Ili o mojim prvim majevima
Piše: Akademik Gradimir Gojer
Budio sam se, oduvijek, ranom zorom.
Kao dječak u rodnom Mostaru, kao zreo čovjek u Lipovici onkraj Barajeva.
U tim zorištima najdraža su mi buđenja bila, ona prvomajska!
Pod prozorom stana mojih tetaka u središnjoj mostarskoj ulici, onoj Fejićevoj, čuo sam jednog prvomajskog zorišta čudesan poj, „slavujske intonacije“. Ustao sam iz kreveta i otvorivši prozor ugledao poznatog fudbalera splitskog Hajduka, kasnije kultnog Veležovog trenera Sulu Repca. Sula je tihano, sevdalijski pjevao sevdalinku „Što li mi se Radobolja muti“. „Sotto voce“, onako za sebe.
Tri vremena, mali kaleidoskop slika onih iz djetinjstva i nedavne prošlosti. Probudiću se, valjda, i ovoga prvog maja, ali sad u predvorjima i perivojima šumadijskim.
Valjda će i ovdje uz klekovaču pasti neka pjesma. Jer, kakav je, bogati, Prvi maj bez pjesme?
Bez budnice u zorištu ranom?!!
Sarajevska majska zorišta vežu me za nekada čuvenu sarajevsku kavanu „Šetalište“, gdje je ugostitelj i bohem Ćuka redoviti organizator (jedini redoviti!) i financijer prvomajskih okupljanja. U Šetalište na prvomajske proslave dolaze i univerzitetski profesori, ali i generali, studenti, najpoznatije „face“ grada podno Trebevića.
Sjećam se da je na posljednje okupljanje poznati predratni političar i negdanji direktor privrednog giganta Energoinvesta tražio da ga bolesnog i dobrano vremešnog, maltene „donesu“ kod Čuke. Jer, izostati sa ovog sarajevskog urbanog majskog okupljališta, „nije opravdano“ ni bolesnim i vremešnim.
Nadam se da ću i u predvorju Šumadije naći drugove da nazdravimo ovom prvomajskom uranku.
