti jeseni, na visoku taracu u Baškoj Vodi, doletio bukov list. Puno će lišća, kljenova, dubova, grabova, jasenova, svakoga listopada padati u Podosoju po tvojoj ploči. Bit će ti toplo i mirisno u šušnju.“ A ploča u Podosoju u njegovim ga je pjesmama i njegovoj smrti čekala u porti crkvice svetoga Nikole.
„Pod crkvom svetoga Nikole u Podosoju, na grabu, jedan zlatokljun kosovac na ptičjem jeziku govori i pjeva kršku misu. Pod grabom i dubom, u šušnju, sluša ga i moli se na zmijskom tvoja vjerenica zmija. Ona iz tvoje pjesme, koja bi ti svake Cvitne nedilje pod stećak donosila po jedan cvit.“ Znao je i kad će to biti. „Sabor usvojio vladino viđenje kakva će Hrvatska biti dvije tisuće i tridesete. Bit će to Hrvatska bez tebe. Koju ti ne ćeš vidjeti. Dočekat ćeš tridesetu u Runovićima pod pločom ili u Podosoju, između duba i graba, pod stećkom. Bit će kao da tebe ni Hrvatske nikada nije bilo.“
Toliko je o vlastitoj smrti pisao i tako je opisao da joj je na koncu preostalo samo da slijedi njegove stihove.
Petar Gudelj ispraćen je na zagrebačkom Mirogoju ovoga utorka, ali do svog počivališta u dvorištu svetoga Nikole u Podosoju, „između duba i graba, pod stećkom“, nije stigao ni sutradan, ni prekosutradan, niti do dana današnjeg. „Ne ćeš u Podosoje, ne dadu ljudi, ne da drača“, zapisao je još prije nekoliko godina. „Nema nade da tvoje tijelo samo legne u svoju zemlju i mirno u njoj spava prvih svojih trista godina vječnosti. Kod crkve svetoga Nikole ne dadu Runovićani i Podosojani, u Vranjači na Vlaci drača i velika krještava ptica. Tijelo tu ne može ništa ni dok je u njemu duša, a što li će moći učiniti između smrti i pokopa, mrtvo, bez duše?“
Mogla bi ta stvar, to dakle kako se i zašto dogodilo da Petru Gudelju ni mrtvom „kod crkve svetoga Nikole ne dadu Runovićani i Podosojani“, biti velikom zagonetkom jednog života, samo kad u tom malom seoskom skandalu s ruba poznatog svijeta ne bi bila sadržana cijela tragedija male seoske hrvatske kulture, kulture u kojoj je bilo malo – ako je bio ijedan – pjesnika toliko hrvatskih kao što je bio Petar. I malo što je bio najhrvatskiji od svih hrvatskih pjesnika, nego je bio najimotskiji od njih, od iste zemlje i kamena od kojih upravo u njegovoj Imoti prave najveće od svih Velikih Hrvata. Pa ipak mu, eto, nisu dali ni u živu hrvatsku zemlju ni u njenu živu kulturu, zemlju i kulturu koje su i bile žive samo dok im je živ bio Petar Gudelj.
Naš je seoski i bijakovski šaman, naime, sve do mitske devedesete studirao, živio, pisao i objavljivao u Beogradu. Mogla bi ta stvar, rekoh, biti zagonetkom, jer neki od najvećih Velikih Hrvata, na čelu s Najvećim Hrvatom sviju Hrvata, studirali su, živjeli, pisali ili objavljivali u Beogradu. Problem s Gudeljem bio je, međutim, taj što u Beogradu nije bio general, vojskovođa ili švercer oružja, već pjesnik. Samo hrvatskim pjesnicima, eto, nije dopušteno biti Beograđanima, čak i kada u tom Beogradu, za razliku od generala i vojskovođa, sanjaju na hrvatskom. Nešto o tome znao je i onaj, čula je Hrvatska možda za njega, Tin Ujević se zvao.
To beograđanstvo, eto, Petru Gudelju nikad nisu oprostili, zbog njega mu pod ploču u dvorištu crkve svetoga Nikole ne daju lokalni veliki Hrvati. Ali neka. „Ne dadu li ti k Svetom Nikoli, ti ćeš u Vranjaču, na Vlaku. U pitominu, u crljenicu, koju je kasno, pedesetih, iskrčio i ogradio tvoj otac. Vratiti se u Vranjaču, po kojoj si brao kupine, skupljao galebinu i čuvao ovce. Dvadeset metara od tebe bit će plitvina na Vlaci, najveća u Vranjači, na koju su svraćali i pod tovarom pili vaši sitni krški konji. Na plitvinu će slijetati i piti tvoja duša, kad o Petrovdanu i Miholjdanu, o tvom imendanu i rođendanu, bude obilazila svoje tijelo.“
Do tada, do Petrovdana, Miholjdana i Mitskog Podosoja Petra Gudelja, nad mjestom gdje mu je imao biti greb, jedan zlatokljun kosovac na ptičjem jeziku govorit će i pjevati kršku misu, pod grabom će ga slušati i moliti se njegova vjerenica zmija, a s druge strane njegove Bijakove podzemnim će kraškim potocima iz Vruje stići i njegova ljubavnica, morska zmija zvana ugor.
I bit će kao da njega ni Hrvatske nikada nije bilo.
novosti.hr
