Piše: Vedran Salvia
Nogomet je pokvaren, kao proizvod – ne valja. I kao osoba koja je spavala s loptom, ujedno potpuno u teoriji igre (što ne podrazumijeva samo znati sastav Nizozemske s Eura ‘88 kao blesavi Samovojska), pitam se bih li nanovo utonuo u dječački nogometni san.
“Pokvarena” je i košarka (NBA, igra koja se odvija po FIBA pravilima nikad nije bila zanimljivija), ali čini mi se da je nogomet uništen. Ne možeš Kroosu ne dati crveni do 15. minute pa po tome suditi cijelu utakmicu, ne možeš svako dva mjeseca mijenjati pravila o igranju rukom pa objašnjavati što je spuštena, a što podignuta ruka dok igrač rukom blokira put lopte prema golu… ne može VAR donijeti više nevolje nego jasnoće oko razumijevanja pravila.
A kad već nabrajam, nije mjesto na Euru za 32 ekipe, kao sto je nepotrebna i Konferencijska liga i ostala gomila utakmica. Tu je i novac koji se u svemu vrti. Ne, ne prizivam kakav ekonomski sunovrat. Neka ga, naravno da će tržište, a ne birokracija biti arbitar vrijednosti, ali – ubilo je draž, ne vrijede laži.
A ka tome svemu – to je Euro, nešto u Europi. A to znači nešto lažno zanimljivo i lažno blještavo, uz golemu dozu praznog poziranja kao kad se gleda glasanje za Euroviziju.
Ovo sad govori moj duh, empirija nije na mojoj strani, ali postoji nešto turobno kad europske velesile igraju na Euru.
Ima tu pretjerane osjetljivosti i inkluzivnosti, kao da je određeno da bude za korak prekratko u šesnaestercu, poput prijateljske utakmice organizirane uz neki sastanak EU odbora, gdje je sport nebitan, već je uz bok usputnoj koktel zabavi, tek da vidimo nove generacije s nogometnih polja sretne Europe.
I tako sastanak osnivanja Europske zajednice za ugljen i čelik traje i traje… Eto, malo o nogometnoj dosadi, od Kroosa do Roberta Schumana, makar su im brojevi na majicama bitno različiti.