Piše: Akademik Gradimir Gojer
Neposredno pred raspad Jugoslavije pozvao me tadašnji umjetnički direktor Beogradskog dramskog pozorišta Paolo Mađeli da postavim Kunderinu adaptaciju poznatog Didroovog romana „Žak fatalist i njegov gospodar“. Sa ansamblom u kojem je lidersku poziciju imao Miodrag Mića Milovanov, ali i sa odličnim kreacijama Tome Kuruzovića, Diane Kržanić, Srđana Dedića sarađivao sam izuzetno dobro.
I premijera i reprizna izvođenja u popularnom teatru sa Crvenog krsta prošla su sa primjerenom interakcijom ansambla i gledališta.
Veliko razumjevanje imao sam u saradnji i sa likovnim saradnicima, scenografom Velizarom Srbljanovićem i kostimografom Miroslavom Blagojevićem. Velja Srbljanović je sa rijetkim poetskim učitavanjima u Kunderinu dramu i osjećanjem poezije drveta „isklesao“ funkcionalan i likovno decentan dekor.
Kostime Miroslava Blagojevića u svojoj kritici na stranicama ugledne Politike Jovan Ćirilov „počastio“ je ocjenom da su bili „u bojama svih francuskih vina“.
Predstava se odvijala na način jedne histrionske glumačke logike, sa posebno dominantnom logikom nadigravanja Milovanova i Kuruzovića.To doba režiranja na Crvenom krstu pamtim i po, za mene, izuzetno instruktivnim razgovorima sa velikim Mađelijem, koji su tekli ne samo u teatarskoj zgradi nego i dugim šetnjama Beogradom. Sjećam se da je mudri Mađeli već tada naslućivao približavanje ratnih oluja.
Skupina divnih ljudi, od tadašnjeg upravnika teatra Popovića, preko majstora na pozornici, posebno imponirajuće intelektualne snage i teatarskih znanja svih saradnika ostavili su ovaj teatarski događaj kao jednu od najljepših rediteljskih uspomena.
