Hrvoje Klasić
Beograd, 20. jun. U skupštini uobičajene scene. Političari koji čine vlast omalovažavaju opoziciju smatrajući ju izdajničkom, opozicionari vrijeđaju vlastodršce optužujući ih za korupciju, lopovluk i nasilje. U jednom trenutku za govornicu dolazi čovjek kojem posebno smeta što neki poslanici otvoreno kleveću otadžbinu i izdaju interese naroda. U skladu s rečenim, on ih upozorava: „Kao Srbin i narodni poslanik kada vidim opasnost prema svojoj naciji i otadžbini otvoreno kažem da ću upotrebiti i drugo oružje koje treba da zaštitim interese srpstva“. Proći će tek nekoliko minuta da spomenuti političar svoje riječi provede u djelo. Revoltiran silazi s govornice, izvlači pištolj koji je držao u stražnjem džepu hlača i mirno se počinje približavati klupama u kojima sjede predstavnici opozicije. Puca u jednog poslanika, pa u drugog, trećeg, četvrtog i naposljetku petog. Izvršivši masakr ubojica polako napušta skupštinsku dvoranu i odlazi u nepoznatom smjeru. Sutradan se sam došao prijaviti u prostorije ministarstva unutrašnjih poslova odakle je, s osmijehom na licu i cigaretom u ruci, proveden u policiju. Jedan od upucanih odmah je preminuo, drugi je podlijegao ranama nakon sat vremena, a treći će od posljedica ranjavanja preminuti mjesec dana kasnije. Ostalo dvoje poslanika su ranjeni, ali ne smrtno.
Prepričane scene dogodile su se u Narodnoj skupštini Kraljevine Jugoslavije 20. juna 1928. Ubojica je bio član Narodne radikalne stranke i zvao se Puniša Račić, a ubijeni i ranjeni poslanici bili su članovi Hrvatske seljačke stranke. Jedan od njih, onaj koji će posljednji preminuti, bio je u tom trenutku najugledniji hrvatski političar i svojevrsni lider hrvatskog naroda Stjepan Radić. Za višestruko ubojstvo i ranjavanje Račić je osuđen na 20 godina zatvora. Međutim, umjesto u zatvoru kaznu je odsluživao u jednoj vili pored zatvora Zabela u Požarevcu gdje mu se uskoro pridružila i obitelj koja je svaki mjesec od države primala financijsku pomoć. Sam Račić mogao se slobodno šetati gradom. I ne samo šetati. Na korištenje je, zbog uzornog vladanja, dobio i fijaker. Nakon ukupno 13 „odležanih“ godina Račić je pušten na slobodu.
Nažalost, nije ovo bio prvi slučaj politički motiviranog ubojstva u Srbiji. Na samom početku stoljeća zavjerenička skupina srpskih oficira ubila je kralja Aleksandra Obrenovića nakon čega je na vlast dovedena dinastija Karađorđević. Isto tako nažalost, zločin u Skupštini nije bio ni posljednji politički atentat u Srbiji. U martu 2003., ponovo uz sudjelovanje nezadovoljnih uniformisanih lica, ubijen je srpski premijer Zoran Đinđić. Zanimljivo, ali ponajprije morbidno, nekoliko godina kasnije, a točno osamdeset godina nakon atentata na hrvatske poslanike, Beograd je oblijepljen plakatima s likom Borisa Tadića i Božidara Đelića, tadašnjih predsjednika i potpredsjednika vlade, ali i Stjepana Radića. Na plakatima su osim fotografija političara osvanuli i natpisi: „Državni neprijatelj“ i „Jedan je Puniša Račić“. Upitan zašto je baš Račićev lik i (ne)djelo iskoristio za slanje političke poruke, autor plakata, inače vođa jedne navijačke organizacije, rekao je: „To je čovek koji je ostavio pečat u istoriji srpskoj. Pozitivan ili negativan. Kako ko gleda, nebitno je, ostavio je žestok trag“. A onda i upozorio: „Stjepan Radić je bio ustaša koga je Puniša Račić ubio u interesu Srbije i srpskog naroda. To je poruka kako se voli ova zemlja. Sve ima svoju granicu i postoje stvari koje nemaju cenu“.
Vrijeme će pokazati da je atentat iz 1928. bio puno više od ljudske tragedije. On je bio posljedica dugogodišnjeg nerazumijevanja između Srba i Hrvata oko načina funkcioniranja zajedničke države. Kao da se povijest ponavlja, i tadašnji politički predstavnici Srba iz Hrvatske, kao i današnji, stali su na stranu službenog Zagreba, a ne Beograda. Zato će brojni analitičari reći da je jedna od primarnih meta Puniše Račića u stvari bio Svetozar Pribičević, Radićev najbliži suradnik te, iako Srbin, veliki kritičar velikosrpske politike. Atentat će naravno dodatno potaknuti dalje udaljavanje, ali i radikalizaciju hrvatskih i srpskih stavova po pitanju suživota u zajedničkoj jugoslavenskoj državi. Ali, neću ovaj put o Hrvatima i Srbima i njihovom vjekovnom (ne)razumijevanju.
Povod za pisanje o događaju iz juna 1928. je u stvari situacija iz juna 2024. Znam, reći ćete da sa mnom nešto nije u redu, ali priznajem da volim pogledati prijenos iz Narodne skupštine. I dok gledam, razmišljam koliko je atmosfera u tom najvišem političkom tijelu Srbije danas drugačija u odnosu na onu od prije gotovo sto godina. Teme mi zvuče gotovo identično – korupcija, lopovluk, nasilje, (lažni) patriotizam i „izdaja“ nacionalnih interesa. Političari na suprotnim stranama su i dalje prvenstveno neprijatelji, a tek onda neistomišljenici. Vulgarni ispadi, uvrede na ličnoj razini i prijetnje fizičkim obračunom još uvijek ukazuju na dominaciju političke nekulture nad kulturom. Uz jednu promjenu. Vladajući danas ne prijete atentatom vođi opozicije nego se međusobno takmiče u prizivanju atentata na vlastitog vođu.
Nažalost, atmosfera u Narodnoj skupštini ogledalo je atmosfere u ostatku srpskog društva. Pa su tako dezinformacije i manipulacije činjenicama, toleriranje i poticanje nasilja kao načina rješavanja problema, te izigravanje zakona od strane ljudi bliskih vlasti, sveprisutne i mnogima odavno normalne pojave. A u društvu u kojem se normalizira nenormalno, suprotno natpisu na spomenutom plakatu, Puniša Račić nikad nije samo jedan.
NIN, 19. jun 2024.
